Prije
nego
što
je
Gaj
Julije
Cezar
osvojio
Galiju,
prešao
Rubikon
i
postavio
temelje
svom
posvojenom
sinu
Oktavijanu
Augustu
da
pretvori
stari
Rim
iz
republike
u
carstvo,
on
je
bio
samo
još
jedan
imućni
patricij
koji
je
želio
steći
ime
u
rimskoj
birokratiji.

Njegova
ga
je
ambicija
vodila
poznatim
svijetom,
od
obala
Španije
do
vrhova
planina
Male
Azije.
Na
jednom
od
tih
putovanja,
dok
je
prelazio
Egejsko
more,
25-godišnji
i
još
neprovjereni
Cezar
našao
se
zarobljen
od
cilicijskih
pirata.
Daleko
od
toga
da
su
ga
zaustavili
u
njegovom
naumu,
pirati
su
bili
među
prvima
koji
su
saznali
od
čega
je
budući
diktator
napravljen.

Različite
verzije
priče

Iako
se
historičari
slažu
da
je
Julije
Cezar
zarobljen,
ne
slažu
se
oko
mjesta
i
vremena.
Tri
rimska
autora,
Valerius
Maximus,
Aurelius
Victor
i
Gaius
Suetonius
Tranquillus,
datiraju
susret
s
gusarima
u
75.
ili
74.
pr.
Kr.,
kada
je
Cezar
bio
na
putovanju
na
Rodos.
Historičar
Plutarh
kaže
da
se
to
dogodilo
ranije,
80.
godine
prije
Krista,
nakon
što
je
Cezar
posjetio
kralja
Nikomeda
od
Bitinije,
kraljevstva
koje
se
nalazi
u
današnjoj
Turskoj.
Peti
izvor,
Poliaen
iz
Grčke,
tvrdi
da
je
zarobljen
prije
posjeta,
a
ne
nakon.

Od
svih
ovih
datuma,
onaj
koji
daje
Poliaen
je
najuvjerljiviji.
Kako
ističe
historičar
Allen
M.
Ward,
Cezar
je
bio
na
putu
za
Tursku
kako
bi
nabavio
brodove
za
svog
nadređenog
Marka
Minucija
Thermusa.
Svrha
ovog
putovanja
vjerojatno
nije
bila,
kao
što
je
Plutarh
pretpostavio,
bijeg
od
trenutnog
vladara
Rima,
Lucija
Kornelija
Sule
Feliksa,
koji
je
bio
u
ratu
ni
s
kim
drugim
doli
s
Cezarovim
ujakom,
Gajem
Marijem.

“Nije
vjerovatno
da
bi
ga
pirati
uhvatili
dok
se
vraćao
s
flotom
80.
godine,
već
prije
dok
je
krenuo
na
svoju
misiju
u
Bitiniju
81.
godine”,
piše
Ward.

Pojedinosti
o
Cezarovom
zarobljeništvu
nešto
su
manje
dvosmislene.
Zarobljen
na
obali
Lezbosa,
Svetonije
kaže
da
je
držan
“gotovo
četrdeset
dana”.

Cezarova
osveta

Nažalost
za
njegove
otmičare,
Cezar
se
pokazao
kao
užasan
zarobljenik.
Noću
je
zahtijevao
od
pirata
da
stišaju
glas
kako
bi
mogao
spavati.
Tokom
dana
tjerao
ih
je
da
slušaju
pjesme
i
govore
koje
je
skladao
kako
bi
odagnao
dosadu.
Čak
je
imao
problema
s
vlastitom
otkupninom.
Prema
Plutarhu,
Cezar
je
smatrao
da
je
20
talenata
srebra
koje
su
pirati
željeli
u
zamjenu
za
njegovo
oslobađanje
(oko
620
kilograma
ili
600.000
dolara)
premalo
za
nekoga
njegova
kalibra.
Pozvao
ih
je
da
traže
najmanje
50.

Postoji
i
rasprava
o
Cezarovom
oslobađanju
i
odgovoru
koji
je
uslijedio.
Najživopisniji
izvještaj
(od
Poliaena)
kaže
da
je
Cezar,
koji
se,
uprkos
svojim
dosadnim
zahtjevima
i
prijetnjama
odmazdom,
zapravo
prilično
zbližio
s
piratima
pozvao
ih
na
banket,
drogirao
njihovo
vino
i
ubio
ih
u
snu.

Ward
sugeriše
da
bi
ova
neobična
verzija
događaja
mogla
potjecati
od
imena
otoka
za
koji
se
smatra
da
je
Cezar
držan,
Pharmacusa,
čije
je
ime
povezano
s
latinskom
riječi
za
“lijek”.

