Da bi mladi ljudi u Bosni i Hercegovini razmotrili ostajanje i izgradnju budućnosti u svojoj zemlji, potrebno je više od simboličnog povećanja plata. Iako se u javnoj raspravi sve češće kao neophodan minimum navodi iznos od 2.500 konvertibilnih maraka, istraživanje pokazuje da sama visina primanja nije ključni faktor zaustavljanja masovnog odlaska. Mladi traže širu sliku: osjećaj sigurnosti, perspektivu napredovanja, stabilan sistem i kvalitetan život.
Na prvi pogled, plata od 2.500 KM izgleda kao iznadprosječno i stabilno rješenje. Međutim, brz rast troškova stanovanja, posebno kirija u većim gradovima, te cijena hrane i režija, ozbiljno narušava njenu realnu kupovnu moć. Za samca ovaj iznos može obezbijediti pristojan život, ali u porodičnim okolnostima, uz troškove djece, kredita i neplaniranih izdataka, vrlo brzo postaje ograničavajući.
Poslodavci, s druge strane, ističu da je takva plata već ozbiljan trošak za mnoge firme i da je nije moguće ponuditi u svim privrednim sektorima, što dodatno sužava mogućnosti na već teškom tržištu rada. Upravo je u tom raskoraku između očekivanja radnika i mogućnosti poslodavaca jedan od praktičnih problema.
Konačno, u poređenju sa zemljama Evropske unije, gdje su veća primanja praćena uređenijim sistemom, boljim radnim uslovima i jasnijim pravilima, mnogi mladi procjenjuju da odlazak pruža dugoročniju sigurnost. Stoga, bez sistemskih promjena koje će pružiti osjećaj poštovanja, pravne sigurnosti i stvarne prilike za napredak, teško je očekivati da će čak i značajnije povećanje plata zaustaviti trend odlaska mladih iz Bosne i Hercegovine.
