Nino Menih rođeni je Mostarac koji je cijeli svijet imao pod sobom, a još više onoga što ga je čekalo. Perspektivni rukometaš Veleža i standardni reprezentativac u svim mlađim uzrastima Jugoslavije sa 17 godina otisnuo se u svijet profesionalnog sporta te potpisao za slovensko Celje koje je tada, a i danas u samom vrhu europskog rukometa. Nažalost, njegova karijera prekinuta je prije točno 30 godina, a život mu se okrenuo za 180 stupnjeva kada je nastradao u prometnoj nesreći i ostao nepokretan u omiljenom mu istarskom Labinu gdje je te godine igrao, kako sam kaže, rukomet života.

“Rukomet sam počeo trenirati s 11 u Veležu. Već s 14 godina sam odigrao prvu službenu utakmicu protiv Splita na gostovanju sasvim slučajno, a i volio me tadašnji trener. Kad mi je bilo 16 godina ubačen sam u seniorsku ekipu, a u međuvremenu sam nastupao za sve selekcije reprezentacije Jugoslavije. Dobro se sjećam kad me je Noka Serdarušić savjetovao jer smo bili sličan tip igrača i rekao ‘Slušaj Nino, bolje ti je biti vrhunski pivot nego osrednji vanjski bek’. Od nas 5 mlađih perspektivnih igrača svi smo otišli vani, a ja sam potpisao za slovensko Celje koji je tada bio među top 10 europskih ekipa”, počinje svoju priču ovaj Mostarac s kojim sam se našao u kvartovskom kafiću gdje je redovan gost.

Inozemnu karijeru prekinuo je nakratko kad je i sam osjetio nesreću rata, a ispostavit će se kako će mu jedan ratni datum ostati urezan do kraja života.

“Nakon Slovenije sam otišao u Njemačku, no 1992. sam se vratio. To je bilo par dana pred rat i nas 9 je bilo u stanu, onda smo se uključili i ‘skakali’ po brdima poviše Gnjojnica. Mali broj ljudi zna za taj put, ali gore je nas 6 bilo danima s minimalno hrane i vode, a onda nam je zapovjednik došao u posjetu i nije ni došao do nas – bude ranjen. Uzmem ga na leđa i spustim do škole u Gnjojnicama na 50 stupnjeva. Ispostavit će se da ću na isti dan iduće godine stradati u prometnoj nesreći u Istri…“, prisjeća se teških ratnih dana.

Nakon ratnih zbivanja vratio se rukometu. Otišao je u Split, a onda je na poziv Mostarca Remze Zalihića potpisao za istarski Rudar iz Labina. O Zalihiću, Istri i Rudaru priča s posebnom radosti na srcu.

“To je najljepša godina mog života, definitivno. Živiš na moru, zimi je u bazenima bila morska voda, ljudi su bili srdačni i sva su ti vrata bila otvorena. Mene je to sve tako nekako podsjećalo na Mostar kad sam ja imao od 7 do 15 godina. Ne pumpam brojku, kad sam nastradao oko 200 ljudi me došlo posjetiti u bolnicu, to je nešto nevjerojatno. Došlo je ljeto i kraj sezone, nama je bila milina i živjeti i igrati. Za vikend sam otišao u Celje i vratio se u ponedjeljak na pripreme, ali su ih ipak odgodili za utorak. Tu večer sam pozvao sve prijatelje da ih počastim jer sam dobio novac od ugovora i jako dobru premiju, za mene su to bili nestvarni novci. Kažem ti, imao sam fantastičnu sezonu, ali nisam mogao nikako toliko dobro odigrati koliko sam bio plaćen“, nastavlja priču o istarskoj rukometnoj epizodi i razdoblju života kojem se uvijek rado vraća.

A onda je došao kobni ponedjeljak…

“Kao ekipa smo odlučili dan prije priprema ‘skoknuti’ u shopping u Italiju, doručak u Trstu i nazad. Mi smo tek izašli iz Labina na brzu cestu i našli smo se frontalno s jednim kombijem, na jednom dijelu je bila rupa i ispod mog (suvozačevog) dijela bio je neki panj i probilo je točno u mene. Ja sam u 5 sekundi ostao nepokretan za cijeli život, ali doslovno u trenutku se sve dogodilo. Prijatelji su se malo ‘zgruhali’, ali za 15-20 dana svi su bili dobro”, njegov put oporavka je išao od toplica u Varaždinu, preko Rovinja do Lovrana.

