Svakidašnja jadikovka

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

–O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

Svakidašnja jadikovka – analiza pjesme

Pjesma originalno pripada Ujevićevoj prvoj tiskanoj zbirci pjesama “Lelek sebra” iz 1920. godine. Njegovi pjesnički početci u ovoj zbirci odlikuju se usmjerenosti prema vjerskim, egzistencijalnim/duhovnim kao i domoljubnim motivima. Ujedno, zbirka je odraz zaokreta u hrvatskoj književnosti s početka 20. stoljeća, u koju ubrajamo i djela drugih pisaca, sličnih tematskih i motivskih opredijeljena, kao što je primjerice lirika Antuna Branka Šimića.

“Svakidašnja jadikovka” jedna je od takvih egzistencijalnih pjesama, koja propitkuje ljudsku sudbinu. Lirski subjekt koji se izražava u prvom licu jednine, opterećen je brojnim propitivanjima samoće, prolaznosti života. Pjesma govori i o njegovoj potrebi za ljubavlju, osjećajem smiraja i željom za pripadnosti nekomu ili nečemu. Glavni motivi koji potvrđuju ideju pjesme su samoća, slabost, otuđenost, umor. Pjesma počinje antologijskim stihovima, koji se često citiraju: “Kako je teško biti slab,/ kako je teško biti sam,/ i biti star, a biti mlad!” Ovi stihovi, koji čine prvu strofu, ujedno su i nagovještaj sadržaja pjesme. Paradoks koji je sadržan u stihu “i biti star, a biti mlad“, može se tumačiti kao pjesnikova motivacija za pisanje pjesme, jer govori o osjećaju izgubljenosti i potraćenosti života u mladim godinama. Taj osjećaj “izgubljenosti” pjesnik objašnjava narednim stihovima. U drugoj strofi navodi kako je osamljen, bez igdje ikoga, a to ga dovodi i do slabosti i očaja. “Izgubljenost” i otuđenost od samoga sebe izražena je i paradoksom u trećoj strofi: “I gaziti po cestama,/i biti gažen u blatu“.

Motiv “zvjezdanosti” popularan je u lirici ranih hrvatskih modernista, pa nije zaobišao ni Ujevićevo pjesništvo. Za Ujevića su zvijezde ideal koji treba dosegnuti, a “bez sjaja zvijezde na nebu” on ne vidi sreću u životu. Sam je, slab, pogažen, a ni zvijezde mu ne sjaje. Pjesnik gradacijski pojačava emocionalni naboj pjesme, koji se kreće od osjećaja samoće u prvoj strofi, preko slabosti i nemoći, te eskalira potpunim jadom i očajem. U petoj strofi pojavljuje se invokacija: “O Bože, Bože”, koja se u pjesmi pojavljuje još četiri puta na početku strofa. Mnoštvom biblijskih pjesničkih slika, subjekt se poistovjećuje s patnjom Isusa Krista: “Sin tvoj putuje… po trnju i kamenju“, “plamen na rukama“, “kalež otrova“. Jadikovka o samoći izražena je u najviše stihova: “I nema sestre, ni brata,/ i nema oca ni majke,/ i nema drage ni druga.“, “i sam samcat putuje“. Pojedini stihovi odražavaju i razočarenje: “O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih što si ih meni zadao“. Pjesnik osjeća da ga je Bog napustio i da zato sada luta svijetom, bez igdje ikoga, kao Isus na križu koji zaziva Oca: “Bože, Bože, zašto si me ostavio?”

Izlaz iz ovih osjećaja koji guše, muče i pale pjesnika, vidi u “besjedi”, “moćnoj riječi” koja će mu biti odgovor od Boga. Početak Ivanovog evanđelja “u početku bijaše riječ” na ovaj način biva simbolički prisutan u pjesmi, što pridonosi uzvišenosti, ali i svetosti tona pjesme. Odgovor koji pjesnik očekuje je: “i ljubav, ili sveta smrt“, jer “mučno je, najmučnije,/ biti već star, a tako mlad!“.

