-Ali
u
ovom
trenutku
mi
moramo
da
razjasnimo
svoj
cilj.
Mi
se
ponašamo
kao
da
pokušavamo
da
natjeramo
Srbe
da
se
vrate
u
mitsku
Bosnu

koja
nikad
u
historiji
nije
postojala.

Ne
postoji
bosanski
jezik.

Ne
postoji
bosanska
kultura.
Bosna
je
administrativna
jedinica
koja
sadrži
Hrvate,
muslimane,
Srbe,
vještački
stvorena
kao
dio
Jugoslavije
i
koju
su
zapadne
sile
glupo
priznale
kao
državu
1991.
godine”,
rekao
je
Kissinger.

Tadašnje
reakcije
na
Kissingerove
stavove

Michael
A.
Sells
profesor
na
Haverford
Koledžu
u
Pensilvaniji
je
nakon
ovog
gostovanja
odgovorio
na
Kissingerovu
tvrdnju
da
ne
postoji
bosanska
kultura.

Sells
se
pitao
zašto
bi
Mladić
proveo
četiri
godine
u
uništavanju
kulture
koja
nikad
nije
postojala
i
odgovorio
da
je
takva
ideja
apsurdna
i
da
je
Mladić
pokušao
da
uništi
nešto
što
je
postojalo
i
što
postoji.

“Mladić
je
ciljao
na
živopisna,
snažna
i
lijepa
svjedočanstva
bosanske
kulture
kako
bi
jednog
dana
zagovornici
vjerskog
apartheida
u
Bosni,
poput
Henryja
Kissingera,
mogli
izjaviti:
‘nema
bosanske
kulture’.
Ljudi
koji
bi
gledali
parkirališta
na
kojima
su
nekada
stajale
džamije
i
crkve
i
muzeji
umjetnosti
i
muzičke
škole
i
biblioteke
i
zbirke
rukopisa
rekli
bi:
‘Valjda
je
Kissinger
u
pravu‘”,
napisao
je
Sells
i
ukazao
na
jednu
od
najvećih
opasnosti
koju
su
Kissingerovi
stavovi
imali
po
Bosnu
i
Hercegovinu.

Stavovi
Kissingera
kao
sredstvo
srpskih
i
hrvatskih
nacionalista

I
danas
često
se
u
nacionalističkim
krugovima
upravo
Kissingerove
riječi
koriste
kada
se
pokušava
negirati
Bosna
i
Hercegovina
i
kada
se
poziva
na
njeno
uništavanje.

Nakon
potpisivanja
Daytonskog
mirovnog
sporazuma,
Kissinger
je
nastavio
da
bude
protivnik
ideje
da
bi
Bosna
i
Hercegovina
mogla
opstati
i
ostao
je
pri
tome
da
je
jedino
rješenje
podjela
po
etničkim
linijama
bez
obzira
što
su
nastale
na
etničkom
čišćenju
i
zločinima.

U
tekstu
“America
in
the
Eye
of
Hurricane“,
napisanom
osmog
rujna
1996.
godine,
Kissinger
je
ponovo
upozoravao
na
neodrživost
Bosne
i
Hercegovine,
ali
je
i
iznio
tvrdnje
koje
opet
nisu
preživjele
sud
vremena.

“Godine
1994.
Clintonova
administracija
je,
kako
bi
zaobišla
embargo
UN-a
na
oružje
koji
nije
htjela
osporiti,
poticala
tajno
slanje
oružja
iz
Irana
u
Bosnu.
Rezultat
je
bio
da
fundamentalistički
i
teroristički
Iran
sada
ima
uporište
u
Europi.
Na
taj
je
način
naša
politika
skrenula
prema
podršci
jedinstvenoj
bosanskoj
državi,
predanosti
još
značajnijoj
jer,
sve
dok
nije
stvorena
1992.,
Bosna
nikada
nije
bila
nezavisna
država.
Iako
bosanski
nacionalisti
tvrde
da
je
oko
Sarajeva
u
12.
i
13.
stoljeću
postojala
cvatuća
država,
ona
sigurno
nije
imala
današnju
etničku
mješavinu.
A
upravo
je
etnički
ili,
bolje
rečeno,
vjerski
sukob
(budući
da
etnički
ima
malo
razlika)
potragu
za
političkim
jedinstvom
učinio
tako
teškom
i
tako
krvavom”,
napisao
je
Kissinger.

Kako
je
stvarnost
demantirala
Kissingera

Kissinger
je
dakle
američkoj
javnosti
želio
predstaviti
da
Iran
ima
uporište
u
Bosni
i
Hercegovini,
što
se
pokazalo
potpuno
pogrešnim,
a
uz
postojanje
međunarodnih
vojnih
trupa
potpuno
nemogućim.

Druga
stvar
je
površno
tumačenje
povijesti,
Kissinger
iako
je
bio
značajan
diplomata
u
svjetskim
okvirima
kao
i
druge
odnose
unutar
Bosne
i
Hercegovine,
povijest
je
poznavao
na
površnom
nivou
ili
je
barem
pokušavao
da
je
tako
predstavi
američkoj
javnosti.

Tekst
je
završen
prijedlogom
uspostave
“muslimanskog
entiteta”
koji
bi
za
svoju
sigurnost
dobio
NATO
garancije
dok
bi
Srbi
i
Hrvati
formirali
vlastite
države
ili
se
vjerovatniji
spojili
sa
Hrvatskom
i
Srbijom,
a
Kissinger
je
naveo
da
bi
se
samo
na
taj
način
osigurao
održiv
mir..

I
u
trećem
tekstu
od
22.
rujna
1997.
godine
“Limits
to
what
U.S
can
do
in
Bosnia“,
Kissinger
je
upozoravao
da
su
američki
ciljevi
u
Bosni
i
Hercegovini
nerealni
i
da
su
vojni
i
politički
ciljevi
različiti.

Naime,
on
je
naveo
da
dok
vojne
trupe
dijele
državu
po
linijama
etničkih
enklava,
politički
ciljevi
su
ujedinjavanje
etničkih
enklava
u
multietničku
državu
će
izazvati
eksploziju.