S ponosom i dubokim poštovanjem hrvatski narod svake godine obilježava početak kolovoza. Dane koji su zauvijek promijenili našu povijest. Vojno-redarstvena operacija „Oluja“ ostala je simbol slobode, zajedništva i pobjede u Domovinskom ratu, a slika hrvatske zastave koja se 5. kolovoza 1995. zavijorila na Kninskoj tvrđavi trajno je urezana u kolektivnu svijest hrvatskog naroda.
U samo 84 sata oslobođeno je više od 10.400 četvornih kilometara okupiranog teritorija, čime je Hrvatska nakon godina rata prodisala. Vojni analitičari i danas „Oluju“ smatraju jednom od najučinkovitijih vojnih operacija suvremenog ratovanja. Međutim, odgovor na pitanje kako je tako zahtjevna operacija mogla biti izvedena u svega tri i pol dana ne krije se samo u kolovozu 1995. godine. Iza te munjevito izvedene pobjede stajali su mjeseci pomnog planiranja, obavještajnih, logističkih, sigurnosnih taktičkih i operativnih priprema i niza vojnih operacija koje su postupno mijenjale odnos snaga na bojištu.
Da bismo razumjeli zašto je okupirani teren Lijepe Naše Domovine oslobođen tako brzo, potrebno je vratiti se devet mjeseci ranije, na hladnu Kuprešku visoravan. Ondje, gdje zimi Dalmatinci u najvećem broju okupiraju poznato skijalište, početkom studenoga 1994. provedena je operacija „Cincar“.
Washingtonski sporazum
Prva velika zajednička operacija Hrvatskog vijeća obrane, nositelja operacije i uz djelomično minimalno sudjelovanje tzv. Armije Republike Bosne i Hercegovine nakon Washingtonskog sporazuma. U samo tri dana oslobođeni su Kupres i veći dio visoravni, područje koje je imalo iznimnu stratešku važnost. Kako? Time nisu oslobođeni samo grad i okolna naselja – otvoren je prostor za operacije „Zima ’94“, „Skok 1“, „Skok 2“ i „Ljeto ’95“, kojima su hrvatske snage postupno izbile iza leđa Kninu i stvorile preduvjete za konačno oslobađanje okupiranog teritorija.
Koliko je oslobađanje Kupresa doista bilo važno za konačnu pobjedu Hrvatske, kakvu je ulogu odigrala višemjesečna priprema terena te zašto brojni sudionici Domovinskog rata upravo operaciju „Cincar“ smatraju jednom od ključnih prekretnica na putu prema Oluji, prisjetio se za Slobodnu Dalmaciju umirovljeni general Željko Šiljeg.
Operacija “Cincar” nije nastala preko noći. Iako je oslobađanje Kupresa trajalo svega tri dana, pripreme su počele gotovo godinu dana ranije. Umirovljeni general Željko Šiljeg, koji je u to vrijeme zbog priprema za operaciju s mjesta načelnika Uprave vojne policije HVO-a premješten u Glavni stožer Hrvatskog vijeća obrane na dužnost pomoćnika načelnika Glavnog stožera za kopnenu vojsku, prisjeća se kako za najuži vojni vrh početak akcije nije bio nikakvo iznenađenje.
– To nije bilo nikakvo iznenađenje jer smo operaciju planirali. Međutim, širi krug ljudi nije smio znati ništa. Morali smo sve raditi u potpunoj tajnosti jer bi mnoge stvari procurile. Upravo zahvaljujući tome postigli smo ono što je bilo presudno – strateško iznenađenje – govori Šiljeg.
Pripreme su, kaže, započele već krajem 1993. godine kada je Hrvatsko vijeće obrane prošlo temeljiti postupni preustroj.
– Dotadašnji teritorijalni ustroj zamijenjen je gardijskim brigadama i domobranskim pukovnijama. Formirane su, organizirane i uvježbane postrojbe s velikuim ratnim iskustvom koje su bile mobilne, popunjene i spremne za izvršenje budućih zadaća.