Jedna od estetski i stilski najbogatijih Ujevićevih pjesama odiše majstorskim pjesničkim umijećem. Forma pjesme i njena kompozicija igraju značajnu ulogu u općem dojmu. Kompoziciju čini dvadeset i jedna strofa (tercina), pisana nerimovanim osmercima. Od stilskih figura nalazimo paradoks (“i biti star, a biti mlad“) koji je ujedno i kontrast; anaforu – ponavljanje riječi na početku stihova (“i nema sestre ni brata,/ i nema oca ni majke“; “Jer mi je mučno biti slab,/ jer mi je mučno biti sam“); polisindeton (veznici “i” i “jer”), retoričko pitanje (“i komu da se potuži?“), metafore (“Ta besjeda je lomača“), ali među njima možda su najbrojniji epiteti (blistava obećanja, krvave noge, ranjeno srce, umorne kosti, zamračena pučina, gorak vijenac pelina). Ujevićevo pjesništvo generalno odlikuje i upotreba arhaizama, koji ne izostaju ni u ovoj pjesmi (pečalno, ilinštak, glavnja).

Pjesma je poruka svima onima koji se osjećaju zaglavljeno u svojoj koži, jer su usamljeni, otuđeni, bez ljubavi i jasnih ambicija da nisu sami u svojim problemima, nego da dijele “jadikovku” čovječanstva. Treba težiti idealima, vlastitim zvijezdama i živjeti dok si mlad, jer kad čovjeka stigne starost, sve postaje manje ostvarivo.

Tin Ujević, Svakidašnja jadikovka

Vrsta pjesme: lirska misaona pjesma

Kompozicija: pisana u tercinama (strofe od po tri stiha), 21 strofa (kitica)

Stih: slobodan (nema rime)

Stih  (s obzirom na broj slogova): osmerac=8 slogova u svakom stihu  

Pr. „Kakoje teško biti slab

Kako je teško biti sam,

I biti star, a biti mlad!“

Motivi u pjesmi (izbor): star, slab, nemoćan. Ceste, blato, kolijevka,

Bog, ljubav, pobjeda, lovor, darovi, noge krvave, srce ranjeno, kosti umorne,

duša žalosna, plamen na rukama, zamračena pučina, Božja riječ, lomača,

krijes na brdima, dah u plamenu, krika sa krovova, moćna riječ,

ljubav, sveta smrt, gorak vijenac pelina, mračan kalež…

 

Pjesničke slike(izbor):

Vizualne: „Pa nek sam krijes na brdima,

pa nek sam dah u plamenu…“

„I sam i samcat putuje

pod zatvorenom plaveti,

pred zamračenom pučinom…“

 

Akustične: „Ta besjeda je lomača

I dužan sam je viknuti…“

 

„…i komu da se potuži?

ta njega nitko ne sluša,…“

„…pod svodom koji ne čuje.“

 

Taktilne: „…do igle drača u srcu

i plamena na rukama.“

 

„I gaziti po cestama,

i biti gažen u blatu,…“

 

„I znaj da Sin tvoj putuje

dolinom svijeta turobnom

po trnju i po kamenju,…“

 

Gustativne: „Gorak je vijenac pelina,…“

„O Bože, žeže tvoja riječ…“

 

Pjesnička sredstva:

Epiteti: obećanja blistavih, dolinom turobnom, kosti umorne,

gorak vijenac, žarki ilinštak, …

Metafore: „Ta besjeda je lomača…“; „Bez sjaja zvijezde udesa“;

„I sam i samcat putuje

pod zatvorenom plaveti,

pred zamračenom pučinom,…“

 

Personifikacije: „…i tijesno joj je u grlu,

I željna je da zavapi.“ (odnosi se na riječ)

 

„I kosti su mu umorne

I duša mu je žalosna,…“

 

Kontrasti (suprotnosti): „i biti star, a biti mlad!“

 

Anafora (ponavljanje istih riječi na početku stihova): „I nema sestre ni brata,

i nema oca ni majke,

i nema drage ni druga.!

