Na
današnji
dan
Crkva
se,
na
osobit
način
Crkva
u
Hrvata,
spominje
pet
sestara
mučenica,
članica
Družbe
kćeri
Božje
Ljubavi
kojima
je
njihov
samostan
na
Palama
kod
Sarajeva,
bio
i
prva
postaja
životnoga
križnoga
puta,
s
obzirom
da
su
ih
četnici,
između
15.
i
23.
prosinca
1941.,
oteli
i
ubili
“iz
mržnje
prema
vjeri”,
na
području
istočne
Bosne.

Predstojnica
samostana
bila
je s.
M.
Jula
Ivanišević,
Hrvatica
rođena
u
Godinjaku
kod
Starog
Petrova
Sela
25.
studenoga
1893.

Uz
nju
su
bile
i: s.
M.
Berchmana
Leidenix,
Austrijanka
rođena
u
Enzerdorfu,
28.
studenoga
1865.;

s.
M.
Krizina
Bojanc,
Slovenka,
rođena
u
naselju
Zbure
kod
Šmarjete,
14.
svibnja
1885.;

s.
M.
Antonija
Fabjan,
Slovenka
rođena
u
Malom
Lipju
kod
Hinje,
23.
siječnja
1907.;

te
najmlađa s.
M.
Bernadeta
Banja,
Hrvatica
mađarskoga
porijekla,
rođena
u
Velikom
Frđevcu
kod
Bjelovara,
17.
lipnja
1912.

Početci
njihove
družbe
na
bosanskom
tlu
vežu
se
uz
prvog
vrhbosanskog
nadbiskupa Josipa
Stadlera,
koji
je Majku
Franzisku
Lechner zamolio
da
dovede
svoje
duhovne
kćeri
u
tadašnje
“misijsko
područje”,
netom
iz
Osmanskoga
Carstva
izbavljene
Bosne
i
Hercegovine.
Majka
Franziska,
koja
je
Kćeri
Božje
ljubavi
osnovala
s
prvotnom
zadaćom
da
promiču
odgoj
i
obrazovanje
djece
i
mladeži,
napose
ženske,
poslušala
je
Stadlerov
potiv
te
1882.
u
Sarajevo
dovela
svoje
sestre.
Već
u
jesen
iste
godine
u
glavnom
gradu
BiH
započela
je
s
radom
škola
nazvana
Zavoda
Svetog
Josipa.
Prisutnost
i
djelovanje
Družbe
u
kratkom
su
se
vremenu
razdoblju
vrlo
razgranali
te
su
sestre
skrbile
o
odgoju
i
školovanju
brojne
djece,
bez
obzira
na
njihovu
vjeru
i
nacionalnost.

Godine
1911.
kupile
su
kuću
i
okolnu
crnogoričnu
šumu
na
Palama,
nedaleko
od
Sarajeva,
s
namjerom
da
ondje
urede
lječilište
za
bolesne
sestre.
Kuću
su
nazvale
Marijin
dom
te
uz
njega
sagradile
kapelicu
Majke
Divne.
Već
1912.
i
ondje
su
otvorile
školu
koju
su,
uz
katoličku,
pohađala
i
pravoslavna
i
muslimanska
djeca.

Četnici
su
11.
prosinca
1941.
opkolili
samostan,
te
oteli
časne
sestre
i svećenika
Franca
Meška kojeg
su
nacisti,
kao
i
brojne
druge
svećenike,
potjerali
iz
Slovenije.
Poveli
su
ih
prema
Goraždu,
gdje
je
upravo
na
djelu
bio
pokolj
Hrvata
i
Muslimana
Podrinja,
o
čemu
je
svjedočio
rođeni
Goraždanin don
Anto
Baković.
Put
od
65
km
trajao
je
danima
po
snijegu
i
zimi.
Dok
su
svećenika
pustili,
časne
sestre
su
zatvorili
u
jednu
prostoriju
(dana
je
to
škola),
s
namjerom
da
ih
siluju
i
obeščaste.

Predvečer
15.
prosinca
u
Goraždu,
opijeni
alkoholom
i
izluđeni
ubijanjima,
došli
su
u
sobu
te
ih
počeli
udarati
i
trgati
odjeću
s
njih.
Sestra
Jula
Ivanišević
naglo
je
otvorila
prozor
i
uz
povik:
“Isuse,
spasi
nas!”
skočila
u
noć.
Isto
su
učinile
i
druge
sestre
slijedeći
njezin
primjer.
Budući
da
visina
nije
bila
velika,
nisu
poginule
na
mjestu,
nego
polomile
udove
i
ostale
ležati.

Četnici
su
pojurili
iz
kuće
te
ih
izboli
noževima
dok
su
polomljene
ležale
na
hladnom
podrinjskom
tlu.
Odvukli
su
ih
potom
do
obale
i
bacili
u
Drinu.

Najstarija
među
Drinskim
mučenicama,
sestra
Berchmana
koja
je
tada
imala
76
godina,
nije
doživjela
tu
sudbinu.
Ona
je
iznemogla
na
putu
prema
Goraždu,
ali
ostala
na
životu
te
je
došla
do
sela
u
blizini
Carevih
voda.
Ondje
su
je
ljudi
primili
i
počeli
liječiti,
no
četnici
su
to
saznali
i
23.
prosinca
je
zaklali.

Jednoj
djevojci
u
selu
su
naredili
da
od
njenog
redovničkog
odijela
napravi
četničku
zastavu
s
mrtvačkom
glavom.

Tako
su
svoj
život
završile
vjerne
i
bogobojazne
kršćanske
duše,
časne
sestre
s
Pala
pokraj
Sarajeva.
Blažene
Drinske
mučenice
beatificirane
su
2011.
u
Sarajevu.

Izvor:

Nedjelja.ba