Sutra
je
prva
nedjelja
došašća
ili
adventa,
što
je
u
crkvenoj
godini
vrijeme
priprave
za
Božić,
odnosno
Kristovo
rođenje,
a
prva
nedjelja
došašća
ujedno
je
i
početak
crkvene
godine.
U
došašća
prevladavaju
iščekivanje,
nada,
budnost
i
čežnja
pa
vjernici
bdiju
kako
bi
prepoznali
Boga
koji
dolazi.

Starozavjetni
proroci
i
Isusovo
rođenje:
U
prvome
dijelu
došašća
vjernici
se
pripravljaju
za
slavni
Kristov
dolazak,
kada
će
ujedno
biti
i
sudnji
dan,
dok
se
u
drugom
dijelu,
od
17.
do
24.
prosinca
pripremaju
za
Kristov
rođendan,
za
dan
kada
je
Sin
Božji
postao
čovjekom.
Došašće
počinje
četiri
nedjelje
prije
Božića,
a
završava
24.
prosinca
na
Badnjak.
U
liturgiji
došašća
prevladava
ljubičasta
boja.
Slavljenje
došašća
počelo
je
u
5.
stoljeću,
kada
je
biskup
Perpetuo
iz
Toursa
počeo
pripravu
za
Božić.
U
6.
stoljeću
papa
Grgur
Veliki
skratio
je
došašće
na
četiri
tjedna,
što
se
zadržalo
do
danas
i
ukinuo
suzdržavanje
od
jedenja
mesa
i
mliječnih
proizvoda
za
vrijeme
došašća.
U
Starom
zavjetu
proroci
su
navješćivali
Isusovo
rođenje,
poput
proroka
Natana
koji
kralju
Davidu
naviješta
da
će
se
Spasitelj
roditi
iz
njegove
loze:
“Podići
ću
tvoga
potomka
nakon
tebe,
koji
će
se
roditi
od
tvoga
tijela
i
utvrdit
ću
njegovo
kraljevstvo”.
Prorok
Izaija
navijestio
je
Isusovo
rođenje:
“Evo,
začet
će
djevica
i
roditi
sina
i
nadjenut
će
mu
ime
Emanuel!”,
a
prorok
Mihej
da
će
se
Isus
roditi
u
Betlehemu.

Mise
zornica
i
adventski
vijenac:
U
vrijeme
došašća
se
služe
rane
jutarnje
sv.
mise
–
zornice,
inače
vrlo
raširena
pobožnost
u
sjevernim
hrvatskim
krajevima.
One
simboliziraju
budnost
kršćana
u
vrijeme
priprave
za
Božić.
Hrvatske
adventske
pjesme
imaju
marijansko
obilježje,
a
pjevaju
se
i
na
zornicama.
Neke
od
poznatijih
su:
“Padaj
s
neba”,
“Zlatnih
krila”,
“O
Marijo,
ti
sjajna
zornice”,
“Poslan
bi
anđeo
Gabrijel”,
“Ptičice
lijepo
pjevaju”,
“Visom
leteć
ptice
male”. 
Adventski
vijenac
je
simbol
borbe
čovjeka
protiv
životnoga
mraka.
Ta
je
borba
puna
nade
jer
ukrašeni
adventski
vijenac
označava
pobjedu
Krista
Gospodina:
Isusov
Križ
i
Uskrsnuće.
Plete
se
od
zimzelenih
grančica
tako
da
nema
početka
ni
kraja
što
označuje
vječnost.
Bor
i
božikovina
u
vijencu
simboliziraju
besmrtnost,
lovor
označava
pobjedu
nad
grijehom
i
patnjom,
a
cedar
snagu
i
izlječenje
od
svih
bolesti.
Često
je
u
vijencu
i
grančica
ružmarina
jer
je
ona
prema
legendi
čuvala
Djevicu
Mariju
na
njenom
putu
u
Egipat.