 

Invokacija (zazivanje Boga): „O Bože, Bože…“

 

Retoričko pitanje (pitanje na koje nema odgovora): „i komu da se potuži?“

 

Paradoks: „Kako je teško biti slab,

Kako je teško biti sam,

I biti star, a biti mlad!“

 

O pjesmi

 

„Svakidašnja jadikovka“ jaka je i potresna pjesma, gotovo ispovijed o ljudskoj samoći, otuđenosti i njegovoj potrebi za toplinom, ljubavi. Pjesnik je očajan zbog samoće koja ga okružuje, a nigdje ne nalazi izlaza. On je sam i bez ljubavi, a upravo je ljubav ta koja životu daje poticaj i smisao. On teži ka zvijezdama koje bi ga mogle vratiti u neko sretnije doba, možda doba kad je bio mlad, a nije bio sam. Često u pjesmi nailazimo na biblijsku simboliku: Bog, Sin božji, krvave noge, ranjeno srce Sina, kalež… Pjesnik traži pravi odgovor na sva ona pitanja koja izviru iz njega, koja ga muče. U očaju koji proživljava, izlaz vidi u smrti koju priziva i nada se da će ga ona riješiti muka koje proživljava.

PR.  „Jer meni treba moćna riječ,

jer meni treba odgovor,

i ljubav, ili sveta smrt.“

Na prijelomu 20. stoljeća internacionalne skupine umjetnika, među kojima je ponajviše slikara, velik broj njih s europskoga istoka, dolaze na Montparnasse u Parizu da bi živjele na granici egzistencije u umjetničkim komunama poput La Ruche – rotondi izvorno sagrađenoj za izložbu vina na Svjetskoj izložbi (1900.), građevini koja je kasnije pretvorena u niz jeftinih studija.

Bez plina i tekuće vode, La Ruche je udomljavala mnoge umjetnike koji, živeći u skromnim uvjetima i radeći u hladnim ateljeima, svoje radove prodaju za nekoliko novčića.

Dok nešto imućniji umjetnici putuju europskim velegradovima, siromašniji su upravo prikovani za Pariz, gdje se lakše moglo krpariti i izlaziti s minimalnim troškom.

U Parizu su se umjetnički ideali mnogih pretvorili u borbu za koricu kruha.

Tin Ujević se u jesen 1913. pojavio u Parizu, gdje je ostao šest godina.

Pariške su godine vrijeme škrtih informacija o Ujevićevu životu, godine o kojima je sam Ujević rijetko svjedočio.

Marija Biljak piše; „valja naglasiti da sam, čitajući Ujevića, naišla na činjenicu da je pokušavao u Parizu više puta sebi oduzeti život.“

Autobiografiju, a ni njezino poglavlje s naslovom Rotonda, koje je trebalo biti “žalosno sjećanje na krize, siromaštinu i tvrda vremena“, Ujević nije napisao.

U stanju razočaranja, „prigušenog nezadovoljstva“ sobom i društvom oko sebe, u Parizu je 25. 2. 1916. nastala Tinu najmilija i najiskrenija lamentacija, Svakidašnja jadikovka.

U Parizu je doživio slom, i taj velegrad je poprište njegovog velikog pada, od čijih se posljedica neće više nikada oporaviti.

„Rado sam se, dokon, šetao uz mostove, kejeve, Bulonjskom šumom gdje je voda jezerca sentimentalno djelovala, a i inače sam kao bijesom tjeran često cijele satove po danu i po noći gazio raznim, četvrtima i predgrađima. One jeseni sunce je rano zalazilo, čudno bijaše čuti da veče nastaje u dva popodne, nešto se i blata vuklo ulicama, a bilo je šturosti, magle, dosade. Prvo se pobjedonosno sunce javilo polovinom januara. Nedjeljom smo izlazili na velike bulevare, požurivši se rano da ulovimo mjesta na terasi kakve kafane da bismo mogli do tančina promatrati kretanje velike šetnje“, opisao je Ujević pariške dane.

Čudna je i misteriozna ta promjena koja se u Ujeviću zbila u Parizu.

Mladi revolucionar, jedan od najelokventnijih sanjara buduće Jugoslavije, pjesnik nipošto lišen političkih interesa, pretvorio se u homo poeticusa, potpuno predanog poeziji, specifičnom hedonizmu i skitalaštvu.

