U jeku rasprava o optimalnim metodama odgoja, sve se češće postavlja pitanje jesu li tradicionalni pristupi iz 60-ih i 70-ih godina nudili ključ za razvoj otpornije i odgovornije djece, za razliku od suvremenog “nježnog roditeljstva”. Dok Američka psihološka udruga naglašava važnost empatije i promišljene discipline za razvoj ljubaznih i nesebičnih odraslih osoba, portal Index.hr upozorava da suvremeni standardi nježnog roditeljstva, koji često zanemaruju samoprocjenu, odgovornost i disciplinu, mogu potaknuti sebičnost i razmažene stavove. Portal Vrisak.info detaljno razrađuje ove razlike, ističući da su starije generacije roditelja njegovale disciplinu, strpljenje i neovisnost, dok današnji pristup, usmjeren na ispunjavanje dječjih želja, može stvarati ovisnost i nedostatak otpornosti.
Roditelji 60-ih i 70-ih godina imali su bitno drugačiji pristup odgoju, usađujući djeci disciplinu i integritet, ali im istodobno dajući prilike da nauče odgoditi zadovoljstvo, budu strpljivi i pokažu suosjećanje čak i onda kada im to nije bilo jednostavno, kako navodi portal Vrisak.info. Djeca su postajala strpljivija učeći čekati i štedjeti umjesto da im se odmah kupi sve što požele. Razmažena djeca, pak, kasnije ulaze u odraslu dob s uvjerenjem da na sve imaju pravo, što se može očitovati kao financijska neodgovornost ili prelaženje granica drugih. Starije generacije djece razvijale su neovisnost, kreativnost i snalažljivost dijelom zato što se od njih očekivalo da se sama zabavljaju, bez stalnog roditeljskog nadzora i bez ekrana. Današnja djeca često očekuju da im roditelji ispunjavaju svaku potrebu, što potiče ovisnost i nedostatak osobne odgovornosti, pri čemu pretjerano oslanjanje na ekrane može dodatno doprinijeti socioemocionalnim poteškoćama.
U starijim generacijama, roditelji su bili autoritet i nije bilo prostora za pregovore o pravilima i obvezama. Djeca su morala sudjelovati u kućanstvu, što ih je učilo odgovornosti i samostalnosti. Svakodnevne obveze, provođenje vremena u samoći ili čuvanje mlađe braće i sestara pružale su im stvarne prilike za učenje discipline. Za razliku od toga, današnja djeca često očekuju nagradu za obavljanje osnovnih kućanskih poslova. Također, roditelji 60-ih i 70-ih nisu bez prestanka hvalili djecu za osnovne zadatke, što je djeci pružalo priliku da razviju unutarnji osjećaj ponosa i da zadovoljstvo pronalaze u vlastitom trudu, a ne u vanjskom odobravanju. Današnja djeca često traže potvrdu drugih, dok su starije generacije izgradile samopouzdanje kroz odgovornost i samostalno djelovanje, navodi Vrisak.info.
Kada se djeca starijih generacija suočavala s problemom u školi ili na igralištu, roditelji su im dopuštali da sama pronađu rješenje, čime su razvijala vještine komunikacije, rješavanja sukoba i reguliranja emocija. Istraživanja pokazuju da pretjerano uplitanje roditelja, posebice u školske probleme, može štetiti socioemocionalnom i kognitivnom razvoju. Starije su generacije razvile otpornost upravo zato što su se morale same snaći bez oslanjanja na roditeljsku intervenciju. Roditelji starijih generacija nisu dopuštali djeci da odustanu čim se suoče s preprekom, već su poticali upornost i suočavanje s teškoćama, što ih je činilo otpornijima u odrasloj dobi. Manje neugode bile su normalan dio života, a roditelji nisu štitili djecu od svake nelagode, već su očekivali da nešto nauče iz pogrešaka, razvijajući tako sposobnost samostalnog suočavanja s problemima. Današnji roditelji često nesvjesno potiču sebičnost jer interveniraju i kad ne treba, pa djeca uče da uvijek mogu računati na nekoga tko će ih spasiti.
Djeca koja nikada ne vide kako odrasli raspravljaju, ali se i mire, kasnije mogu biti nespremna za upravljanje vlastitim odnosima. Roditelji danas često misle da djecu štite izbjegavanjem svađa, no djeca zapravo kroz promatranje uče kako se nositi s emocijama, tražiti oprost i rješavati probleme, kako navodi Vrisak.info. Starije generacije učilo se donošenju dobrih odluka i bez stalnog nadzora, preuzimanju odgovornosti za svoje postupke i prihvaćanju posljedica, čak i kada je to teško. Kada se djeci ne zamijeni odmah svaka izgubljena ili slomljena stvar, uče se brizi o svojim stvarima i reguliranju emocija, shvaćajući vrijednost novca i razvijajući zahvalnost i veću odgovornost. Nedostatak slobodnog vremena, uzrokovan preopterećenošću brojnim aktivnostima i strogim rasporedima, onemogućava razvoj neovisnosti, kreativnosti i emocionalne otpornosti. Roditelji starog kova dopuštali su djeci da sama biraju kako će provesti svoje vrijeme, dajući im prostor za izgradnju identiteta i unutarnje motivacije.
