Koje
se
sve
sumnje
otvaraju
pred
članovima
HKD-a
„Napredak“
u
trenutku
dok
žele
izabrati
novo
vodstvo?
I
kojim
će
pravcem
ovo
Društvo
ići
u
budućnosti?

Piše: Josip
Vajdner, Katolički
tjednik

Nakon
što
su
u
javnost
dospjeli napisi koji
ukazuju
na
nečasne
i,
vrlo
moguće, nezakonite
radnje vodstva
Hrvatskog
kulturnog
društva Napredak,
nitko
se
od
prozvanih
nije
javno
oglasio,
niti
i
jednom
riječju
opovrgnuo
optužbe.
Očito
uvažavajući
princip
da
„majka
sina
nije
grdila
što
se
kladio
nego
što
se
vadio“.
A
da
je
to
po
svemu
sudeći
tako
svjedoči
što
su
ostala
neodgovorena
ključna
pitanja
koja
su
kao
logična
odaslana
na
adresu
Napretkova
vodstva.

Osim
niza
nepravilnosti
u
radu
predsjednika Nikole
Čiče –
koje
uključuju
povredu
Statuta,
krivotvorenje
akta
Središnje
uprave
(SU),
falsificiranje
zapisnika,
neprovođenje
odluke
SU-a
što
je
za
posljedicu
imalo
neodržavanje
PULS-a
u
Garevcu
–
na
koje
je
ukazao
član
Središnje
uprave
Društva Franjo
Bratić,
poslavši
prijavu
Stegovnom
sudu
i
Nadzornom
odboru
Napretka,
kao
središnje
isplivala
je
tema
prodaje
Napretkova
doma
na
Trebeviću.

Kada
se
retrospektivno
pogleda
nameće
se
zaključak
kako
je
sve
urađeno:
ili
zlonamjerno
smišljeno
ili
pubertetski
nezrelo.
Jedno
upućuje
na
korupciju,
a
drugo
na
grijeh.
Ili
će
biti
očiju
koje
će
sve
to
drugačije
vidjeti?

Tri
sumnje
koje
puno
kazuju

Sumnja
1. Najprije,
ako
već
nije
bilo
sposobnih
u
Društvu
koji
će
voditi
Dom
na
Trebeviću
(u
trenutku
kada
se
na
toj
sarajevskoj
planini
pravi
cijeli
novi
grad),
onda
logika
poslovanja
i
uopće
zdravi
um
nalažu
što
više
potencijalnih
kupaca
upoznati
s
nakanom
prodaje. Napredak nije
imao
obvezu
raspisati
javni
oglas,
ali
se
moglo medijski
jako
dobro
prezentirati kako
bi
se
što
više
ljudi
zainteresiralo
za
tu
priču.
Više
ljudi
znači
i
mogućnost
njihova
međusobnoga
nadmetanja
prema
načelima
licitacije
(tko
da
više
u
otvorenoj
dražbi)
ili
zatvorenih
kuverata
(čija
je
ponuda
veća
nakon
što
se
na
zajedničkom
sastanku
svih
ponuđača
transparentno
budu
otvarale
pristigle
ponude).
Možebitno
pravdanje
kako
se
od
toga
odustalo
zato
da
državne
vlasti
–
čuvši
kako
Napredak
ima
novaca
jer
je
prodao
svoju
nekretninu
–
ne
bi
odbijale
njegove
aplikacije
na
javnim
natječajima
i
uskraćivale
podršku
kulturnim
projektima,
naprosto
nemaju
logike,
jer
jedan
milijun
nije
isto
što
i
jedna
stotina.
Kao
da
je
prodajom
Doma
za
1,7
milijuna
KM
tako
što
je
cijelu
priču
pokušao
sakriti,
dobio
170
KM,
pa
će,
eto,
i
dalje
moći
mirne
savjesti
tražiti
pomoć
države.
Istina
je,
pak,
to
da
država
kao
takva
ima
obvezu
pomagati
kulturne
projekte
i
društva
kao
što
je
Napredak.
Dakle,
držeći
nakanu
prodaje
Doma
u
tajnosti
–
bilo
da
je
riječ
o
planu
ili
neukosti,
samo
se
naštetilo
dobrobiti
Društva.
A
pitanje
je ZAŠTO?