Adventski
vijenac
čini
dva
temeljna
simbola
–
krug
i
svijeće
odnosno
svjetlo.
U
vijenac
se
umeću
četiri
svijeće
koje
označuju
četiri
razdjelnice
u
ljudskoj
povijesti:
stvaranje,
utjelovljenje,
otkupljenje
i
svršetak. 
Na
sv.
Barbaru,
4.
prosinca,
u
hrvatskim
krajevima
je
običaj
sijanja
pšenice.
U
nekim
krajevima
pšenica
se
sije
na
sv.
Luciju.
Običaj
seže
do
starodrevnih
kultova
prizivanja
dobre
ljetine.
Susjedi
se
posjećuju
i
procjenjuju
čija
je
pšenica
gušća,
viša,
bujnija
i
zelenija.
Kada
pšenica
naraste,
oko
nje
se
veže
vrpca
od
hrvatske
trobojnice.

U
Slavoniji
su
na
sv.
Barbaru
počinjali
božićni
ophodi.
Susjedi
dolaze
jedni
drugima
i
govore:
“Hvaljen
Isus!
Čestitam
vam
sv.
Barbaru!
Rodilo
vam
se,
telilo
se,
ždrebilo
se,
prasilo
se,
janjilo
se,
macilo
se
i
leglo
se!
Živi
i
zdravi
bili!”
Ukućani
odgovaraju:
“Živ
i
zdrav
i
ti
bio!”.
Tada
domaćin
donese
domaću
slavonsku
kobasicu,
da
se
počaste.

Blagdan
Bezgrešnog
Začeća
Blažene
Djevice
Marije
slavi
se
8.
prosinca.
Utemeljio
ga
je
papa
Siksto
IV.
1476.
g.
Dogmu
je
svečano
proglasio
papa
Pio
IX.
8.
prosinca
1854.
Arkanđeo
Gabrijel
nazvao
je
Mariju
kao
“punu
milosti”,
a
crkveni
oci
nazivali
su
Mariju
–
Blaženom
Djevicom.
Prema
katoličkoj
teologiji,
Marija
je
morala
biti
posve
bez
grijeha,
da
bi
mogla
začeti
Isusa.

Sveti
Nikola:
U
vrijeme
došašća,
slavi
se
i
dan
sv.
Nikole
(6.
prosinca),
negdje
zvan
i
“Nikolinje”.
Tada
se
darivaju
djeca
po
uzoru
na
sv.
Nikolu
biskupa,
koji
je
prema
legendi
noću
potajno
kroz
prozor
donosio
darove
siromašnim
ljudima.
Sv.
Nikolu
prate
anđeli
i
Krampus
ovisno
o
tome
radi
li
se
o
dobroj
ili
zločestoj
djeci,
koja
od
Krampusa
dobivaju
šibu,
koja
je
obično
zlatne
boje.
Djeca
čiste
svoje
čizmice
i
stavljaju
ih
na
prozore
prije
spavanja,
noć
prije
dana
sv.
Nikole.
Ujutro,
kad
se
probude,
dočekaju
ih
čizmice
pune
poklona.
U
nekim
krajevima
središnje
Hrvatske,
ukućani
se
sakriju
ispod
prozora
i
zveckaju
lancima,
plašeći
djecu,
da
prolazi
Krampus
i
tako
ih
potiču,
da
budu
poslušna
i
dobra.

Na
sv.
Luciju,
13.
prosinca,
su
brojni
običaji
širom
Hrvatske.
Primjerice
i
onaj
kad
djevojke
upisuju
imena
11
momaka
na
papiriće,
a
jedan
ostave
praznim.
Svaki
dan
vade
jedan
papirić
i
spale
ga.
Vjeruju,
da
je
ime
koje
posljednje
ostane
–
ime
momka
za
kojeg
će
se
udati.
A
ako
je
posljednji
papirić
prazan,
sljedeće
godine
neće
se
udati. 
Na
Svetu
Luciju
sijala
se
i
božićna
pšenica
kao
simbol
plodnosti,
novog
života
i
njegove
obnove.
Ukrašavala
se
hrvatskom
trobojnicom.