Bez klasičnih (malo)građanskih interesa, odricao se gotovo svega što osmišljava egzistenciju većine ljudi, zanimali su ga tek malena mjesta njegovog srca i pobratimstvo lica u svemiru.

Prepoznajemo tog Tina u njegovom članku iz 1915. godine.

“Primati plaću svakoga prvoga u mjesecu, doručkovati, objedovati i večerati svakoga dana, imati položaj u društvu, imati ispite i svjedodžbe, ulagivati se i slušati laske, ćaskati na čajevima, izlagati se u kazalištima i praviti dosjetke pred gospođama, u jednom odijelu biti kod kuće, u drugome ići na šetnju, u trećemu u posjete – je li u tome cio ljudski život? Ima li nešto bolje i više od toga? Svodi li se sve kod čovjeka na puke potrebe održanja i reprodukcije, na jelo i na spolni čin? Je li čovjek samo mehanizam, i je li on samo toliko kilograma mesa i kosti? (…) Nije. Duša postoji. Imade potreba bez imena, imade težnja unutar nas kojima ne znamo cilja, ima zahtjeva koji su neprevodivi u novčane vrijednosti, čini nam se da je čovjek više nego se na čovjeku vidi i da je tijelo samo fasada. (…) Zagonetka svemira nas privlači. Mi sanjamo i više smo sretni od svojega sna nego od materijalne stvarnosti…”

Tin Ujević

Podrijetlo i djetinjstvo

Tin Ujević se rodio u Dizdara kuli u Vrgorcu. Njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević, po starom običaju župe imotskih Poljica, gdje su svoj pokrštenoj djeci davana dva imena. Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, dok mu je majka Bračanka, iz mjesta Milne. Tin je rođen kao jedno od petero djece od kojih su dvoje umrli još u djetinjstvu.

S očeve strane je mogao naslijediti određen književni talent, pošto je on kao učitelj bio sklon književnosti te i sam pisao. Tin je prva tri razreda osnovne škole polazio u Imotskom, kada seli u Makarsku gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. 1902. odlazi u Split gdje se upisuje u klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu. U svojoj trinaestoj godini počinje pisati pjesme od kojih ništa nije sačuvano (po njemu je njegovo prvo djelo kratak tekst “Voda” koji je završio u košu za smeće nekog urednika). 1909. godine Tin maturira u Splitu s odličnim uspjehom, odriče se mogućnosti zaređenja te odlazi u Zagreb upisujući studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Beogradu. Te iste godine objavio je svoj prvi sonet “Za novim vidicima” u časopisu “Mlada Hrvatska”.

Političko djelovanje

Tin se od svog dolaska u Zagreb i druženja s mentorom i Rabbiem Antunom Gustavom Matošem te suvremenicima Krešom Kovačićem, Ljubom Wiesnerom i dr. isticao kao gorljivi pravaš,^{[traži se izvor]} zalažući se za neovisnost Hrvatske i slom Austro-Ugarske Monarhije. Nešto kasnije, 1912. kao pripadnik buntovnog mladog naraštaja hrvatskih intelektualaca, Ujević se do prvoga svjetskoga rata, pa i početkom rata, kao emigrant u Parizu, više nego književnošću isticao političkim djelovanjem: mijenjajući svoju političku orijentaciju žestokim antiaustrijskim člancima u hrvatskom tisku i vatrenim govorima u Beogradu, zagovarao je ideju o srpsko-hrvatskom jedinstvu i ujedinjenju Hrvatske i Srbije.

Ujević u članku „Omladina vjeruje“ („Riječki novi list“ od 10.04.1913.) polemiše sa proaustrijskim „Hrvatskim dnevnikom“, pa kaže:

 „Krivo im je što smo Srbohrvati. Stvar čudna kod ljudi koji priznaju jedinstvo Hrvata i Slovenaca da neće da priznaju jedinstvo Hrvata i Srba…. Svaki Srbin, srpskohrvatski nacionalista, nama je sto po sto puta bolji Hrvat od hrvatskih pravaša. Jer to jednom treba upamtiti: da se ne sastoji hrvatstvo u isticanju samoga hrvatskog imena i u buncanju o velikoj (u stvari vrlo, vrlo malenoj) Hrvatskoj. Pravaši, Hrvati po imenu, nisu Hrvati u stvari… Srbi, Hrvatio i Slovenci, koje god vjere bili i u kojoj god provinciji živjeli, jesu više nego braća: jedan jedinstveni narod, jedan i nerazdjeljiv, koji ima da ostvari jednu jedinstvenu narodnu kulturu i zajedničku nezavisnu budućnost… “

(Tin Ujević)

Književnost

U početku vjerni obožavatelj Matoša, javno se odrekao Rabbia (članci Cezar na samrti; Barres i Oinobarres, 1911.) i zametnuo polemiku s njim, jedinu polemiku koju je Matoš želio izbjeći, pa je na grube Ujevićeve napade odgovarao iznenađujućom mlakošću. Očito, bio mu je drag ovaj Discipulus, možda i zato jer je osjećao njegov talent; a ni Ujević se nikada nije uspio do kraja rastati i udaljiti od Matoša, koliko god ga se odricao. Među njima je zauvijek ostala neka čudesna iracionalna veza. Pošao je dakle od Matoša i došao do Baudelairea, otkrivajući ga i prihvaćajući matoševskim iskustvima i poticajima. Ali, odrekavši se Učitelja, komu se mladi Ujević i mogao okrenuti ako ne Baudelaireu, osnivaču modernoga europskog pjesništva? “Bio je možda u meni jedan Baudelaire prije nego jedan Ujević.” Napisao je tu rečenicu u eseju “Mučeništvo života i raj u afionu”. Smisao je jasan: Baudelaire nije njegov uzor, on je njegov dvojnik. Baudelaireovski ponor doživljavao je u sebi kao najdublju poetsku opsesiju (“Ponore! more povrh moje glave”), ali je tom ponoru suprotstavio visine, let prema suncu, prema zvijezdama, prema apsolutnom (“Visoki jablani”: egzemplarno simbolična pjesma filozofske vedrine). Tako je Ujević išao tragom Baudelairea: opirući mu se. Isti odnos imao je i prema Rimbaudu. Njegov dramatični “Ispit savjesti” (u “Savremeniku” 1923.) otkriva rimbaudovske dileme, koje konačno rješava antirimbaudovski: nije se odrekao umjetnosti i vratio urednom građanskom životu kao Rimbaud, nego se odrekao urednoga građanskog života da bi se sav posvetio svojoj sumnji, to jest umjetnosti, u koju je možda upravo zato toliko sumnjao jer je toliko vjerovao u nju.

Prve dvije zbirke pjesama, “Lelek sebra” (1920.) i “Kolajna” (1926.), dva neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku; samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu, i to ćirilicom i ekavski. Izlazak druge zbirke dočekao je s iznenađenjem i nezadovoljstvom (“Zato me je i oštampanje “Kolajne”, u ovim prilikama i sa takvim zadocnjenjem, toliko “contrarie”, oneraspoložilo. Do Drugoga svjetskog rata objavio je još zbirku “Auto na korzu” (1932.) i reprezentativni izbor svoga pjesništva “Ojađeno zvono” (1933.). Komunističke vlasti zabranile su mu 1945. javno djelovanje, pa je nekoliko godina živio kao anonimni prevodilac. Tek izabranim pjesmama “Rukovet” (1950.), zaslugom Jure Kaštelana, koji ju je i priredio, Ujević se otkriva novom naraštaju čitatelja, da bi posljednjom zbirkom “Žedan kamen na studencu” (1954.) potvrdio vodeće mjesto u hrvatskom pjesništvu. Osobenjačkim načinom života skrivao je tajnu svoje intimnosti, pa je godinama bio u središtu pozornosti posjetilaca boemskih kavana i gostionica u Beogradu, Sarajevu, Splitu i Zagrebu, gdje je, tim redom, proveo sve godine života od povratka iz Pariza 1919. do smrti.

