Oduvijek se u našem narodu, kad bi nekome htio poručiti da neće dobiti baš ništa, govorilo kratko i jasno: “Evo ti šipak!” Ta stara izreka nije nastala slučajno. U vremenima kada se svaki zalogaj mjerio, divlji je šipak bio simbol nečega što raste iz svakog kamena, što nitko ne sadi i što ne vrijedi gotovo ništa. No, ova će godina zlatnim slovima ostati upisana u kronike našeg kraja i u neku tihu, neispisanu povijest šipka ljutuna, jer je upravo ona tu staru narodnu izreku okrenula naglavačke. Dogodilo se nešto što se još do jučer činilo nezamislivim, taj „divljak“ napokon je dočekao svojih pet minuta i po prvi put prestigao svog “plemenitog” rođaka sladuna. I po potražnji, i po cijeni.
Da bismo razumjeli razmjere ovog fenomena, ne moramo ulaziti u detaljne analize niti gledati cijene sladuna po trgovačkim lancima. Dovoljno je znati samo jednu činjenicu s terena: danas na veliko bez ikakvog problema možete prodati tonu ljutuna po dvije marke za kilogram, dok tonu sladuna po toj cijeni jednostavno ne možete prodati. Veće količine ljutuna idu odmah, bez zastoja i cjenkanja, dok za sladun više nema takvog interesa. To najbolje govori o tome tko danas drži primat.
Ovaj tržišni preokret neodoljivo vraća sjećanja na osamdesete godine prošlog stoljeća, u vremena kada su vrijednosti u selu bile postavljene drugačije. Tih je godina dobiti šipak sladun bilo ravno dobitku na lutriji, kao da vam je netko poklonio avion. U cijelom bi selu eventualno nekoliko domaćina imalo tek par sadnica sladuna, i ti su se plodovi čuvali kao suho zlato. Uz njega, na iznimnoj je cijeni bio i šipak paštrac, u narodu poznat i kao poštrapac. Bio je jednako rijedak kao i sladun, pa je dobiti jedan takav plod bila prava premija i znak posebnog poštovanja.
A ljutun? Ljutun tada nitko nije ni uzgajao. Njegovih samoniklih grmova bilo je na svakom koraku, uz puteve i međe, i mogao ga je brati tko god je i koliko god je htio. Tek bi poneki mještanin ubrao nešto više plodova i spremio ih za zimu, dok bi golema većina tih trpkih plodova ostajala neobrana na granama, prepuštena pticama.
Promjena se počela nazirati tek u posljednjih desetak godina, a ključ leži u promjeni navika i svijesti o zdravlju.
Naravno, kada je riječ o samoj konzumaciji svježeg ploda, sladun i dalje drži neprikosnoveni primat, rijetki su oni koji jedu sirovi ljutun. No, ljutun je svoje mjesto pod suncem pronašao u boci. Ljudi su masovno počeli cijediti njegov sok, zamrzavati ga i koristiti tijekom cijele godine. Taj se sok pokazao iznimno zdravim, osvježavajućim i cijenjenim, čime je ljutun polako, ali sigurno počeo preuzimati prednost nad sladunom.
Iz godine u godinu popularnost mu je rasla, da bi upravo ove godine doživjela svoj vrhunac. Nekadašnji “sirotinjski” plod iz šikare i kamena, na kojeg se nitko nije ni osvrtao, danas je cjenjeniji i traženiji od nekadašnjeg kralja hercegovačkih okućnica. Vremena se izgleda mijenjaju, a s njima i cijena onoga što nam priroda nesebično daje.
Oduvijek se u našem narodu, kad bi nekome htio poručiti da neće dobiti baš ništa, govorilo kratko i jasno: “Evo ti šipak!” Ta stara izreka nije nastala slučajno. U vremenima kada se svaki zalogaj mjerio, divlji je šipak bio simbol nečega što raste iz svakog kamena, što nitko ne sadi i što ne vrijedi gotovo ništa. No, ova će godina zlatnim slovima ostati upisana u kronike našeg kraja i u neku tihu, neispisanu povijest šipka ljutuna, jer je upravo ona tu staru narodnu izreku okrenula naglavačke. Dogodilo se nešto što se još do jučer činilo nezamislivim, taj „divljak“ napokon je dočekao svojih pet minuta i po prvi put prestigao svog “plemenitog” rođaka sladuna. I po potražnji, i po cijeni.
Da bismo razumjeli razmjere ovog fenomena, ne moramo ulaziti u detaljne analize niti gledati cijene sladuna po trgovačkim lancima. Dovoljno je znati samo jednu činjenicu s terena: danas na veliko bez ikakvog problema možete prodati tonu ljutuna po dvije marke za kilogram, dok tonu sladuna po toj cijeni jednostavno ne možete prodati. Veće količine ljutuna idu odmah, bez zastoja i cjenkanja, dok za sladun više nema takvog interesa. To najbolje govori o tome tko danas drži primat.
Ovaj tržišni preokret neodoljivo vraća sjećanja na osamdesete godine prošlog stoljeća, u vremena kada su vrijednosti u selu bile postavljene drugačije. Tih je godina dobiti šipak sladun bilo ravno dobitku na lutriji, kao da vam je netko poklonio avion. U cijelom bi selu eventualno nekoliko domaćina imalo tek par sadnica sladuna, i ti su se plodovi čuvali kao suho zlato. Uz njega, na iznimnoj je cijeni bio i šipak paštrac, u narodu poznat i kao poštrapac. Bio je jednako rijedak kao i sladun, pa je dobiti jedan takav plod bila prava premija i znak posebnog poštovanja.
A ljutun? Ljutun tada nitko nije ni uzgajao. Njegovih samoniklih grmova bilo je na svakom koraku, uz puteve i međe, i mogao ga je brati tko god je i koliko god je htio. Tek bi poneki mještanin ubrao nešto više plodova i spremio ih za zimu, dok bi golema većina tih trpkih plodova ostajala neobrana na granama, prepuštena pticama.
Promjena se počela nazirati tek u posljednjih desetak godina, a ključ leži u promjeni navika i svijesti o zdravlju.
Naravno, kada je riječ o samoj konzumaciji svježeg ploda, sladun i dalje drži neprikosnoveni primat, rijetki su oni koji jedu sirovi ljutun. No, ljutun je svoje mjesto pod suncem pronašao u boci. Ljudi su masovno počeli cijediti njegov sok, zamrzavati ga i koristiti tijekom cijele godine. Taj se sok pokazao iznimno zdravim, osvježavajućim i cijenjenim, čime je ljutun polako, ali sigurno počeo preuzimati prednost nad sladunom.
Iz godine u godinu popularnost mu je rasla, da bi upravo ove godine doživjela svoj vrhunac. Nekadašnji “sirotinjski” plod iz šikare i kamena, na kojeg se nitko nije ni osvrtao, danas je cjenjeniji i traženiji od nekadašnjeg kralja hercegovačkih okućnica. Vremena se izgleda mijenjaju, a s njima i cijena onoga što nam priroda nesebično daje.
Drago Vukojević / Fb



