Iako iz današnje perspektive djeluje nezamislivo, u jednom trenutku, krajem 1990-ih godina, Vladimir Putin je predlagao ulazak Rusije u najsnažniji svjetski vojni savez, NATO.

“Rusija je dio evropske kulture. I ne mogu zamisliti vlastitu zemlju u izolaciji od Evrope i onoga što često nazivamo civiliziranim svijetom. Tako da mi je teško vizualizirati NATO kao neprijatelja”. Ovo nisu riječi nekog ruskog opozicionara, nego izjava Putina 2000. godine, tri sedmice prije izbora na kojima je preuzeo predsjedničku funkciju.

Tada su Putinove riječi protumačene kao pružanje maslinove grančice Zapadu. Od tada je Putin na vlasti, a u međuvremenu je postao jedini donositelj odluka u zemlji.

Promašena prilika

Iste godine, prema tadašnjem šefu NATO-a Georgeu Robertsonu, Putin je otvoreno upitao: “Kada ćete nas pozvati u NATO?” Robertson je savjetovao ruskom predsjedniku da se treba “prijaviti za ulazak u NATO” i da ne očekuje pozivnicu.

Mnogi smatraju da to nije bila tako nerealna mogućnost da je Zapad ozbiljno shvatio izglede Rusije za članstvo 2000. ili 1990-ih kada su Mihail Gorbačov, posljednji sovjetski čelnik, i prvi predsjednik Ruske Federacije Boris Jeljcin također lobirali za ulazak Moskve u savez.

Neki smatraju da je Zapad tada bio “opijen” pobjedom u Hladnom ratu te da nisu iskoristili veliku priliku za globalni mir i sigurnost. Rusiju nisu smatrali ravnopravnom i vjerojatno su mislili iskoristiti ideju članstva kao sredstvo pristajanja

Mnogi visoki američki dužnosnici, uključujući bivšeg američkog državnog sekretara, Jamesa Bakera, moćna osobu iz establišmenta u Washingtonu, otvoreno su podržavali rusko članstvo u NATO-u, smatrajući to situacijom u kojoj obje strane dobivaju. Postoje također dokazi NATO-ove ozbiljnosti po pitanju ruskog članstva u savezu.

Godine 1993., dokument američkog State Departmenta čak je odredio 2005. godinu kao krajnji rok za “pristup Moskve i Kijeva bloku”. Godine 1997. NATO i Rusija složili su se o osnivanju NATO-Rusija temeljnog sporazuma, koji je definirao načine zajedničkog rada i međusobne saradnje. Također su 2002. godine osnovali NATO-rusko vijeće za rasprave.

Godine 1992. Rusiji i zemljama bivšeg SSSR-a ponuđena je prilika da se pridruže NATO-ovom “Partnerstvu za mir” i sve su se pridružile, uključujući Rusiju. Na Zapadu su se mnogi nadali da će to biti ulazna tačka u NATO i nekoliko članica PFP-a se pridružilo. Rusija je čak poslala brigadu da služi pod NATO-om u Bosni i Hercegovini 1995. Stvari su izgledale dobro u to vrijeme.

Šta se ispriječilo

Iako je Hladni rat završio raspadom Sovjetskog Saveza 1991., njegova politička filozofija ustrajala je u zapadnim, ali i ruskim establišmentima, sprječavajući istinski proces pomirenja između dva tabora.

NATO je tražio reformu i restrukturiranje vojnih i političkih aspekata Rusije, ali vrijeme je teklo protiv brzo promjenjivih geopolitičkih okolnosti istočne Evrope.

Godine 1994. Čečenski rat je eksplodirao na Kavkazu, potaknuvši separatističke tendencije protiv Ruske Federacije, koja je svoju borbu protiv Čečena vidjela kao egzistencijalnu borbu, strahujući da bi druge autonomne regije unutar države također mogle tražiti nezavisnost od Moskve.

Dok je Rusija vodila brutalan rat protiv Čečena tokom dva angažmana 1994. i 1999. godine, što je također bilo ključno za Putinov uspon na vlast, neki američki zvaničnici izrazili su simpatije prema čečenskoj “stvari”, povećavajući sumnjičavost Kremlja.

Uprkos tome što su Poljska, Mađarska i Čehoslovačka, tri bivša komunistička saveznika Moskve, primljene u članstvo NATO-a 1999. u sklopu programa širenja saveza na istok, ipak nije bilo konkretnog plana za integraciju Rusije u najmoćniju svjetsku vojnu skupinu.

Putinova uloga

U ranim godinama svoje vlasti, Putin je vidio rusku integraciju sa Zapadom i njegovim institucijama” kao politički prioritet tog vremena. Ipak, Putin nije želio stati u red s mnogim zemljama “koje nisu bitne” za ulazak u NATO. Putinov uspon na vlast također je bio snažno podržan ruskim sigurnosnim aparatom, koji je uvijek bio antizapadnog raspoloženja.

Mnogi Rusi su sa ogorčenjem gledali uspon Amerike do statusa hipersile. U 21. stoljeću Putin je pokušao oživjeti rusku moć. Trebao mu je neprijatelj protiv kojeg će okupiti nacionalni ponos, a SAD i NATO su ponovo bili najbolji izbor.

Kada se u Gruziji 2003. godine desila “Revolucija ruža”, koja je označila trajnu promjenu kursa ove zemlje i okretanje ka Zapadu, to je označilo i konačan kraj ideje o pridruženju Rusije NATO-u.

Pet godina kasnije, Putin je pokrenuo vojnu akciju protiv Gruzije, kavkaske države, podupirući dvije pobunjene regije u zemlji, Južnu Osetiju i Abhaziju, da uspostave vlastitu separatističku vlast.

Eskalacija u Ukrajini je udarila i posljednji ekser u kovčeg ideje o ruskom pridruživanju NATO-u, a stvari su vraćene ponovo tamo i gdje su bile prije raspada Sovjetskog Saveza.