Čim se objavila u svojoj veličini, Ujevićeva poezija predstavila se kao izazov: i čitateljstvu i našoj književnoj, pjesničkoj tradiciji. I to dvostruki izazov, s dva suprotna predznaka. Jednu od njih prihvaća, ali ne zato da joj se pokori nego da se nadmeće s njom. Drugu otklanja i pobija. Hrvatska renesansna i barokna pjesnička riječ bila je glas europskoga kulturnog podneblja. S tim podnebljem Ujevića vežu i odgoj i naobrazba. To je dakle tradicija kojoj se obraća i kojoj želi pripadati. Zato u njegovu pjesništvu ima i renesansne razigranosti i neobarokne kićenosti. S preporodom u XIX. stoljeću počinje naše nesretno zaostajanje. Hrvatski pjesnici kao da su u tom trenutku posumnjali u svoje pravo na estetsku autonomiju; svjesni težine povijesnog trenutka u kome se tada nalazio hrvatski narod, oni su preuzeli na se krupne nacionalne zadatke, podredivši im i svoje umjetničke želje. Nastaje oblik hibridne književnosti, koja u službi nacionalnih ciljeva zadovoljava političke i društvene potrebe, ali zanemaruje umjetnost. To pjesničko nasljeđe Ujević ne prihvaća i pobija.

Činjenica da se pjesnički oglasio 1909. u pravaškoj “Mladoj Hrvatskoj”, u društvu mladih koji su tvorili Matošev krug, ne pobija nego potvrđuje tu tvrdnju. Jer Matoš je poslije mnogih godina bio prvi dosljedni Europljanin u hrvatskoj književnosti, prvi koji se opet zagledao preko međa svoje male domovine, i ako je ičim privukao pozornost i pribavio odanost tadašnjih mladih literata, pribavio ju je tom značajkom svoje pojave. Do Ujevićeva najprije osobnog udaljavanja od Matoša, a zatim i književnog raskida s njim, doći ce u trenutku kad je mladi, samouvjereni Discipulus pomislio, da Rabbiev raskid s našom zaostalom pjesničkom prošlošću patetičnog rodoljublja nije ni dostatno jasan ni dostatno iskren. Dakle ni dostatno odlučan.

Doba matoševskih soneta kao što su “Mrtva domovina” ili “Naše vile” ostalo je trajno za njim.

Ujević je u pjesmama ostvario snažne akcente osobne tragike (Svakidašnja jadikovka), izrazio duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi (u “Kolajni”), ispjevao himničke psalmodije radu i ljudskom bratstvu (Pobratimstvo lica u svemiru; Čin sputanih ruku), skladao složene filozofske refleksivne orkestracije (Riđokosi Mesije), razvijao simbolične vizije svemirskih zvjezdanih prostranstava i čežnje za visinama (Visoki jablani), zanosio se raskošnom ditirambičnošću (Svetkovina ruža) i predavao zreloj, mudroj staračkoj skrušenosti i sladogorkom pomirenju sa životom takvim kakav jest (Molitva za koru kruha i zdjelu leće; Ganutljive opaske; Hymnodia to mou somati). Pišući poeziju sad u rigorozno zatvorenoj formi, sad u nesputanoj otvorenosti slobodnog stiha, prožetu uvijek blistavim sjajem svježe imaginacije modernog intelektualca i erudita, Ujević je, kao nedostižni čarobnjak riječi, ostao dosljedno izvan svih književnih škola i struja, blizak svima a istodobno različit od svih, pa i kad je iskustvom nadrealističkih nastojanja prodirao u zaumlje, ili kad je propuštao u svoj stih zrnca ekspresionizma i dadaizma koje teže razaranju oblika. I kuštrava asocijativnost u nevezanom stihu i u pjesničkoj prozi, i retoričko-patetički nacionalni i društveni aktivizam u raspjevanom himničkom tonu: sve to tvori Ujevićev “pjesnički pluralizam“, vidljiv već u njegovim prvim pjesničkim radovima (pjesma “Veliki početak”, 1913.).

Na neizgovoreno pritajeno pitanje: kako je moguća ovolika različitost u jedinstvenom pjesničkom djelu? Sam je odgovorio naslovom pjesničke proze:”Jedna sam osoba složena od više drugih“. Da mu nije bilo osobito stalo do te tvrdnje, ne bi je ponovio u prvoj strofi svoje velike pjesme Vasionac:

“Sto glasova iz stotine grla, iz dubina stostruke mi svijesti […]”.

