Vlč.Tomo Mlakić predvodio misno slavlje na Spomen obilježju “Rije” u Rankovićima
Dvadeset
i
drugi
Molitveni
dan
za
Domovinu
Vrhbosanske
nadbiskupije
i
Dvadeseto
hodočašće
na
Bobovac
katolika
pripadnika
Ministarstva
obrane,
Oružanih
i
redarstvenih
snaga
BiH
upriličeni
su
u
subotu
21.
listopada.
Misno
slavlje
na
Bobovcu,
koji
se
nalazi
na
području
župe
Kraljeva
Sutjeska,
predvodio
je
vrhbosanski
nadbiskup
metropolit
i
apostolski
administrator
Vojnog
ordinarijata
u
BiH mons.
Tomo
Vukšić.
Koncelebriralo
je
23 svećenika
među
kojima
je
bio
generalni
vikar
Vojnoga
ordinarijata
u
BiH mons.
Željko
Čuturić.
Sudjelovalo
je
mnoštvo
vjernika
koji
su
u
potpunosti
ispunili
bobovački
plato,
došavši
do
njega
u
procesiji
moleći
cijelim
putom.
Među
nazočnima
bili
su
i
veleposlanik
Repubilke Hrvatske Ivan
Sabolić sa
suprugom,
vojni atašei
Hrvatske
i
Mađarske. Nazočili
su
i
predstavnici
političkoga
života
Hrvata
u
BiH
s
predsjednikom
HDZ
BiH Draganom
Čovićem.
Molitva
za
razboritost
i
mudrost
Uvodeći
u
misno
slavlje
nadbiskup
Tomo
naglasio
je
kako
na
Bobovcu
ponajprije
molimo
za
sve
svoje
pretke
koji
su
otišli
s
ovoga
svijeta
te
s
jednakim
žarom
molimo
također
za
sve
sadašnje
ljude
u
Bosni
i
Hercegovini,
bez
obzira
kako
se
zovu
i
na
koji
se
način
Bogu
mole
i
klanjaju.
„Molimo
za
njihovu
sreću,
za
međusobnu
slogu,
za
njihovo
duševno
i
tjelesno
zdravlje
i
za
svaki
napredak,
za
dijalog
kao
jedini
način
rješavanja
svih
pitanja,
za
trajan
i
pravedan
mir.
Molimo
i
za
razboritost
i
mudrost.
Za
strpljenje
molimo“,
potaknuo
je.Nastavljajući
svoju
propovijed
koju
je
naslovio Ako
šutiš,
šuti
iz
ljubavi,
ako
govoriš,
govori
iz
ljubavi,
mons.
Vukšić
posvjestio
je
kako:
„I
dok
se
pošteni
ljudi,
humane
strukture
i
pravedne
vlasti
slažu
s
ovom
mudrom
poukom
velikoga
kršćanskog
duhovnog
pisca
i
filozofa,
biskupa
i
propovjednika,
u
primjeni
toga
mudrog
nauka
brojni
su
uvijek
bili
također
ljudi,
strukture
i
vlasti
koji
su
se
u
svom
svakodnevnom
privatnom
i
javnom
razmišljanju
i
djelovanju,
nažalost,
često
ponašali
na
protivan
način.
Dok
je
promatrao
pojave
čovjekove
nevjere
osnovnoj
etici
i
zakonu
prirodnoga
morala
u
sebi,
odnosno
pojavu
čestoga
nedostatka
ljubavi
u
čovjekovu
govoru
i
šutnji,
koje
su
se
tijekom
povijesti
pa
sve
do
današnjega
dana,
redovito
pretvarale
u
početak
još
gorih
zala,
jedan
je
mudar
čovjek (Jean
de
La
Bruyere) davno
kazao:
„Prava
je
muka
i
nevolja
kad
čovjek
nema
dovoljno
duha
u
sebi
da
bi
dobro
govorio,
ni
dovoljno
pameti
da
bi
šutio.“
Sklad
između
mudrog
govora
i
razborite
šutnje
Propovjednik
je
također
poručio
kako
je
potrebno učiti
od
velikana
ljudskoga
duha
i
moralnih
vertik1ala
ljudskoga
društva
te
kako
bi
bila
opća
korist
ako
bi
svi
poslušali,
prihvatili
i
primijenili
mudre
savjete
takvih
mislilaca.
„Međutim,
dok
mudrim
ljudima
zahvaljujemo
za
poziv
na
odgovornost,
za
životni
odmak
od
zla,
kao
kršćani
s
ponosom
se
sjećamo
da
je,
mnogo
prije
spomenutih
i
drugih
sličnih
mislilaca,
Sveti
Jakov
apostol
u
svojoj
okružnici,
koju
je
na
početku
kršćanstva
uputio
prvim
zajednicama
Isusovih
vjernika,
prepoznao
potrebu
sklada
između
mudroga
govora
i
razborite
šutnje.