Pravu priliku za završne pripreme donio je Washingtonski sporazum kojim je okončan hrvatsko-muslimanski rat u BiH.
– Potpisivanjem Washingtonskog sporazuma dobili smo ono što nam je najviše trebalo – vrijeme. Iskoristili smo ga za reorganizaciju, odmor postrojbi, popunu ljudstvom i sredstvima, obuku, logistiku, sigurnosne i obavještajne pripreme te detaljno planiranje. Sve je bilo podređeno uspjehu operacije.
Pad Kupresa ‘92. natjerao je Srbe na promjenu plana
Za razliku od hrvatskih snaga, smatra Šiljeg, protivnička vojska nije iskoristila to razdoblje na isti način.
– Mi smo tu stanku u ratu iskoristili mnogo bolje nego oni. Oni su se opustili i bili uvjereni kako nikada nećemo krenuti. Zato su 1. studenoga bili potpuno iznenađeni.
General ističe kako se važnost Kupresa ne može razumjeti bez povratka u travanj 1992. godine, kada je taj grad pao u srpske ruke.
– Kupres smo tada izgubili, ali privremeno. Ipak, ta je bitka imala jednu važnu posljedicu. Natjerali smo srpske snage na promjenu planova i odvajanje dijela svojih postrojbi od operacija prema Zadru, Šibeniku i Splitu. Nisu više mogli svim snagama nastaviti napad prema Dalmaciji, jer su morali braniti Kupres.
Podsjeća kako su tada hrvatske snage bile slabije opremljene i brojčano inferiorne, ali su uspjele ostvariti ono što je bilo najvažnije – dobiti dodatno vrijeme za ono što će slijediti.
– Bili su jači u tehnici, organizaciji i naoružanju. Ali hrvatsko srce i hrvatska vojna misao pronašli su način kako odgovoriti. Kupres smo izgubili, ali smo spriječili da svim raspoloživim snagama nastave prema hrvatskoj obali.
Tek dvije i pol godine kasnije stvoreni su uvjeti za povratak.
– Od završetka hrvatsko-muslimanskog rata do početka operacije prošlo je oko šest mjeseci. U tom razdoblju odradili smo kompletan preustroj, obuku ljudi, logistiku, obavještajne,sigurnosne pripreme i planiranje. Kada je operacija počela, trajala je kratko upravo zato što su pripreme trajale dugo.
Alfa i omega
Šiljeg posebno naglašava kako se operacija “Cincar” po svojoj dubini može promatrati kao taktička akcija, ali da su njezine posljedice bile daleko veće,odnosno strateški dobitak i prekretnica u Domovinskom ratu.
– Po vojnim mjerilima radilo se o operaciji dubine dvadesetak kilometara. Međutim, njezin učinak bio je strateški. Zato uvijek kažem Cincar je bio alfa svih završnih operacija Domovinskog rata, a Južni potez njihova omega. Od alfe do omege – od početka do kraja.
Što je zapravo oslobađanje Kupresa značilo za Hrvatsku vojsku i kasniju operaciju Oluja?
– Vojna znanost operacije dijeli na taktičke, operativne i strateške. Cincar je bio operacija strateškog značenja, ne samo za Hrvatsku nego i za Hercegovinu i hrvatski narod u cjelini. U Oluji smo postigli strateško iznenađenje napredovanjem preko Dinare, probijajući putove u iznimno teškim vremenskim uvjetima. Srpske snage očekivale su da ćemo glavni udar izvesti iz Dalmacije. Nisu vjerovali da možemo doći iza leđa Kninu ovim pravcem. Upravo u tome bila je naša prednost.
Objašnjava kako je upravo Kupres omogućio zaštitu hrvatskih snaga koje su kasnije napredovale preko Dinare prema Kninu.