Bolničko liječenje mu je bilo potpuno nepoznato budući da se kao rukometaš rijetko susretao s težim ozljedama, no kaže da je nakon nesreće postao puno više od medicinskog laika budući da je dosta vremena provodio sa stručnim osobljem.

“Kad sam igrao s prijateljem Željom Anićem (op. bivši izbornik BiH) u Tuzli završili smo u bolnici jer su njega šivali na čeli, a ja sam ‘sredio’ lakat. Mi u bolnici i dok njega šiju čuo sam da meni govore kako treba punktirati, ali ja sam razumio da će mi ruku amputirati. Stani bola’, kako ćeš mi ruku odrezati sa 16 godina? Onda su mi objasnili da je riječ o punktaciji. Dakle, od čovjeka koji nije imao pojma o medicini, danas znam dosta toga pogotovo o onome s čim se ja borim zahvaljujući liječnicima i medicinskom osoblju koji su me svemu naučili”, priča sa smijehom prisjećajući se jedne od rijetkih sportskih ozljeda koje je dobio u karijeri.

Nakon nesreće u bolnici je bio 77 dana, preko mjesec dana disao je preko sonde, ali vrlo brzo je shvatio da ne smije pasti u deprimirajuće stanje.

“Prvih pet dana sam ja bio u nekom čudnom stanju, šesti dan je više šok bio mojim roditeljima i prijateljima nego meni jer su me spojili na respirator. Bilo je teško na trenutke, vidio sam da se moji roditelji mole, a i ja sam našao spas u časnim sestrama koje su volontirale u bolnici. Sjećam se posebno jedne sestre koja je bila naša Hercegovka, ali život je provela u Kanadi i uvijek sam osjećao neki spokoj kad bi me ona izvela u šetnju. Pazili su me najbolji liječnici, između ostaloga i priznati doktor Nemec, ali meni je samo jednom suza pošla i rekao sam mu ‘doktore, ja moram u Mostaru jer ne mogu više visiti po bolnicama‘”, dodaje da je odmah imao podršku roditelja koji su poštovali njegovu odluku pa su, kako sam kaže, odlučili ga doslovno nositi na leđima prvih mjeseci povratka u Mostar.

Vjera mu je dosta pomogla da sve lakše prebrodi i da se stvari normaliziraju.

“Jednostavno, vjerujem u dobro. Vjerujem u Boga i volim otići u crkvu. Ne mogu reći da sam tamo pretjerano redovan, ali mi to puno znači, a pogotovo što sam puno puta bio kum na krštenju”, nastavlja.

Za crne misli i ‘žute minute’ ističe da su normalna pojava koja na njega ne ostavljaju previše traga jer je naučio kako se nositi s tim.

“U jednom trenutku mi je u posjetu došla sestra s kamionom. Odnosno preko jednog rođaka koji je po buri vozio do bolnice. Rekao sam mami ‘pa je li ti stvarno misliš da je to sve ne vidim i ne cijenim? Isto kao što se sad svi kupaju, a ja više nikad neću ovako normalno kao drugi. Onda sam vidio tugu u očima roditelja na sve što sam ja iskreno izrekao, njima je bilo puno gore nego meni pa sam onda prestao. Nisam potiskivao probleme i brigu, ali sam odlučio boriti se s tim kako bi bilo i meni i mojim bližnjima ugodnije sa mnom. Počeo sam puno čitati i moliti, to me spašavalo u tim trenucima i sve manje sam imao ogorčenosti i ljutnje. Puno je oko nas neke nepotrebne strke, nepravde, ljudske zlobe i ja se trudim biti s druge strane toga jer smo mi pogan narod. Kad vozite prema Čitluku, ima tabla na kojoj piše, sad ću parafrazirati, ali u smislu ‘ne psujte, samo molite’. U nas je ovdje puno psovke, proklinjanja, ružnih riječi i sve to vodi do toga da čovjek ništa ne cijeni. Daleko od toga da sam ja neka cvjećka, ali mislim da su mi misli i srce uredni pa još kad bih sve to pretvorio u djela – bilo bi idealno“, ističe u nastavku razgovora.

