Dašak moga zavičaja: Uzurpacija
Slatka je vlast! – ponovi Juko po tko zna koji put izrečenu istinu.
– Neka vlasti, grdno je bez nje – doda Ferdo – ma, ja je ne bi sve da mi je nude na dlanu, vako.
Demonstrirajući izrečeno, Ferdo povuče koparan na lijevo rame pa nastavi:
– Nu, otimat ljudima njiovu didovinu i kazat kako je to u ime države? Đavliji ustroj, obična otimačina, a nadilo joj ime, kako no? Nekako zanovetno?
– Nacionalizacija! Bolje reć uzurpacija! – javi se glasno Periša sričući aktualne novotvorenice i pridajući više važnosti njihovu izgovoru, nego značenju.
– Blago meni pa mi nemaju šta otet! – nasmija se grleno – mene su uzurpirala rođena braća, nisu mi dali Zgon ni Lanišće, zapala me samo Dražuca u brdu, do nje ne mogu s kolim doć, već samo s magaretom – onda poentira – ni brat ti nije rod kad se oženi!
– Lipo bome! – prihvati Juko u šaljivom tonu – otimačina se prikrsti u novo ime, a ne krste se oni koji otimaju. Zgodno. Samo zamiri parcelu i proglasi je državnom, provedi kroz knjige i „poio vuk magarca“.
– Došlo taka vlast – Periša slegnu ramenima – svaka država voli sebi više nego ikome. Ma, ova nova grabi bez mire, a kako ne voli viru, najdraže joj otet crkveno. Nu, iselili časne sestre iz zgrade i proglasili je državnom? Rade, brate, kako oće, a ne znam doklen će? Ja mislim da ovo ne mere zadugo?
– Tako mi mislimo, ali stariji kazuju drukčije. More se sila zadugo održat na nogom, ne dešpera se, ne grize je savist kokad je nema? Opstane i po cili ljudski vik.
Povod ovom razgovoru trojice susjeda bila su aktualna zbivanja. Proces nacionalizacije i oduzimanja privatne imovine Crkvi i pojedincima.
– Ali, šta je je! – Juko će otvarajući kutiju duhana – Dane ispade čovik! Odreče se njiva napovir grada. „Kako svakom, tako i meni!“, reče.
Budući da su Plemića livade i njive bile pošteđene dok su parcele uz njih nacionalizirane i procesom uzurpacije pripale državi, Dane je mirno, kako nije u njegovoj naravi, otišao u katastar i odrekao se nekih parcela iz solidarnosti s ljudima koji su oštećeni. Bio je to čisti inat prema vlasti koju nije volio, iako se, zbog rođaka mu Ante u Splitu, prema Plemićima odnosila blagonaklono.
– Vaše njive, po procjeni opštinske komisije, nisu u planu nacionalizacije! – reče mu žmirkavi službenik.
– Ja ih se odričem svojom voljom da mogu ljudima u oči pogledat! – reče Dane odlučno i bez pozdrava napusti ured.
Vlast je udovoljila Daninoj želji. Bila je to dobra prilika pokazati pred narodom nepristranost što joj se, s razlogom, osporavala.
Brojni su prosvjedovali zbog otete zemlje, pisali žalbe i vodili sudske procese, a na kraju se uvjerili kako se socijalistička vlast čvrsto držala one „kadija te tuži, kadija ti sudi“, bila je aktualnija nego u osmansko vrijeme.
Kako se narod lako umori i brzo pomiri s odlukama vlasti, kava je god, tako prihvati i loše zakone, kao da su bogomdani.
Iznimni i rijetki znalci rode se u svim naraštajima, ali oni nisu od burnog djelovanja. Mirno i tiho prate zbivanja, ponešto kažu. Nemoćni da išta promijene, nezamijećeni putuju korak ispred.
Rodio se jedan takav i u kući Jandre Plemića. Mali Jure stasao je u dečkića bistra pogleda. Volio je društvo odraslih, rado je slušao ozbiljne razgovore. Onog dana kad je, osluškujući susjede, više puta s lakoćom izgovorio riječ „uzurpacija“, Periša mu prorokova:
– Od malog će bit veliki čovik!
Iva Bagarić/Tomislavcity
Objava Dašak moga zavičaja: Uzurpacija pojavila se prvi puta na Tomislav City.