Da nogometna reprezentacija Srbije nije (onako sramotno) ispala sa Svjetskog prvenstva u Kataru, danas ne bismo gledali eskalaciju krize na sjeveru Kosova. Gledali bismo predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, najpoznatijeg ostarjelog huligana Balkana, kako u počasnoj loži u Dohi fanatično navija, naslikava se s arapskim šeicima, sve u permanentnom prijenosu uživo na TV Pinku.

Vučić bi nadugo i naširoko objašnjavao da je uspjeh nogometne reprezentacije zapravo njegov, da je on selektoru Draganu Stojkoviću – u najgorem tuđmanovskom stilu – složio taktiku i naredio koje igrače da stavi u prvu postavu. Još bi dodao da je u Kataru dogovorio neke velike poslove od kojih će narod u Srbiji živjeti još bolje nego sada.

Standardna Vučićeva političko-propagandna operacija.

No, kako su to ostali pusti snovi, Vučić je organizirao jednu od svojih standardnih političko-propagandnih operacija da bi se opet mogao prikazati spasiteljem srpskog naroda i relevantnim faktorom u ovom dijelu Europe.

Lažni atentat je nedavno opet ispucan, Hrvatska je trenutno u nogometnoj euforiji pa ga ne ferma ni tri posto, a u BiH, šok i nevjerica, provodi se relativno konstruktivan proces uspostave državne vlasti, pa se Vučić vratio svom najvećem hitu – sjeveru Kosova, na kojem je još ostala šačica Srba.

Ovo što gledamo na sjeveru Kosova proteklih dana je samo još jedna Vučićeva predstava, koja mu daje priliku da ponovno, kao i svatko s narcisoidnim poremećajem ličnosti, sebe gura u prvi plan, da naširoko priča o tome kako se on osjeća i kako je njemu teško te da se stilizira u spasitelja srpstva dok neke Srbe s Kosova medijski tretira kao medvjeda na lancu, čiji je životni smisao u tome da plešu kako Vučić kaže, piše u svojoj kolumni za Index.hr Gordan Duhaček, a kolumni možete pročitati OVDJE