Svjetsko prvenstvo u Katru završilo je u nedjelju , no “ludilo” potaknuto nogometom još uvijek traje. Vode se rasprave o suđenju, neprofesionalnoj organizaciji, analiziraju se dodijeljene nagrade, kritizira se doček Vatrenih, a drugi pak staju u obranu organizacije.

Još jednom su naši nogometaši postali hit u svijetu i pobrali simpatije mnogih, a čuvene hrvatske “kockice” pojavljuju se diljem svijeta, na najneočekivanijim mjestima. Upravo iz tog razloga, nakon četiri godine ponovo govorimo kako su baš oni najbolji predstavnici naše države te da su oni ti koji nas najbolje prezentiraju svijetu. O tome je u podužem tekstu progovorio voditelj Aleksandar Stanković.

U tekstu se osvrnuo na “kratko pamćenje” Luke Modrića, predstavnike individualnih sportova, usklike koje često čujemo u svijetu hrvatskog nogometa, a usporedio je i kakav tretman u državi imaju “slabi i bolesni” naspram hrvatskih nogometaša, kao i ostalih bogataša, piše dnevno.hr i njegov tekst prenosi u cijelosti.

Njegov tekst prenosimo u cijelosti.

Modrić i kratko pamćenje

“Prije 5 godina Luka Modrić je kratkim pamćenjem štitio Zdravka Mamića na sudu. O tome sam radio emisiju s Joškom Jeličićem koji je zaključio da Modrić nije dorastao suđenju, a ja sam zaključio kako bi nas 90 posto učinilo isto i zapitao se tko nam je kriv što vjerujemo da su nogometaši naši najbolji ambasadori. U međuvremenu su nogometaši službeno postali naši najbolji ambasadori, a ja i dalje mislim isto.

Hrvatska nogometna reprezentacija je 20-ak mladića koji odlično rade svoj posao. Uz časne izuzetke fini momci, izbornik simpatična osoba, Luka Modrić vrijedan čovjek, međutim on nije moj najbolji ambasador. I sada slijedi pitanje: “A čiji si ti biti ambasador tako pametan?”  Ničiji! Ja u startu nemam kvalifikacije za tu čast jer imam dobro pamćenje i jer redovito plaćam porez. Dakle, ja sam sam svoj ambasador.

Pojašnjenje: Nisam nogometni navijač i ne padam u euforiju kada igra Dinamo ili reprezentacija. Više sam se radovao uspjesima Mirka Filipovića, Željka Mavrovića, Ivaniševića, nekada Beneša i Parlova, nego nogometne reprezentacije. Eto, takav sam, više volim druge sportove. Ne preplavi me osjećaj ponosa ili išta slično kada u Alžiru spomenu Modrića, Šukera, Tita ili Teslu. Tesla je bio genij, ali mene tu nije bilo nigdje.

To što govorimo isti jezik i što smo rođeni relativno blizu nije dovoljno da sebe prepoznajem u Tesli. Ili da okrenemo stvari ovako: mogu se prepoznati i biti ponosan na sve izvrsne ljude ovog svijeta od Newtona do Tesle, od Harmsa do Slamniga, od Saše Petrovića do Anga Leeja, ali nekako mi se čini da je to i za egomanijaka poput mene previše. I da, i dalje mislim da nogometaši nisu moji najbolji ambasadori, već su najbolji ambasadori sami sebe. Ne trebaju mi ambasadori koji se opuštaju uz ‘Za dom spremni’.

Biram ljude iz realnog života

Naravno, moji ambasadori su Vučić i Šešelj, ali koga da ja nakon ovih 20 godina javnog rada više u što uvjeravam, fu*k off! Na ovom svijetu postoje teški nogometni fanovi čija se zaluđenost loptom ne može racionalno objasniti i za njih je očekivano da se poistovjećuju s nogometašima. Tu je stvar jasna i njima svaka čast. Međutim, čini mi se da su u ovoj priči o velikom ambasadorskom šinjelu Luke Modrića najglasniji oni koji nisu ništa napravili u životu i kojima treba skrbnik da bi imali pristojno mišljenje o sebi.

I uopće ta priča o nogometu koji utječe na imidž zemlje? Da, Hrvatska je vidljivija nakon uspjeha nogometne reprezentacije, ali nakon što su Argentinci postali svjetski prvaci, imamo li bolje mišljenje o Argentini? Divimo li se Argentincima kako su uredili društvenu zajednicu u kojoj žive? Poželjeli smo živjeti u Argentini, čitati Borgesa, draži nam je Che Guevara? Dakle, ideja o tome da me netko mora predstavljati mi baš nije draga, ali s obzirom da je to ovih dana ‘must have’… Ako baš inzistirate, biram ljude iz realnog života. Recimo onaj dečko iz Rijeke koji može micati samo jednim prstom, svaki dan zahvaljuje požrtvovanoj majci, raduje se životu, ili onaj Djed Mraz penzioner, koji nakon 40 godina staža zbog male penzije cijeli dan stoji na zimi i uveseljava klince da bi unucima mogao kupiti poklon. Patetičan sam? U konkurenciji svih vas koji suosjećate s duševnim bolima nogometaša nakon izgubljene utakmice ja sam racionalna planina.

Društvo pada ili prolazi na odnosu prema najslabijima. Milijun nas je čekalo nogometaše i neka je, lijepo je vidjeti ljude kako se raduju u dobroj vjeri, ali prošli tjedan roditelje s bolesnom djecom na Markovu trgu nije čekao nitko. Heroji su bogati i slavni, a boli nas dupe za slabe i bolesne. To je hrvatski patriotizam. I da se razumijemo. U tom pogledu nisam ništa bolji od vas. I sam sam lijena gu*ica kojoj je bilo teško otići na prosvjed (najradije bih da se organizira neka humanitarka pa da taj problem riješim telefonom s kauča), ali ja sam barem to osvijestio, za razliku od mnogih koji domoljublje iscrpljuju sjedenjem ispred ‘telke’, urlanjem za vrijeme utakmice i nakon toga kačenjem patetičnih objava po fejsu.

Luka Modrić unatoč tome što je izvrstan u jednoj igri nije moj predstavnik, a nekako se nadam da nije ambasador ni one Gandijevske skupine domoljuba koji me zbog toga s isukanim sabljama već danima jure po internetu. I za kraj priznajem, pogriješio sam. Prije 5 godina docirao sam i svijet pokušao krojiti prema mjeri vlastitog idealizma, a to ne ide. Nogometaši su tvoji najbolji ambasadori, moji nisu.”

Zasada se u komentarima svi slažu s njegovim riječima. Objavu je komentirao i poznati voditelj Romano Bolković: “Čuj, kakav je odnos dva brda, ni Modrić ne bi postao ambasador.”

e-hercegovina.com