Kockanje se sve češće prepoznaje kao ozbiljan psihološki poremećaj koji je službeno priznat još 1980. godine, upozorava integrativna terapeutkinja Dubravka Mijatović koja u svom radu često susreće osobe suočene s ovom vrstom ovisnosti. Podatak da je u 2025. godini u kladionicama u FBiH uplaćeno više od 1,5 milijardi KM govori o razmjerima problema s kojim se suočava društvo.
Prema objašnjenju stručnjakinje, kockanje spada u spektar ovisnosti, odnosno riječ je o psihološkom poremećaju kontrole nagona. Najčešći razlozi zbog kojih ljudi počinju kockati su manjak životne uzbudljivosti, životnosti, unutarnje vibrantnosti i energiziranosti. Kada govorimo o ovisnosti, važno je naglasiti da je ona pokušaj osobe da se izregulira.
“Unutarnja stanja praznine, nedovoljnosti, nevoljenosti, boli, anksioznosti, depresije i drugih emocionalnih disbalansa osoba kroz ovisnički poriv za određenom radnjom ili supstancom privremeno dovodi u ravnotežu”, objašnjava Mijatović. Naglašava da je taj učinak privremeni jer traje onoliko koliko traje djelovanje same radnje, a ovisnost s vremenom dovodi do destruktivnih i autodestruktivnih ponašanja.
Stres, anksioznost i depresija često su u samom uzroku kockanja, ali i ova stanja imaju svoje dublje uzroke. Terapeutkinja ih najčešće nalazi u ranorazvojnim traumama, podsvjesnim negativnim uvjerenjima, emocionalnim ranama ili oštećenjima, pa čak i u transgeneracijskim obrascima koji nisu korisni.
U svojoj praksi Mijatović se vrlo često susreće s osobama ovisnima o kockanju. Neki su sami osvijestili problem i preuzeli odgovornost za njegovo rješavanje, dok drugi dolaze na inzistiranje roditelja ili bližnjih. U takvim situacijama važno je raditi s cijelim obiteljskim sustavom kako bi se međusobno povezana problematika mogla razriješiti.
Što se tiče liječenja, postoje različiti oblici pomoći – od programa odvikavanja u komunama i dnevnim bolnicama do individualne psihoterapije. Često je potrebna i medikamentozna terapija koju propisuje psihijatar, a koja može ublažiti simptome i olakšati proces odvikavanja. Važno je procijeniti je li obitelj izvor razumijevanja ili, naprotiv, hladnoće i agresije, što može biti i jedan od uzroka same ovisnosti.
Visoku razinu kockanja u društvu Mijatović tumači kao odraz visoko traumatiziranog društva koje u sebi nosi naslijeđe ratova, stradanja i dubokih poremećaja na razini uma, duha i tijela. Kao zajednica često nekritički preuzimamo obrasce koji nam se nude, što rezultira kolektivnim nesvjesnim ponašanjima koja ne donose dobrobit.
“Umjesto usmjerenosti prema unutra, često tražimo potvrdu izvana. Pitamo se: ‘Što će drugi reći?’, dok istovremeno zanemarujemo vlastite unutarnje potrebe i emocije”, objašnjava stručnjakinja.
Kada govori o ulozi edukacije i društva u sprječavanju problema, Mijatović ističe da se nalazimo u razdoblju raspada starih obrazaca i stvaranja novih psiholoških pristupa. Obitelji su često disfunkcionalne, narcisoidni obrasci su prisutni, a istovremeno bilježimo porast depresije i anksioznosti.
Potrebno nam je dublje razumijevanje sebe – svojih potreba, granica, želja i emocija. Poznavanje vlastite psihodinamike ključno je kako bismo prestali projicirati probleme na druge i počeli preuzimati odgovornost za vlastiti unutarnji svijet.
Najvažnija poruka javnosti, prema riječima terapeutkinje, jest dati sebi dopuštenje za nemoć i krhkost te za traženje pomoći. Nijednu ovisnost ne smijemo osuđivati jer ona nije svjesni hir, već snažan poriv koji ima za cilj umiriti unutarnje borbe koje osobu opterećuju.