Kada pričate s Ninom nemate osjećaj da pričate s osobom koja ima problem trajnog invaliditeta, a brojni prijatelji i poznanici koji su mu blizu najbolji su dokaz tome da vedrošću i pozitivom okuplja ljude oko sebe. Dok smo se pripremali za razgovor i tijekom razgovora u kvartu i kafiću ga je srdačno pozdravilo 15-20 ljudi.

“Od mojih prijatelja mi nikad nitko nije rekao ‘neću’. Ti to jednostavno moraš cijeniti, ne smiješ razočarati takve osobe kojima je stalo do tebe. Ne smiješ ti kukati i roncati pa evo pao na kladionici, pa ostavila me cura, pukao mi nokat… Prijatelju, svakog nešto goni i nikad ne znaš kakve teškoće netko ima. Što mogu reći roditelji koji imaju teško bolesnu djecu? Meni su prijatelji rekli davno da živim bolje i vedrije od 80-90% ljudi, ali vidi imam i ja par bliskih osoba kojima se ja pojadam kad nisam dobar i kad me nešto muči, ali ne smijem to prenositi na druge. Upoznao sam neke ljude s invaliditetom koji iskorištavaju svoje najbliže, ja isto tražim puno, zapravo sam prisiljen tražiti puno jer netko mora izdvojiti svoje vrijeme da bi meni ugodio kad ga ja zovnem i ja sam toga svjestan. Imao sam jednog susjeda-invalida koji je od žene tražio da mu svaki dan u isto vrijeme donese jelo. Ja sam mu otvoreno rekao da bi ona njega u Švedskoj ili Norveškoj napucala i da bi on umro. Ne umro, crk’o bi… Svi u društvu bježe od onih što kukaju. Ljudi su skloni teatralizmu, žele stvoriti dojam da je samo njihov problem najveći bez obzira je li invalid ili nije, ali onda moraš biti svjestan da ćete ljudi vremenom izbjegavati”, priča mi dok naglašava kako je naučio  da u životu moraš biti zadovoljan onime što imaš i da ne možeš sjediti na dvije stolice, da ne možeš dva puta ručati.

Ta misao je neodoljivo podsjetila na legendarnog Dražena Petrovića koji je svojevremeno na vrhuncu karijere izjavio da bez obzira imao netko jedan ili pet milijuna dolara ipak samo jednom dnevno može ručati ili večerati.

“Najljepši trenutak u sportskoj karijeri mi je bio kad sam upoznao Dražena. Sa Splitom smo išli u Njemačku i svratili smo u Zagreb na ručak i blizu Ciboninog tornja izlazi čovjek jeans šorc, tregerača i neke američke ‘Najkice’. Mi smo prišli, javili se i malo popričali, ali taj čovjek je prštio snagom i energijom. Cijelo vrijeme sam imao dojam da njemu novac ne znači ništa”, prisjeća se kratkog susreta s najboljim hrvatskim košarkašem svih vremena.

Priča i kako smatra da je danas zahvalnost jedna od bitnijih ljudskih osobina na koju ljudi često zaborave.

“Jednom prilikom sam pričao s prijateljem kojem je žena žalost umrla od raka, a on ostao sam s dvoje male djece. Govori on meni kako su bili kod fra Zvjezdana Linića i da mu je rekao kako je ljut na Boga te da mu je ovaj odgovorio ‘dobro, imaš pravo biti ljut’. Pitao je svećenika kako će doći kući i vidjeti ženu i da mu je teško to sve, a ja sam mu rekao ‘čekaj, ti kad uđeš u kuću ona se tebi smije, jel tako’? On meni govori da je to tako, da ga dočeka nasmijana. Rekao sam mu iskreno ‘prijatelju, ona tebe folira kao što sam i ja svoje roditelje folirao. Onda se i ti nasmiji, ispričaj neku priču, anegdotu’. Čovjek mora ići u pozitivnom smjeru, hoću se okupirati finim mislima. Recimo, često mi misli odu u zahvalnost. Nitko od nas nije dovoljno zahvalan kad si pokretan, vrlo malo je takvih. Kad dođeš u situaciju kao ja, život te uči da više vrjednuješ sve”, kaže.

‘Ne bi loše onda bilo da svi mi koji hodamo jedno pola godine provedemo u kolicima?’ pitam ga u sad već prijateljskoj atmosferi.