Jedan je dakle Ujević koji pjeva Molitvu Bogomajci za rabu božju Doru Remebot, drugi koji himničkim stihovima slavi tijelo iako je ono kuća grijeha, a neki sasvim treći je onaj koji, pomiren sa svim zlima svijeta, skrušeno i mudro moli:

“Daj pravdu nama i neprijatelju, dvije mrlje ulja u istome zelju“.

Upravo ovaj stih je dobar povod da se upozori na mediteransko podrijetlo njegova djela. Ne samo poezija nego i sva njegova proza, i ne samo tematikom nego i onim što možemo nazvati životnim i životvornim prostorom djela, odiše jugom, južnim ozračjem, južnjačkom aromom i svjedoči o mediteranskom duhu pjesnikovu. (Nije slučajno napisao studiju “Kreta, matica sredozemništva”, 1944.) Od onoga već citiranog stiha iz “Kolajne” (“More! ponore […]” etc.), preko brojnih metafora kao što su “nebo mora”, “more kamena” do klasičnih izvora njegove inspiracije (kao što je ona velebna pjesma tijelu), znače privrženost mediteranskom podneblju i klasičnim temeljima antičke kulture, koji su tu sačuvani.

Od Dioklecijana do Markantuna Dominisa i od Luke Botića do splitskog ribara i tipičnog dalmatinskog “oriđinala” Danila Ćorka, s kojim se dnevno dopisivao, kroz Ujevićev opus mimohode baštinici drevne kulture Grka i Latina, koji na našim obalama ostaviše tragove svoga negdašnjeg svijeta i neumrlog duha. Prizivajući sjećanje na Marka Marulića, pjesnika “U versih harvacki” složene velike pjesme “Judite”, Ujević piše klasični “Oproštaj” (u “Hrvatskoj mladoj lirici”) klesanim jezikom i manirom naših staročakavskih pučkih začinjavaca Marulićeva vremena, budeći uspomenu i na slavnu hrvatsku “bašćinu” i na te klasične antičke temelje, na kojima su niknuli hrvatska kultura i hrvatska umjetnost. Davno je upozoreno, i to s punim pravom, da je taj sonet zapravo Ujevićev intimni, nacionalni i pjesnički program, po značenju srodan Matoševu sonetu “Mlada Hrvatska”; a upozoreno je i na to, također s razlogom, da ona “mlada plafca” koja se “usrid luke” sprema na novu plovidbu, podrazumijeva i Baudelaireov “Voyage”, baudelaireovsko putovanje za željama koje su slične oblacima i nedostižne kao oni. Tako se “Oproštaj” javlja kao ključna karika u zlatnom lancu Ujevićevih pjesama: spona koja ih trajno veže s antikom i s Mediteranom, s “bašćinom” i s modernitetom, s Hrvatskom i s Europom.

Bogatstvo duha, dubinu misaonih podviga, enciklopedijsku širinu tematskih interesa i solidnu obaviještenost o problemima kulture i umjetnosti: sve te osebine svoga intelekta obilno je rasuo i na nekoliko tisuća stranica književnokritičke i teorijske, esejističke, polemičke, feljtonističke, znanstveno-popularne i političkopublicističke proze, razbacane u stotinama publikacija, a reprezentativni izbor njegovih književnih studija i eseja ušao je u knjige “Ljudi za vratima gostionice” i “Skalpel kaosa” (obje 1938.). U njima se na specifični ujevićevski način sretno prožimlju osobne ispovijesti autobiografskog karaktera i bizarnost vlastitih stajališta o mnogim načelnim i praktičnim pitanjima umjetnosti, egzaktna povijesno-biografijska dokumentacija i lucidnost individualnog poniranja u stilskom jedinstvu pjesničke riječi. Čitajući njegovu poeziju, prizivamo u sjećanje dijelove njegovih eseja; a teško bismo mogli govoriti o njegovim esejima a da ne potražimo oslonac u njegovoj poeziji.

