Društvena slojevitost, zasnovana na principu odvajanja između sela i grada, utjecala je na unutarnja stilska i estetska razdvajanja muzičkih izraza bosanskih Bošnjaka više nego što su se razlike odražavale kroz klasne podjele, piše Stav.

Gradske sredine BiH brzo su podlegle istočnjačkim, tj. turskim utjecajima, jer su tu djelovale vjerske ustanove i bile okupljene administrativne i vojno-političke uprave osmanske vlasti. Izdvojeno seosko stanovništvo održalo je viši stupanj kulturnog zajedništva s muzičkim izrazima drugih naroda, Srba i Hrvata.

Kulturna izdvojenost Bošnjaka najviše je naglašena u pasivnim planinskim područjima BiH, gdje su se uglavnom zadržali oblici i elementi autohtone seoske narodne muzike. Iz svega proistječe da narodna muzika bosanskih Bošnjaka nije u stilskom, repertoarskom, funkcionalnom i estetskom smislu jedinstvena, te se ne može prikazati homogeno, već složeno, kako je zastupljena u stvarnosti.

U muzičkoj praksi Bošnjaka uz oblike epskog pjevanja, koji su podudarni po muzičko-stilskim odlikama s muzičkim izrazom drugih naroda na istom području, uočljiva je znatna zastupljenost pjesama lirskog karaktera. Danas su te pjesme u općenito poznate pod nazivom sevdalinke. U njima su preuzeti neki muzički elementi s Istoka, prvenstveno turskih utjecaja, koji su zatim prilagođeni podneblju, ukusu i osobenoj sociokulturnoj situaciji BiH.

Osnovne su muzičke odlike sevdalinke sljedeće: širok raspon napjeva, temeljenih na dijatonskim ili hromatskim nizovima, gdje se u donjem tetrakordu često pojavljuje povećana sekunda, okružena dvama polustepenima. To je identično s tonskim sadržajem hidžaz mekama, jednog od brojnih arapsko-turskih modusa. Tonski odnosi ovdje samo približno odgovaraju temperovanim, na što ukazuje način ugađanja saza, instrumenta koji je često pratio pjevanje sevdalinke. Tipične su veće grupe ukrasnih tonova.

Ritam je uglavnom slobodan. Melostrofe, koje u osnovi sadrže samo po jedan ili dva stiha, proširuju se ponavljanjem stihova i članaka i dodavanjem uzvika haj, aj, aman. Posebni uvjeti pjevanja sevdalinke, ostvareni među Bošnjacima gradskih sredina BiH, te osobena društvena uloga ove pjesme utjecali su na oblikovanje posebnih estetskih kriterija. Ti se oblici izvorno pjevaju srazmjerno tiho, sa suzdržanom i njegovanom kakvoćom solo muškog ili ženskog glasa.

Što se muzičkih instrumenata tiče, saz je žičani instrument tipa dugovrate laute, prenesen u gradsku muslimansku muzičku praksu Bosne s Istoka. Ima 6-8-10 žica, ugođenih na samo tri osnovna tona, npr.: f1 – cl – g1, različito pokrajinski rasprostranjen i pojavom vezan isključivo za gradske sredine (sjeveroistočna Bosna, posebno Tuzla i Zvornik, te Sarajevo).

Jednostavniji su tipovi istovrsnih instrumenata: tambura, bugarija, karaduzen i šargija. Međusobno se razlikuju po funkciji, veličini, broju žica od dvije (pivačka tambura) do šest (šargija) i po broju prečki (perdeta) za ugađanje tonova. U srednjoj Bosni, Hercegovini i u Sandžaku epska pjesma praćena je guslama, a u Cazinskoj krajini pivačkom tamburicom. Bošnjaci seoskih sredina služe se još ponegdje zurnom, duhačkim instrumentom s dvostrukim jezičkom, porijeklom s Istoka. Zurna se u Bosni upotrebljava u sastavu: 2 zurne i 2 bubnja, i to u okviru svatovskih obreda i drugih svečanih prilika.

Bubanj je u Bošnjaka imao signalnu funkciju. U Bosni i Hercegovini su još bili zastupljeni talambasi, veliki i mali (kadum), instrumenti orijentalnog porijekla. Građeni su od plitke metalne posude i jedne membrane. Među membranofonim instrumentima još su tipovi s uskim drvenim obodom i membranom: def, daira i bimbir-halka. Od idiofonih instrumenata među Bošnjacima spominju se zile, tj. veći ručni cimbali, koji se danas rijetko upotrebljavaju, i to samo u okviru derviških obreda.

Intenzivni kulturni razvoj u savremenom društvu utječe na preoblikovanje tradicionalnog muzičkog izraza Bošnjaka. Ti novi procesi promjena odražavaju se veoma složeno na pojedine spomenute aspekte i oblike tradicionalne muzičke kulture Bošnjaka.