Sumnja
2. No,
pojedinci
su
ipak
doznali
za
nakanu
prodaje
i,
navodno,
se
zanimali,
ali
nisu
dali
konkretnu
ponudu.
Središnja
uprava
Napretka
na
svojoj
sjednici
u
Zagrebu
3.
lipnja
2023.
donijela
je
odluku
da
je
najmanja
cijena
za
koju
se
Dom
može
prodati
2
milijuna
KM.
Međutim,
kako
je
svjedočio
Franjo
Bratić,
ne
poništavajući
tu
odluku,
na
sjednici
u
Sarajevu
23.
rujna
2023.
donijeli
su
novu
da
se
„višenamjenski
objekt
multimedijalnog
karaktera
površine
bruto
1
507,20
m2,
s
pripadajućim
zemljištem
površine
43
828
m2,
prodaje
za
1,7
milijuna
KM
ponuđaču,
nekadašnjem
zakupcu
Doma, Senadu
Spahiću.
U
javnost
su
tada
u
ime
Napretka
odaslane
tvrdnje
kako
je
dotični
gospodin
bio
jedini
ponuđač.
No,
ispostavilo
se
kako
to
naprosto
nije
točno! Diana Preissner,
kao
rođena
Sarajka
koja
se
nakon
godina
provedenih
u
Njemačkoj
u
srpnju
2023.
vratila
živjeti
u
Sarajevu,
poslala
je
svoje
pismo
namjere
o
kupovini
Doma
22.
rujna
2023.
Iako
joj
je
uredno
odgovoreno
da
je
elektronsko
pismo
zaprimljeno
ono
nije
predočeno
članovima
SU-a,
ali
joj
je
sutradan
odgovoreno
da
je
Središnja
uprava
„odlučila
da
prihvati
ranije
dostavljenu
ponudu
a
po
osnovu
koje
će
se
u
zakonskim
okvirima
na
za
to
propisan
način
izvršiti
prodaja
Doma
za
kojeg
ste
iskazali
interes“.
U
odgovoru
iz
Napretka
se
vidi
da
je
mail
gđe
Preissner
nesumnjivo
tretiran
kao pismo
namjere (koje
izričito
sadrži
riječi:
„zainteresirana
kupiti“),
a
ne
obični
upit
te
kao
takvo
sakriveno
ili
obezvrijeđeno.
Dakle,
donoseći
odluku
o
prodaji
članovi
SU-a
su,
izgleda,
bili
obmanuti
–
jer
nisu
znali
za
potencijalnoga
novoga
kupca
i
njegovu
ponudu.
Ponovno
se
postavlja
pitanje ZAŠTO?

Sumnja
3. Ono
što
najviše
upada
u
oči
jest
da
se
neistinito
predstavljanoga
„jedinog
ponuđača“
zapravo
predočava
kao
spasitelja.
Djeluje
kako
je
vodstvo
Napretka
njemu
zahvalno
što
je,
eto,
jadan
tako
milosrdan
pa
je
jedini
htio
dati
konkretnu
ponudu
za
Dom.
To
su
u
osobnom
razgovoru
s
potpisnikom
ovih
redaka,
kao
svoj
obiteljski
prag,
branili
redom
članovi
SU-a: Miroslav
Landeka i Josip
Križanović te
gosp.
Čiča.
Štoviše,
predsjednik
Društva
je
sve
učinio
kako
bi,
pod
vidom
brižljivosti,
gđu
Preissner
na
susretu
28.
rujna
u
Sarajevu,
uvjerio
da
„dobro
mora
paziti“
jer
je
ponuđač
Spahić
„moćan
čovjek“.
Uz
to
je
predočio
kako
je
Dom
u
jako
lošem
stanju,
kako
je
pristupni
put
također
propao,
kako
je
dotični
Spahić
pokupovao
zemljište
oko
Napretkovih
parcela
učinivši
da
je
njegovo
vlasništvo
između
parcele
na
kojoj
je
rezervoar
za
vodu
i
one
na
kojoj
je
Dom
(pa
bi
valjda
mogao
praviti
problema
i
za
opskrbu
vodom)…
Povrh
toga
na
početku
istoga
sastanka,
na
kojemu
je
nazočio
i
potpisnik
ovih
redova
kao
rođak
gđe
Preissner,
ustvrdio
je
kako
je
Kanton
Sarajevo
dao
Napretku
odobrenje
prodati,
ali
„isključivo
na
ime“,
tj.
samo
Spahiću
i
nikom
drugom
–
što
je,
dakako,
u
civiliziranom
svijetu
besmislica.
Također,
predsjednik
Čiča
se
u
razgovoru
uživo
mogao
uvjeriti
da
je
gđa
Preissner
kao
kupac
ozbiljna
i
voljna
–
na
njegov
izričit
upit
–
natjecati
se
s
drugim
potencijalnim
ponuđačima.
I
neovisno
što
u
biznisu
nema
„emocija“
nego
se
isključivo
gleda
ekonomska
dobit,
složio
se
kako
bi
joj
se
i
zbog
toga
što
je
Hrvatica
trebalo
dati
mogućnost
natjecanja:
ne
da
bi
ona
morala
samo
zato
što
pripada
hrvatskom
narodu
biti
u
povlaštenom
položaju
nego
uživati
minimum
mogućnosti
natjecanja
za
kupovinu
Doma.
Štoviše,
i
sam
je
predsjednik
Napretka
osobno
izrazio
blagonaklonost
glede
te
činjenice.
Glasine
među
članovima
SU-a
kako,
nakon
toga
poslana
konkretna
ponuda
gđe
Preissner
od
1,75
milijuna
KM,
nije
ozbiljna
zapravo
daju
naslutiti
neke
druge
priče.

