Poslije
punih
57
godina
jedan
znatiželjni
klik
mišem
na
Facebook
opciju
“Poznaješ
li
ove
ljude”
povezao
je
brata
i
sestru
Marijanu
i
Dragana,
piše
Slobodna
Dalmacija.

Cijela
situacija,
da
priča
dodatno
dobije
na
čaroliji,
odvila
se
na
ovoj
društvenoj
mreži
dan
uoči
prošle
Badnje
večeri
prije
šest
godina,
pa
je
ovo
dvoje
rođenih
Zeničana,
koji
su
gotovo
cijeli
život
znali
jedno
za
drugo,
ali
se
nikad
nisu
sreli,
dobilo
najbolji
dar
za
Božić.

–
Vrlo
brzo
nakon
mog
rođenja
roditelji
su
se
rastali,
razloge
ne
znam,
ali
donesen
sam
već
kao
beba
u
selo
Živinice
južno
od
Tuzle,
gdje
se
moja
majka
Šefika
našla
s
jednim
finim
čovjekom
Družianijem
Kletom,
koji
me
othranio
i
prihvatio
kao
svoga.
Imao
sam
lijepo
djetinjstvo,
ali
uvijek
me
kopkalo
zbog
čega
svi
u
kući
imaju
isto
prezime,
a
ja
sam
jedini
Škvara.
Takva
su
bila
vremena,
nitko
se
nije
smio
puno
raspitivati
–
rekao
je
Dragan
u
razgovoru
za
Slobodnu
Dalmaciju
prije
šest
godina.

Kako
je
kazao
tom
prilikom,
tek
1961.
godine,
kao
dječak
od
11
godina,
čuo
je
kako
ima
devet
godina
mlađu
sestru.
Otkrila
mu
je
to
tetka
koja
je
živjela
u
Zenici,
gdje
bi
ponekad
odlazio
na
vikende.

–
Zove
ona
mene
kad
sam
pošao
kući.
Mislim,
dat
će
mi
čokoladu
ili
neku
sitnicu,
kad
ona
kaže:
“Sine,
imaš
sestru
Marijanu
kojoj
su
sada
dvije
godine.”
Da
sam
znao
što
me
u
životu
čeka,
pitao
bih
za
detalje,
ali
u
ono
doba
djeca
nisu
smjela
postavljati
puno
pitanja.

Godine
su
prolazile,
a
koga
god
bih
pitao,
nije
mi
znao
kazati
gdje
je
Marijana
ili
kako
doći
do
nje
–
govori
Dragan,
kojeg
je
posao
poslije
odveo
u
Austriju,
gdje
je
u
Klagenfurtu
sreo
i
oca,
ali
mu
nikad
nije
spomenuo
sestru,
a
on
nije
imao
snage
pitati
ga.

Marijani
je
pak
informaciju
o
bratu
otkrila
majka
kad
je
imala
10
godina.

–
Po
tko
zna
koji
put
listala
sam
obiteljske
fotografije
u
albumu,
ali
ovog
puta
pozornost
mi
je
privukla
jedna
na
kojoj
se
nalazio
meni
nepoznat
dječak
od
oko
pet
godina,
a
iza
koje
je
pisalo
“Dragan”.

Pitala
sam
mamu
tko
je
to,
a
ona
mi
je
otvoreno
priznala
kako
taj
dječak
i
ja
imamo
istog
oca,
ali
da
nema
nikakvih
informacija
gdje
se
nalazi
–
priča
Marijana,
koja
se
upravo
kao
i
Dragan
tijekom
života
često
raspitivala
za
brata
kod
poznanika
u
Zenici,
koji
bi
mogli
znati
više,
ali
nitko
joj
nije
davao
korisne
informacije.

Sudbonosni
klik
Prošao
je
za
oboje
dobar
dio
životnog
vijeka,
no
tek
je
moderna
tehnologija
omogućila
da
se
prvi
put
zagrle.

–
Stigla
računala,
pa
i
taj
Facebook.
Svi
su
ga
otvorili
pa
rekoh
–
i
ja
ću.
Tražio
sam
sestru,
ali
bio
sam
siguran
kako
je
neću
naći
po
imenu
jer
se
sigurno
udala.