Iako u široj javnosti po tome nije prepoznat, Ujević je napisao obujmom ne preveliku, ali vrlo vrijednu pjesničku prozu, s izvornom stvaralačkom snagom. Neke od tih pjesama u prozi su nešto poznatije, kao “Uspavanka iz Krivodola”, dok je mnogima nepoznata ostala pjesnička proza istinske veličine i značaja poput “Predigra bure”, “Pjesma o biseru”, “Utjeha”, “Živci” i “Priznanje” – pjesma u prozi čijim je prijevodom Tin predstavljen na pjesničkoj večeri u New Yorku 2007. godine. Svjesni nepravedne zapostavljenosti Tinove pjesničke proze, Društvo hrvatskih književnika objavilo je 2000. godine kao posebnu knjigu Tina Ujevića “Pjesme u prozi”.

Anegdote

Tin Ujević je kao nijedan hrvatski književnik poznat po brojnim zgodama i anegdotama. Ovdje navodimo samo neke:

– Jednom, dok je spavao na klupi u parku, Tina je probudio lokalni policajac. No, čim je vidio da je riječ o tada već slavnom književniku, počeo se žurno ispričavati. “Ma ne morate mi se ispričavati”, rekao je Tin, “iako bi bio red da ste prvo probudili podstanara”, aludirajući na beskućnika koji je spavao pod klupom.

– Tin nije volio sudjelovati u razgovorima, za vrijeme brijanja u brijačnici. Svejednako, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima. Jednom ga brijač upita: “Kako hoćete da vas obrijem?”. – “Bez riječi” – odgovori mu mirno Tin.

– Ujevića, koji je ostao neženja do kraja života, neki prijatelji upitaše, zašto se ne ženi. “Ljudi se trebaju ženiti, bogovi mogu, a pjesnici ne smiju” – odgovori im Ujević.

– Kako je Tin bio iznimno domišljat i lucidan dobro prikazuje sljedeća anegdota. Jedan veseljak iz njegovog društva, vidjevši ga kako s praznom čašom stoji u gostionici, prišao mu je i rekao: “Slaži nešto na brzinu i platit ću ti špricer.” Tin ga i ne pogleda i već mu preko ramena dobaci: “Ne, prijatelju, rekao si dva!”. Kako je upravo trenutačno slagao, ovaj šaljivdžija mu je morao platiti piće.

Za života objavljena važnija djela

• “Lelek sebra”, Beograd, 1920.
• “Kolajna”, Beograd, 1926.
• “Auto na korzu”, Nikšić, 1932.
• “Ojađeno zvono”, Matica hrvatska, Zagreb, 1933.
• “Skalpel kaosa”, Zagreb, 1938.
• “Ljudi za vratima gostionice”, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1938.
• “Žedan kamen na studencu”, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1954.

Nagrade i manifestacije

Iako sam za života nije dobio nijednu književnu nagradu, danas se mnoge književne svetkovine zovu njegovim imenom.

Njegovim imenom je nazvana i najveća hrvatska pjesnička nagrada, nagrada “Tin Ujević”.

Njemu u čast, u rodnom mu Vrgorcu se održava manifestacija “S Tinom u Vrgorcu“.

Knjige i filmovi o Ujeviću

• TV-film autora Mate Ganze, “Sjećanje na Tina“.
• “Pobratimstvo lica u nemiru – pjesnici Tinu Ujeviću” – knjiga posvećenih pjesama hrvatskih pjesnika Tinu, priredio Mladen Vuković, HKD Napredak, Split, 2000.
• “Tin Ujević – san i ludilo” – knjiga s CD-om, scenski kolaž, priredio Zvonimir Mrkonjić, AGM, Zagreb, 2007.

Spomenici

Središnji Tinov spomenik je onaj na glavnom trgu – Trgu Matice hrvatske u Imotskom otkriven 5. srpnja 1980. koji je djelo Krune Bošnjaka, akademskog kipara. Tin također ima spomenike u rodnom Vrgorcu i Zagrebu, te u zavičajnom Krivodolu, a najavljeno je i postavljanje spomenika njemu u čast na Poljani Tina Ujevića u Splitu.

e-hercegovina.com