– Kupres je osigurao desni bok hrvatskih snaga. Nakon njegova oslobađanja protivnik više nije mogao ugrožavati naše napredovanje preko Dinare i Livanjskog polja. Nisu mogli ometati logistiku, nisu mogli napadati naše komunikacije niti zaustavljati napredovanje. To je bilo od presudne važnosti.
Na pitanje može li se reći da bez Kupresa ne bi bilo ni Oluje kakvu danas poznajemo, general nema dvojbi.
– Da nije oslobođen Kupres i Kupreška visoravan, sve bi bilo puno drukčije. Oluja se možda ne bi mogla izvesti na ovakav način, a pitanje je i kakav bi bio njezin ishod. Ovo je bilo najbliže idealnom vojnom rješenju.
General pritom podsjeća kako je cijeli prostor oko Kupresa mnogo više od jednog grada na visoravni.
– Kupres je čvorište. Zajedno s Tomislavgradom i Šujicom predstavlja jedan od najvažnijih pravaca prema središnjoj Bosni. Tuda vode komunikacije prema Rami, Bugojnu, Livnu, Glamoču, Dinari i dalje prema Kninu. Tko kontrolira Kupres, kontrolira i te pravce.
Tomislavgrad je u cijeloj operaciji imao posebno mjesto.
– Bio je stožerna točka Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina. Imao je dubinu potrebnu za logistiku, prihvat postrojbi i sve ono bez čega se ozbiljna operacija ne može provesti. Zapravo je predstavljao oslonac obrane sjeverozapadne Hercegovine, ali i Dalmacije.
U zoru 1. studenog
Šiljeg kaže kako se uspjeh nije dogodio slučajno.
– Detaljno smo proučili prostor, vrijeme, protivničke snage i vlastite mogućnosti. To su četiri temeljna elementa svake vojne operacije. Kada govorim o vremenu, ne mislim samo na kalendar nego i na godišnje doba, doba dana i meteorološke uvjete. Nije isto voditi operaciju po snijegu ili po suncu. Sve to morali smo uzeti u obzir.
Na Kupresu početkom studenoga vrijeme nije bilo saveznik ni jednoj strani. Hladnoća i planinski uvjeti dodatno su otežavali ionako zahtjevnu operaciju.
Koliko su vremenske prilike otežavale provedbu operacije?
– Na Kupresu je teško i usred ljeta, a kamoli početkom studenoga. Isto vrijedi i za Dinaru. Uvjeti su bili iznimno teški, ali bili su jednaki i nama i njima. Razlika je bila u tome što smo mi bili bolje pripremljeni. Iskoristili smo razdoblje nakon Washingtonskog sporazuma puno bolje nego protivnička vojska. Oni su se opustili i vjerovali da nećemo krenuti. Zato ih je početak operacije potpuno iznenadio.
Šiljeg se prisjeća da uoči početka operacije gotovo nitko nije spavao.
– Te noći nije bilo spavanja. Trebalo je rasporediti postrojbe, završiti sve pripreme i osigurati da u ranim jutarnjim satima krenemo topničkom i raketnom vatrom po njihovim položajima, a zatim pješačkim prodorima iz više pravaca. Sve je moralo biti sinkronizirano do najsitnijeg detalja.
Operacija je započela u zoru 1. studenoga, a već tri dana kasnije hrvatske su snage ovladale Kupreškom visoravni.
– Najprije smo slomili njihove prednje položaje, potom vrlo brzo napredovali i u tri dana riješili cijelu operaciju. Nakon toga odmah smo organizirali život u Kupresu, omogućili povratak stanovništva i krenuli u pripreme za operacije Zima ’94, Skok 1, Skok 2 i Ljeto ’95. Sve je to bio jedan kontinuirani slijed koji je na kraju doveo do Oluje.
Iako danas o operaciji govori vojnički precizno, Šiljeg priznaje kako ni zapovjednici nisu bili lišeni straha.