“(smijeh) Valjalo bi da svatko ode negdje i zbliži se s nekim tko stvarno živi takvim životom pa pomogneš ili volontiraš u takvim organizacijama. Ne bi baš valjalo da svi stradate pa da to doživite (smijeh). Evo imam dobar primjer, u zadnje vrijeme pratim jednu seriju i u jednoj od epizoda glumac nabija nogom kolica i govori ‘prokleta kolica’. Znači, svi ljudi koji rade scenarije i režiju serija su jako inteligentni ljudi, pa ajde reci mi netko kakvu to poruku šalje? Kolica ne mogu biti prokleta, ta se rečenica mogla i drukčije napisati. Ja da nemam ‘prokletih kolica’, ležao bih u stanu i bio biljka, a takav mi život ne treba. Bogu hvala, imam dovoljno primanja da bih negdje bio zbrinut do kraja života, ali želim biti što više samostalan”, nastavlja u zahvalnom tonu.

Samostalnost u prometu i svakodnevnom životu nije baš nešto s čim se Mostar može pohvaliti.

“Prolazim tu u kvartu neki dan i auto parkiran na trotoaru. Ja jednostavno ne mogu proći, pogotovo ako sam sam. Moram izaći na brzu cestu (Dubrovačka) i riskirati da me netko ima savjesti jer je netko parkirao nasred trotoara. Dolazi momak i ispričava mi se, pa što mi se sad ispričavaš? Uvijek kažem svima da grad nije moj samo zato jer sam invalid, ali nije ni od ovih što misle da jest. Recimo i ova priča s MO Parkingom nije došla do prihvatljive forme za nas invalide. Oni se trude, nešto se radi, ali npr. mi u cijelom kvartu nemamo nijedan parking za invalide”, naglašava.

Na temu bespotrebnih i neprihvatljivih ivičnjaka ne trudi se gubiti previše energije.

“O tome mi je više dosadno i pričati. Ako hoću u dvoranu pogledati rukomet to je stalno treskanje i odbijanje, po gradu da i ne govorim jer se ne može spojiti dvije ulice gdje možeš normalno proći. Ja razumijem da mi nismo centar svijeta, ali recimo konkretno u Mepasu ne moraš pritisnuti sve tipke i čekati koji će lift doći prije. Onda ja dočekam taj lift i uđem zajedno s 5 mladih ljudi koji imaju 100 kila. Liftovi trebaju biti za majke s djecom u kolicima, invalide, starije i teško pokretne osobe. Kako si došao do Mepasa? Pješke, e pa onda uđeš u tržni centar i pozoveš 5 liftova”, priča Nino Menih te tvrdi da smo jednostavno izgubili empatiju jednih za druge.

Na gradskim ulicama je doživio i neke čudne situacije tijekom svog 30-godišnjeg invaliditeta.

“Kako imam dosta prijatelja što mi pomognu, a i bavio sam se prodajom odjeće na meni je slučajno bila jedna skupa jakna. Bio sam u kolicima okrenut leđima i prilazi mi žena i kad sam pogledo vidim da mi daje nešto sitne love. Ne znam kako sam ja nju pogledao u tom trenutku jer se ona odmah počela ispričavati više puta, možda jer me zna iz grada, možda jer mi je vidjela jaknu (smijeh), ali je skužila da ja nisam taj koji prosi. Sad sam se ja tu mogao izderati na nju, glumiti nekog uvrijeđenog lika, ali mene to nije pogodilo. Meni je to samo dokaz da je ta žena bila spremna nekome pomoći i kupiti sendvič od 3 marke, a to nekome znači. Dakle, moraš ići u pozitivnom smjeru”, sjeća se naglašavajući bitnost molitve gdje su mu često nakane da izbaci ljutnju, gorčinu i uspoređivanja s drugima.

Smatra da je sve s razlogom i kroz šalu naglašava da mu je nadimak svakako ‘Brzi’, da bi bez kolica bio prebrz i da ga kolica spašavaju da ne ‘odmagli’.

