More je zapljuskivalo obalu dok je mladi bogoslov Jure iščekivao susret s ocem. Slika morskog plavetnila blažila je uzavrele misli i brojna pitanja u njegovoj glavi. Sjeti se priče o susretu svetog Augustina i dječaka koji je školjkom prelijevao more u malu rupicu u pijesku…

I Jure je želio dokučiti tajnu svog oca, pitati ga zašto je ostavio njegovu majku, zašto se oženio drugom ženom, zašto je odbacio vjeru i živi bez sakramenata? Može li se tako živjeti?

Iako malodoban, Jure je u svemu vidio Božju prisutnost, srce mu je bilo puno ljubavi prema Bogu i ljudima. Njegova baka Cvita usadila mu je tu krepost. Odmalena ga vodila u crkvu i usmjeravala prema svećeništvu.

I upravo u zakazano vrijeme, ugledao je oca kako mu prilazi u ženskom društvu. Antu je pratila lijepa žena Amalija i dvije djevojčice. Jure je priželjkivao upoznati sestre, i one su osjećale isto. Jadranka i Palma su bile voljene i slušale samo lijep govor, nedavno su saznale za brata Juru koji je tamo negdje iza planine…

Ta ljubav utkana u njihovo odrastanje planula je pri prvom susretu. Stidljivo su se promatrali, nespretno rukovali pa polako upustili u razgovor.

– Pogledaj, Jadranka, i ti imaš iste rupice na obrazima kao i Jure? – toplo je zamijetila Amalija blago dotičući Jurina ramena.

– To im je od babe Cvite? – prigušeno će Ante – Palma ima njezin krivi mali prst.

Pokazavši mali prst, Palma je veselo započela razgovor s Jurom kao da se odavno poznaju.

Potpuno suprotno od očekivanog, ovaj susret je bio ugodan. Ta, Jure je odgajan po fra Mijinim savjetima, Cvita ih je često tražila:

– Nema velike mudrosti u dobru odgoju, Cvita. Ti si pametna žena. Djetetu je najpotrebnija ljubav i dobar primjer. Čuvaj ga od grubih riječi. Ako okusi ljubav, nju će i širiti, ili obratno.

Trudila se Cvita oko odgoja, a Kosa joj nije proturječila, znala je kako čini dobro djetetu. U neku ruku i sama se preodgajala ne  spominjući gorčinu koju je gutala živeći u selu. I ta gorčina topila se poslije zajedničke večernje molitve kad je Jure glasno predvodio molitvu, vidjelo se da moli srcem, svi su od toga osjećali zadovoljštinu.

– Iz teškoće može niknuti ljepota ako se zalijeva molitvom i ljubavlju – pamtila je Cvita fratarske savjete s ispovijedi i držala ih se.

I iznikla je ljepota u malom Juri, vidljiva oku i srcu. Seoske žene bi znale često reći:

– Nije Jure ko ostala dica! Od nejakosti je drukčiji.

Otac mu Ante bio je siguran da će malodobnog Juru odvratiti od svećeničkog zvanja, osigurati mu školovanje i pružiti dobar život. Jure je bio sin kakav se mogao samo poželjeti, svaki otac bi se njime ponosio. Ante ga već zamišljao kao uspješnog intelektualca koji će s vremenom prezreti „popovsku“ školu.

Jure je imao svoje snove, poželio je pridobiti ovu obitelj za Boga, odlučio je svaki dan moliti na tu nakanu. Želio je da njihov život bude prožet puninom koju je on osjećao u sebi.

S ovim susretom započela je tiha borba oca i sina. Otac je likovao smišljajući isprazne taktike, a sin klečeći molio pred Gospinim likom.

Iva Bagarić/Tomislavcity

Objava Dašak moga zavičaja: Susret pojavila se prvi puta na Tomislav City.