Jeste li se bojali?
– Nema čovjeka koji se ne boji. Ali postoje dvije stvari koje pobjeđuju strah – znanje i odlučnost učiniti ono što smatrate ispravnim,nismo išli zato što mrzimo nekoga tko je ispred nas,nego zbog onih koje volimo,a ostaju iza nas. Mi smo imali iskustvo iz prethodne tri godine rata, znali smo što radimo i bili smo odlučni. To je ono što je prevagnulo.
Dodaje kako zapovjednik možda i najteži teret nosi upravo zbog odgovornosti prema ljudima.
– Zapovjednik, čak i kada se boji, to ne smije pokazati. Ali njegov strah nije zbog njega samoga, nego zbog ljudi koje vodi. Cilj svakog zapovjednika je pobijediti uz što manje ljudskih žrtava.
Kupres je simbol
Napad je, kao što je već napisano, počeo u zoru 1. studenoga topničkim i raketnim udarima na neprijateljske položaje, nakon čega su hrvatske snage krenule u prodor iz više smjerova.
– Vrlo brzo slomili smo njihove prve crte obrane i nastavili napredovati. U tri dana zauzeli smo Kupres, učvrstili osvojene položaje i odmah krenuli organizirati život u gradu te pripremati sljedeće operacije.
Sjećate li se trenutka kada ste prvi put ušli u oslobođeni Kupres?
– Kako se ne bih sjećao. Među prvima sam došao gore s pripadnicima 1.gardijske brigade HVO “Ante Bruno Bušić” nakon što su naše postrojbe ušle u grad. To je bilo ogromno oduševljenje. Kupres je za Hrvate, i u Hercegovini i u Hrvatskoj, puno više od običnog grada. On je simbol.
Najveća zahvala ide vojnicima
No, iza osjećaja pobjede ostala je i druga strana rata.
– Uvijek se sjetim poginulih i ranjenih. Moramo biti zahvalni svim sudionicima operacije, a posebno vojnicima. Oni su sve to iznijeli na svojim leđima. Bez njih ničega od ovoga ne bi bilo.
Prisjećajući se prve slike oslobođenog Kupresa, kaže da ga je posebno pogodilo stanje u kojem je grad zatekao.
– Od travnja 1992. do studenoga 1994. srpske snage držale su Kupres, ali kada smo ušli, vidjelo se da ga nisu doživljavale svojim. Sve je bilo zapušteno i devastirano. Nisu ulagali ništa, nije se osjećao normalan život. Kao da su i sami očekivali da će jednoga dana otići.
Što danas osjećate kada ponovno dođete na Kupres?
– Sjećanja se uvijek vraćaju. Ponosan sam na sve što smo napravili, ali istodobno se uvijek sjetim ljudi koji više nisu s nama. Takve stvari čovjek nikada ne zaboravi.
Za kraj razgovora još jednom se vraća na misao koju je nekoliko puta ponovio.
– Operacija Cincar nije bila samo oslobađanje jednog grada. Ona je otvorila put svim operacijama koje su uslijedile. Zato kažem da je bila alfa završnih operacija Domovinskog rata. Sve što je došlo poslije – Zima ‘94’, Skok 1, Skok 2, Ljeto ‘95’ i na kraju Oluja – gradilo se na onome što je napravljeno na Kupresu – zaključio je umirovljeni general Željko Šiljeg.
Kada se danas govori o 84 sata Oluje, lako je zaboraviti da su iza njih stajali mjeseci priprema, brojni vojnici i zapovjednici te niz operacija koje su postupno mijenjale odnos snaga na bojištu. Jedna od njih bila je operacija Cincar. Na hladnoj Kupreškoj visoravni, devet mjeseci prije nego što će se hrvatska zastava zavijoriti na kninskoj tvrđavi, počeo se trasirati put prema konačnoj pobjedi.