Na
isti
se
dan
darivaju
djeca
po
Slavoniji
i
Dalmaciji.
Dječaci
obilaze
kuće
s
dobrim
željama
kod
Hrvata
u
Mađarskoj,
a
čestitari
bačkih
Bunjevaca
zažele,
da
kvočka
čvrsto
sjedi
na
jajima.
Hrvati
u
okolici
Sarajeva
obilazili
su
kuće
tražeći
tko
će
im
što
dati.
Obično
su
im
darivali
jaja,
ponešto
novaca
i
sl.
Budući,
da
je
sv.
Lucija
zaštitnica
očiju
postoje
i
običaji
vezani
za
to.
Taj
dan
štede
se
oči
pa
se
ne
rade
ručni
radovi
u
okolici
Zagreba,
kod
Hrvata
u
Bosni
i
bačkih
Bunjevaca.

Djetinjce,
materice
i
očiči
običaji
su
vezani
za
tri
tjedna
prije
Božića.
U
južnoj
Dalmaciji
i
istočnoj
Hercegovini,
na
djetinjce
stariji
ljudi
traže
da
im
djeca
darivaju
voće
kao
otkupninu.
Na
materice
traži
se
otkupnina
od
žena,
a
na
očiće
otkupnina
od
muškaraca.
Običaji
postoje
u
Zagori,
Sinjskoj
krajini,
kod
Bunjevaca
u
Bačkoj
i
Hrvata
u
BiH.
Otkupninu
većinom
čine
slatkiši,
orasi,
lješnjaci
i
drugo
uglavnom
suho
voće.

Dan
sv.
Tome
Apostola,
21.
prosinca,
ponegdje
se
zove
i
Tucin
dan
ili
Tučin
dan.
Tada
se
rade
velike
pripreme
za
Božić.
Pripremaju
se
božićne
pečenke
i
peku
božićna
peciva.
U
Bosni
peciva
imaju
posebne
nazive:
kruvokriž,
sv.
Toma
mlivosija
i
sl.
Radi
se
okrugli
kruh
na
koji
se
urezuju
križevi,
razne
šare
i
modelirani
likovi.
Na
Jadranu,
osim
okruglih
kruhova,
mijese
se
i
kruhovi
različitih
oblika.
Često
se
u
panonskim
krajevima
naprave
dva
kruha:
jedan
za
Badnjak,
a
drugi
za
Božić.

Ime
Badnjaka
povezano
je
s
riječju
“bdjeti”,
jer
se
na
taj
dan
bdjelo
čekajući
Isusovo
rođenje.
Zbog
običaja
bilo
je
nužno
osvijetliti
prostorije
svijećama,
koje
su
ujedno
postale
i
simboli
novog
života
i
nade.
Izrađivale
su
se
posebne
svijeće,
tzv.
voštanice,
a
često
su
se
povezivale
tri
svijeće
hrvatskom
trobojnicom.
Običaj
je
i
sjećanje
na
preminule
ukućane
te
molitva
za
njih.

Na
Badnjak
su
ukućani
rano
ustajali,
a
žene
su
napravile
božićni
objed,
pospremile
dom
i
spravile
nemrsnu
hranu
za
večeru,
jer
se
na
Badnjak
posti.
Muškarci
su
pak
hranili
stoku,
koja
je
trebala
biti
spokojna
zbog
božićnih
svetkovina,
a
također
su
pripremali
drva
za
ogrjev
i
nabavljali
hranu
koju
bi
domaćice
potom
pripravljale.
Obično
su
se
blagovala
jela
od
ribe,
grah
i
med
npr.
med
s
češnjakom,
riba
na
razne
načine,
brodet
s
palentom,
a
od
kolača
fritule,
fanjci,
gibanice
i
badnjača.
Prije
Badnje
večere
upalila
se
svijeća
i
izmolila
molitva.
Jela
su
bila
bez
mesa,
masti
te
posna.