I
čini
se
potrebnim,
ovdje
na
krovu
Domovine,
naglas
ponoviti
njegove
riječi
sa
željom
da
se
njihov
sadržaj
kao
biblijska
jeka
s
ovih
brda
širi
njezinim
uvalama
i
ravnicama
i
da
stigne
do
ušiju
i
srdaca
svih
njezinih
ljudi.Vrlo
slikovitim
rječnikom
Isusova
apostola
i
kršćanskoga
propovjednika
pisao
je
sveti
Jakov:
„Doista,
svi
mnogo
griješimo.
Ako
tko
u
govoru
ne
griješi,
savršen
je
čovjek,
vrstan
zauzdati
i
cijelo
tijelo.
Ubacimo
li
uzde
u
usta
konjima
da
ih
sebi
upokorimo,
upravljamo
i
cijelim
tijelom
njihovim.
Evo
i
lađâ:
tolike
su
i
silni
ih
vjetrovi
gone,
a
neznatno
ih
kormilo
upravlja
kamo
kormilarova
volja
hoće.
Tako
i
jezik:
malen
je
ud,
a
velikim
se
može
ponositi“,
kazao
je
nadbiskup
Tomo.
Obilje
(i)li
oskudica
Nadbiskup
je
dalje
upozorio
kako
se
ponekad
čuje
da
je
obilje
blagoslov,
a
oskudica
da
to
nije,
te
dometnuo
kako
kada
se
kroz
odnos
govora
i
šutnje
promatra
sadašnje
stanje
u
Domovini,
mudri
će
se
ljudi
složiti
da
bi
oskudica
teških
riječi
bila
pravo
bogatstvo
i
blagoslov
jer
njihovo
obilje
to
nikako
nije.
„I
radi
sreće
svakoga
djeteta,
njihovih
očeva
i
majki,
i
radi
sreće
svih
ljudi
u
Domovini
molimo
da
svaki
čovjek
u
njoj
ima
dovoljno
duha
u
sebi
da
bi
dobro
govorio
i
dovoljno
pameti
da
bi
šutio.
Jer
zaista
je
istina:
‘Ako
tko
u
govoru
ne
griješi,
savršen
je
čovjek,
vrstan
zauzdati
i
cijelo
tijelo,“
(Jak
3,2),
zaključio
je svoju
propovijed
mons.
Vukšić.
Svetu
euharistiju
animirao
je
crkveni
zbor Svetog
Antuna
Padovanskog iz
Žepča,
pod
ravnanjem
s.
Jelene
Lončar.
Na
kraju
euharistijskog
slavlja
mons.
Čuturić
je
zahvalio
nazočnima,
a
posebice
pripadnicima
Oružanih
snaga
BiH,
Petoj
pješačkoj
brigadi
iz
Druge
bojne
sa
zapovjednikom pukovnikom
Borom
Miličevićem na
čelu, koji
već
dugi
niz
godina
pripremaju
teren
kako
bi
se
dostojanstveno
mogla
slaviti
sv.
misa
te
na
kraju
tradicionalno
za
sve
sudionike
priprave
vojnički
grah.
Kažimo
i
kako
se
Molitveni
dan
za
Domovinu
Vrhbosanske
nadbiskupije
i
hodočašće
na
Bobovac
katolika
pripadnika
Ministarstva
obrane,
Oružanih
i
redarstvenih
snaga
BiH
sada
već
tradicionalno
uprličuju u
subotu
najbližu
nadnevku
preminuća
pretposljednje
bosanske
kraljice Katarine
Kosača-Kotromanić koja
je
umrla
1478.
u
Rimu.Inicijativa
kardinala
Puljića
Inicijativa
za
Molitveni
dan
na
Bobovcu
pokrenuo
je
2002.
tadašnji
nadbiskup
metropolit
vrhbosanski Vinko
kard.
Puljić u
znak
sjećanja
na
dan
smrti
bosanske
kraljice
Katarine
Kosača
s
ciljem
ujedinjenja
u
molitvi
za
osobne
potrebe,
vlastiti
narod
i
domovinu
Bosnu
i
Hercegovinu,
ali
i
za
sve
ljude
i
narode
koji
u
njoj
žive.
Tako
od
2002.
vjernici
Vrhbosanske
nadbiskupije
hodočaste
na
Bobovac,
a
dvije
godine
poslije
pridružili
su
im
i
pripadnici
Oružanih
i
redarstvenih
snaga
BiH.
Povijesni
podaci
kazuju
da
je
Bobovac
bio
najznačajniji
i
najbolje
utvrđeni
grad
u
srednjovjekovnoj
Bosni
podignut
na
stijeni
južnih
padina
planinskog
masiva
Dragovskih
i
Mijakovskih
poljica
jugozapadno
od
Vareša.
Nalazio
se
nedaleko
od
sela
Mijakovići
i
Dragovići,
u
općini
Vareš.
Grad
su
Osmanlije
osvojile
21.
svibnja
1463.
te
su
u
njemu
imale
posade
sve
do
1626.
kada
je
napušten
jer
više
nije
imao
strateški
značaj.