I
jednog
dana
ponudi
mi
se
opcija
“Poznajete
li
ove
ljude”.
Malo
gledam
i
pozornost
mi
privuče
profil
pod
imenom
Zana
Tadić.
Ne
znam
tko
je
to,
mlada
djevojka
je
u
pitanju,
ali
znam
da
mnogo
Tadića
živi
oko
mene
u
Zenici.

Dodam
je
za
prijatelja,
ali
bilo
mi
je
nezgodno
pisati
joj
jer
je
mlađa
osoba,
znate
što
se
sve
događa
po
internetu
–
prisjeća
se
Dragan
trenutaka
koji
su
prethodili
sudbonosnoj
poruci
koja
mu
je
stigla
već
nakon
nekoliko
sati:
“Čika
Dragane,
moja
majka
se
djevojački
prezivala
kao
vi,
a
ima
i
brata
kojemu
je
ime
Dragan.”
Bila
je
to
Marijanina
kći.

–
Grlo
mi
se
osušilo,
odem
se
napiti
vode,
hvata
me
nervoza.
Ali
pomislim
–
sumnjivo
mi
je
sve
to,
možda
se
netko
igra
sa
mnom.
Kad
kaže
ona:
“Mama
živi
prekoputa,
zovnut
ću
je
da
dođe.”

Nakon
nekoliko
minuta
gospođa
piše
i
pita
jesam
li
ja
Dragan
i
govori
kako
je
ona
udana
za
Tadića,
ali
joj
je
djevojačko
prezime
Škvara.
I
nakon
nekoliko
minuta
šalje
mi
fotografiju.

Na
njoj
moj
otac
u
mlađim
danima
–
prisjeća
se
“pronađeni
brat”.

Prvi
susret
oči
u
oči
–
Ako
je
ovo
i
tvoj
otac,
onda
smo
brat
i
sestra
–
napisala
mu
je
Marijana.
Usljedili
su
intenzivni
telefonski
razgovori
i
planiranje
susreta
jer
trebalo
je
nadoknaditi
sve
propuštene
godine.

–
Prvi
telefonski
razgovor
bio
je
težak,
nikako
se
nisam
mogla
osloboditi
ni
početi
pričati.

Kad
sam
počela
više
pisati
i
razgovarati,
bilo
mi
je
predivno
i
jedva
sam
čekala
da
se
vidimo,
srcu
mi
je
odmah
prirastao
–
govori
za
Slobodnu
Dalmaciju
Marijana,
koja
je
bila
“zatočena”
u
Njemačkoj
jer
ju
je
nakon
operacije
kuka
čekala
operacija
kralježnice,
pa
je
Dragan
bio
taj
koji
je
morao
na
put.

Ali
on
je
bio
bacio
putovnicu
jer
se
zarekao
kako
više
neće
napustiti
Bosnu
i
Hercegovinu,
no
u
ovom
slučaju,
kako
kaže,
krenuo
bi
i
pješice.

Konačno,
brat
i
sestra
susreli
su
se
nakon
57
godina,
prije
nekoliko
tjedana
u
Freiburgu.

–
Dođem
do
vrata,
a
gleda
ona
u
mene
kao
u
kip,
potpuno
u
šoku
–
priča
Dragan.

–
Nikad
ga
nisam
vidjela
osim
na
jednoj
fotografiji
kad
je
bio
dijete
od
pet
godina.
Ali
u
tom
trenutku
vidjela
sam
sliku
svoga
oca
pred
sobom
–
ispričala
je
Marijana
tom
prilikom.

–
Riječima
to
ne
mogu
opisati.
Ako
sam
ikada
imao
strah
u
životu,
u
tom
trenutku
neka
blagost
me
je
prošla,
zaplakao
sam.

Kad
nemaš
novca
u
džepu,
svaki
novčić
ti
je
kao
dobitak
na
lotu.
Bio
je
ovo
prst
sudbine,
zvali
vi
to
Bog
ili
kako
god,
sto
puta
sam
se
uvejrio
da
postoji
neka
viša
sila.

Zahvalan
sam
mu
jer
su
u
tom
trenutku
sve
moje
brige
bile
kao
rukom
odnesene
–
zaključio
je
Dragan
na
kraju
razgovora.

Večernji.ba