“Rukomet mi je puno dao još kao neafirmiranom igraču. Baš sam slušao našeg malog Šoljića i kaže da je sa španjolskim Ademarom prošle godina obišao Europu. To je stvarno tako, to je jedna dimenzija koju je teško opisati nekom tko to nije doživio. Ja sam zbog rukometa bio svugdje, imam i danas masu prijatelja po cijelom svijetu, čujemo se, vidimo se, družimo se. Tad je bila i posebna draž, barem meni, putovati jer smo svi nekako skupa bili pa makar u autobusima koji ‘drndaju’. Danas gledam svi posebno sjede, izađu sa slušalicama, torbica pod ruku, svi ozbiljni, nema tog socijalnog elementa. Mi smo uvijek bili tim i skupa smo se držali, uvjeren sam da danas toga fali mladim igračima. Sjećam se pred nogometno Svjetsko prvenstvo 2006. i kao tražili hrvatske igrače koji igraju skupa s brazilskim da se malo prokomentira atmosfera i našli su Roberta Kovača i Lucia jer su skupa igrali u Bayernu, ja sam se zaledio kad je Robert rekao da ne zna ništa o njemu jer nisu nikad pričali”, priča s dozom ogorčenosti prema modernom sportu.

Bata Puljić i Đuro kao lajt-motivi za ostanak kući. 

“Često se družim s prijateljem Batom Puljićem, njega svi znaju i svi znaju da je to liska, veseljak. On je izgubio dio noge, ali je opet puno samostalniji od mene. Ja točno znam kad je on ljut ili nervozan, jer onda ostane kući i nema ga. A ostane kući da drugi ne primijete ili da se na nekome ne iskali bezveze samo zato jer mu je došlo, jer sam skužio i ja da mi je lakše ostati sam sa sobom dok me ne prođe žuta minuta. To je najbolje objasnio legendarni Đuro iz Nadrealista kad je rekao da svi uvijek očekuju da će on nekoga nasmijavati i u taxiju od zračne luke do centra Sarajeva baciti 50 fora. Ne ide to tako…”, ističe.

U tom poznatom mostarskom društvu teško je da druženje prođe bez kvalitetne šale ili lože, što ‘raja’ u Gradu na neretvi posebno voli.

“Jednom prilikom sjedim s dragim ljudima i ‘ložim’ prijatelja koji je sa ženom kao ne gledaj u suknjice i mi se tu nasmijemo malo i pođemo. Ja sam pošao u rikverc i vidim rupu, ali kako sam ja nju pošao izbjeći zaboravio sam pored stepenice i ‘skljokam se’. Ležim na podu i dolazi konobar sav prepadnut govori ‘joj, prva mi smjena danas’, a ja njemu govorim da zovne košarkaše koji su bili u blizini da me dignu i da on podigne kolica da ne bi pukla. Gledam što radi stavio mi ruku na glavu i panično govori ‘ne mrdaj, ovo sam učio na OTO-u (op. tadašnje opće-tehničko obrazovanje)’. Ja i dalje ležim na podu, a on nabraja ‘ne, ne nije bio OTO, nego smo na domaćinstvu učili, ne mrdaj. Nije ni domaćinstvo pardon, na prvoj pomoći sam to učio’, a moja raja se valja od smijeha gledajući to sve“, prisjeća se šaljivih nezgoda u invalidskim kolicima.

U nastavku priča da mu je i dalje najpopularnija i najbolja fora među ekipom kad im dosadi, onda mu kažu ‘Šuti više, izbušit ću ti gume’.

Na pitanje o tome ima li želju za rukometom, povuče li ga nekad da opali koji sedmerac, Nino otkriva potpuno druge želje.

“Pa i nemam baš. Jedina želja mi je biti vječno u moru jer kad se kupam najbolje se osjećam i mogu biti cijeli dan u vodi. More je moj svijet“, kaže iskreno.

Rukomet, nogomet s nećacima, šetnja ili bilo koju drugu fizičku aktivnost bi zamijenio za jednu želju.

“Znaš što mi dođe? Dođe mi da odem s jednom dragom osobom na put, ali ne mogu samo s jednom osobom putovati i to je problem. Mogu putovati puno i želim to, ali sam svjestan da to nije izvedivo. Rekao sam ti već da sam obišao cijelu Europu, ali evo ove zime mi se prvi put dogodilo da sam dosta dana kući presjedio jer ne mogu ja stalno nekoga zivkati ajmo ovo, ajmo ono”, ističe na samom kraju našeg dvosatnog druženja.