Dobri
upravitelj
bi,
slikovito
kazano,
dok
u
ruci
drži
olovku
za
potpis
ugovora
o
prodaji,
a
jave
mu
kako
postoji
drugi
kupac
koji
bi
mogao
dati
veću
ponudu
ili
potaknuti
već
postojećeg
da
kupi
za
znatno
više
nego
što
je
naumio,
ostavio
sve
dok
ne
razmotri
novu
situaciju…
Tražio
bi
i
pisana
jamstva
na
uvid
ako
već
usmeno
i
nakon
konkretne
poslane ponude
nije
mogao
steći
dojam
ozbiljnosti
namjera.
To
je
naprosto
zakonitost
poslovanja
i
odgovornog
upravljanja.

No,
na
temelju
svega
javnost
bi
trebala
zaključiti
kako
je
Napretkov
dom
na
Trebeviću
obično
smeće,
ali
koje
ne
može
nitko
drugi
kupiti
nego
Senad
Spahić
koji
je
već
bio
zakupac
i
Dom
zapravo
upropastio.
Opet
se
stoga
postavlja
pitanje ZAŠTO?

Sigurno
je…

Na
rečena
pitanja
morala
bi
odgovore
potražiti
i
na
kraju
ponuditi
Skupština
HKD-a
Napredak
zakazana
za
14.
listopada
2023.
u
Sarajevu.
Je
li,
dakle,
riječ
o
perfidnoj
korupciji
pod
krinkom
hrvatstva
ili
naprosto
tupavosti
i
nedoraslosti
ulogama
vodstva
jednog
ovakvog
Društva
ili
o
nečemu
trećem,
ostaje
za
vidjeti.

Ono
što
je
pak
sigurno
jest
da
je
ovu
upravu
Napretka
na
čelu
s
Nikolom
Čičom
dovela
i
postavila
prošla
uprava
Napretka
na
čelu
s mons.
Franjom
Topićem.
U
međuvremenu
se
dogodio
raskol
otkrivajući
kratkovidost
bivšega
vodstva
koje
je,
doduše,
gradilo
i
sakupljalo,
da
bi
nasljednici
prodavali
i
raskućivali.

Sigurno
je
također
da
odluke
o
prodaji
Doma
nisu
donijeli
sami
predsjednik
i
njegova
dva
najbliža
podupiratelja,
nego
većina
u
Središnjoj
upravi.
Tako
da
ih
to
sve
čini
odgovornima:
ili
kao
sudionike
u
lopovluku
(ako
bi
se
otkrilo
da
je
o
tomu
riječ)
ili
kao
klimoglavce
koje
je
moguće
za
sitnu
paru
potkupiti
ili
kao
neku
treću
kategoriju.
Prvo
je
korupcija
za
koju papa
Franjo kaže
da
nema
oprosta
nego
se
mora
liječiti,
a
drugo
je
grijeh
kojega
čovjek
treba
priznati,
pokajati
se
i
popraviti
štetu.

Rečena
pitanja
upućuju
kako
se
nitko
u
budućnosti
–
a
na
osobit
način
članovi
Napretka
–
neće
moći
praviti
kao
da
„nije
znao“.
Inzistiranje
na
utemeljenim
odgovorima
zainteresirani
unutar
SU-a
kao
i
odbijeni
potencijalni
kupac
moguće
će
zatražiti
pravnim
putem,
ali
više
negoli
to,
odgovore
su
dužni
dobiti
svi
Napretkovci,
jer
od
njih
i
od
toga
ovisi
što
će
Napredak
biti
u
budućnosti.

Zašto
pisati
o
ovome?

I
na
kraju,
uloga
medija
jest
potaknuti
na
rasvjetljavanje
toga.
Ono
pak
ovisi
i
o
tzv.
drugom
čitanju,
tj.
kakvi
su
oni
koji
će
činjenice
provući
kroz
svoj
kognitivni
aparat.
To
je
u
trenutku
krvavih
sukoba
u
Izraelu
dobro
objašnjeno
na
BBC-u,
koje
su
optužili
zašto
u
svojim
izvješćima
Hamas
ne
nazivaju
terorističkom
organizacijom.
Istaknuli
su
kako
je
uloga
njihova
medija
predočiti
činjenice
–
pa
i
one
u
kojima
će
netko
izraziti
svoje
mišljenje
da
Hamas
jest
terorizam,
a
ljudi
će
procijeniti
što
je
na
stvari.
Kako
se
može
u
svijetu
vidjeti,
različiti
različito
prihvaćaju
i
tumače
stvarnost.
No,
to
još
uvijek
ne
znači
kako
činjenice
neće
i
pred
ljudskom
poviješću
i
pred
Bogom
ostati
istina.
Napredak
ju,
ako
ne
želi
praktično
biti
„nazadak“,
treba
i
u
ovom
slučaju
pronaći!