Dok
je
Plutarh
možda
bio
u
krivu
kada
je
Julije
Cezar
uhvaćen,
Ward
vjeruje
da
je
bio
u
pravu
kada
je
u
pitanju
ono
što
se
dogodilo
nakon
što
je
oslobođen.
Umjesto
da
upotrijevi
svog
unutrašnjeg
Odiseja
(ili
Eneju),
Plutarh
kaže
da
je
Cezar
upotrijebio
flotu
koju
je
dobio
od
kralja
Nikomeda
kako
bi
progonio
pirate,
uzeo
natrag
svojih
50
talenata
i
doveo
ih
pred
Marka
Junija
Junka,
guvernera
Azije.

Kad
je
Junk
odlučio
prodati
pirate
u
ropstvo,
Cezar
ih
je,
ispunjavajući
svoje
prijetnje,
razapeo
prije
nego
što
je
naredba
mogla
biti
ispunjena.

Priča
o
otmici
Julija
Cezara
donekle
je
jedinstvena
u
antičkoj
historiji
jer
su
historičari
iz
tog
razdoblja
posvetili
više
vremena
i
energije
bilježenju
zrelosti
važnih
osoba
nego
njihovoj
mladosti.
Kao
takva,
otmica
predstavlja
rijedak
ulazak
u
Cezarovu
ranu
biografiju,
biografiju
koja
relativno
malo
pozornosti
posvećuje
poslu
koji
je
obavljao
kao
vojni
tribun
ili
opsegu
u
kojem
je
pomogao
zaustaviti
Spartakov
ustanak
robova,
dva
nedvojbeno
važnija
poglavlja
njegova
života.

Propaganda
ili
istina

Ipak,
ovu
priču,
koliko
god
bila
fascinantna,
ne
treba
shvatiti
zdravo
za
gotovo.
Na
kraju
krajeva,
kao
što
Josiah
Osgood,
profesor
klasike
na
Univerzitetu
Georgetown,
navodi
u
jednom
članku,
“lako
bi
se
moglo
uljepšati,
čak
i
izravno
prepisati.”

Neki
su
pisci
možda
prepisali
pripovijest
kako
bi
Cezara
prikazali
u
negativnom
ili
pozitivnom
svjetlu:
Valerije
Maksim,
rani
autoritet,
naglašavao
je
Cezarove
vrline,
žaleći
se
kako
je
“sreća
htjela
da
za
malu
svotu
(od
50
talenat)
najsjajnija
zvijezda
u
svemiru
trebala
razmijeniti
u
piratskoj
galiji.”

Neki
se
prepisi
mogu
povezati
sa
samim
Cezarom,
koji
je
kao
jedan
i
jedini
svjedok
epizode
lako
mogao
sebe
učiniti
hrabrijim
ili
nemilosrdnijim
kako
bi
unaprijedio
vlastitu
političku
karijeru.

Najranije
i
do
sada
davno
izgubljene
izvore
na
kojima
su
se
temeljili
izvještaji
Plutarha
i
Svetonija
napisali
su
ljudi
koji
su
lično
poznavali
Cezara,
poput
njegovog
bliskog
prijatelja
Gaja
Opija.
Osgood
čak
ukazuje
da
je
Cezar
ispričao
priču
u
Senatu
kako
bi
uvjerio
svoje
kolege
da
ovlaste
Pompeja
Velikog
da
iskorijeni
mediteransko
piratstvo,
prijedlog
koji
je
on
jedini
podržao,
ali
koji
je
na
kraju
odobren.

Iako
priča
o
otmici
Julija
Cezara
bez
sumnje
sadrži
naznake
propagande
i
samopromocije,
ona
također
funkcionira,
iako
retrospektivno,
kao
trenutak
predskazanja.
To
je
rana
demonstracija
svega
za
što
se
pokazalo
da
je
budući
diktator
sposoban:
odvažnost,
samopouzdanje
i
samodostatnost.

Mladi
Cezar
kojeg
su
zarobili
gusari
pokazuje
iste
kvalitete
koje
je
pokazao
stariji
Cezar
kada
je
preuzeo
Rim.
Štoviše,
i
pirati
i
Rimska
republika
podcijenili
su
Cezara,
propuštajući
vidjeti,
kako
je
jednom
rekao
Plutarh,
“moćan
karakter
skriven
ispod
njegove
ljubazne
i
vesele
vanjštine.”
Pirati
su
platili
ovu
pogrešku
svojim
životima,
republikanci
svojom
vladom…a
onda
i
svojim
životima.