Kad
su
zapazili
prsten
na
mojoj
ruci
tražili
su
da
ga
skinem.
Tada
je
jedan
od
domaćih
ratnika
kazao:
„Skini
brže,
ili
ćemo
ti
prst
rezati!“
Uzeli
su
moj
redovnički
prsten
koji
je
za
mene
svetinja.
Bilo
mi
jako
teško.
U
tom
trenutku
naš
čuvar,
strani
ratnik
kazao
je:
„Nemate
tate
i
mame.
Meni
je
puška
mama,
puška
tata,
puška
žena,
puška
djeca,
puška
sve!“
Jedan
od
domaćih
ratnika
vukao
me
za
vrat
i
udarao,
dio
je
potresnog
svjedočanstva
časne
sestre
Ljubice
Šekerije
koja
je
preživjela
rata
u
Travniku.
Umrla
je
1.
siječnja
ove
godine,
u
zagrebačkoj
župi
Gospe
Lurdske.

Časna
sestra
Ljubica
Šekerija
iz
Družbe
Kćeri
Božje
Ljubavi
preminula
je
1.
siječnja
ove
godine
u
Zagrebu,
a
pokop
će
biti
danas
na
zagrebačkom
groblju
u
Granešini.

Sestra
Ljubica
Šekerija
je
tijekom
Domovinskog
rata
bila
na
službi
u
Travniku,
u
župi
Svetog
Ivana
Krstitelja,
i
preživjela
je
torturu
vojnika
Armije
RBiH
i
mudžahedina
o
čemu
je
i
javno
svjedočila
pred
papom
Franjom
tijekom
njegovog
posjeta
Sarajevu
2015.
godine.

Oglas

U
nastavku
pročitajte
svjedočanstvo
koje
je
tada
izrekla:

Sveti
Oče!

Zovem
se
sestra
Ljubica
Šekerija
i
pripadam
Družbi
sestara
Kćeri
Božje
ljubavi.
Do
početka
rata
sestre
su
djelovale
oko
pedeset
godina
u
državnom
Domu
starih
i
nemoćnih
osoba
u
Travniku
u
Središnjoj
Bosni
u
Vrhbosanskoj
nadbiskupiji.
U
spomenutom
Domu
radila
sam
pet
godina.
U
njemu
su
bili
smješteni
štićenici
svih
vjera
i
nacija,
a
najviše
muslimana.
Na
poslu
su
nas
svi
cijenili
i
poštivali.
Kad
se
rat
rasplamsao
u
Bosni
i
Hercegovini
pojavili
su
se
strani
ratnici
iz
raznih
arapskih
zemalja
Bliskog
istoka.

Na
svetu
Tereziju
Avilsku,
15.
listopada
1993.
godine,
oko
jedanaest
sati
prije
podne
u
travničku
župnu
kuću,
u
kojoj
sam
pripremala
ručak
za
svećenike,
upala
su
petorica
naoružanih
stranih
ratnika.
Prisilili
su
me
da
pođem
s
njima.
Morala
sam
uz
fizičku
prisilu
popeti
se
na
kamion.
Okruženje
kamiona
ispred
župne
kuće
činili
su
Travničani
nekršćani
koji
su
uz
glasno
smijanje
i
uz
pljesak
odobravali
ponašanje
stranih
ratnika.

Oglas

Odvezli
su
nas
u
Mehuriće,
prijeti
da
će
zaklati
ako
župnik
ne
pogazi
krunicu”

U
kamionu
je
već
bio
bolesni
travnički
župnik
vlč.
Vinko
Vidaković
i
tri
djelatnika
župnog
Caritasa.
Inače,
u
to
vrijeme
u
Travniku
su
pastoralno
djelovala
samo
dvojica
svećenika:
vlč.
Vinko
Vidaković
i
vlč.
Pavo
Nikolić
koji
nije
bio
u
kući
kada
su
upali
strani
ratnici
koji
su
nas
zarobljene
provocirali,
ponižavali
uz
prostačke
i
vulgarne
riječi
i
udarce.
Redovničkom
odjećom,
koju
sam
imala
na
sebi
vezali
su
mi
oči,
a
drugima
su
to
učinili
uz
pomoć
njihove
odjeće.
Nismo
smjeli
znati
kuda
nas
voze.

Zajedno
s
drugima,
zavezanih
očiju,
odvezli
su
nas
u
svoje
sjedište
u
Mehuriće
kod
Travnika,
u
prostoriju
2×2
m
s
dva
kreveta
na
kat.
Odvezali
su
nam
oči,
uzeli
sve
stvari
što
smo
imali
u
džepovima.
Kod
mene
su
našli
samo
krunicu
i
ključeve
od
kuće.
Od
župnika
vlč.
Vinka
tražili
su
da
nogama
pogazi
moju
krunicu.
Župnik
to
nije
htio
učiniti.
Oštreći
sablje
prijetili
su
kako
će
mene
zaklati
ako
župnik
ne
pogazi
krunicu.

Kazala
sam:
„Župniče,
neka
me
zakolju,
ali
Vi
nemojte
gaziti
našu
svetinju!“
Poslije
brojnih
nasrtaja
i
urlikanja
ostavili
su
nas
na
kratko
same.
Pokupila
sam
ostatke
potrgane
krunice.
Noktom
sam
poderala
dušek
na
krevetu
i
sakrila
zrnca
krunice.
Boga
sam
molila
za
snagu.

Oglas

Nakon
povratka
stranih
ratnika
župnika
i
mene
pitali
su
koliko
imamo
djece
i
imamo
li
žive
roditelje.
Kazali
smo
kako
nemamo
djece.
Kad
su
zapazili
prsten
na
mojoj
ruci
tražili
su
da
ga
skinem.
Tada
je
jedan
od
domaćih
ratnika
kazao:
„Skini
brže,
ili
ćemo
ti
prst
rezati!“
Uzeli
su
moj
redovnički
prsten
koji
je
za
mene
svetinja.
Bilo
mi
jako
teško.
U
tom
trenutku
naš
čuvar,
strani
ratnik
kazao
je:
„Nemate
tate
i
mame.
Meni
je
puška
mama,
puška
tata,
puška
žena,
puška
djeca,
puška
sve!“
Jedan
od
domaćih
ratnika
vukao
me
za
vrat
i
udarao.

“Ne
Ivka,
nego
Emšihata”

U
tim
trenucima
župnik
vlč.
Vinko
Vidaković
potiho
nas
je
ohrabrio
riječima:
„Ne
bojte
se,
dao
sam
Vam
svima
odrješenje,
možemo
mirno
umrijeti!“
Te
župnikove
riječi
bile
su
meni
i
drugima
velika
utjeha.
Opet
je
slijedilo
premlaćivanje.Od
mene
su
tražili
da
im
predam
križ
ili
drugu
svetinju
te
da
im
kažem
svoje
ime.
Rekla
sam
da
mi
je
krsno
ime
Ivka.
Obišli
su
oko
mene
i
rekli
su
mi:
„Ne
Ivka,
nego
Emšihata!“
Meni
su
zapovjedili
da
sjednem
i
ispružim
svoje
prekrižene
ruke
uz
komentar
da
samo
sotona
drži
prekrižene
ruke.
U
tom
trenutku
osjetila
sam
cijev
puške
na
svome
čelu.

“Jedan
tražio
da
priznam
da
je
islam
najjača
vjera”

Oglas

Jedan
od
njih
tražio
je
od
mene
da
priznam
kako
je
islam
najjača
vjera
uz
zahtjev
da
o
ovome
ništa
ne
govorim,
inače
će
mi
glava
otići
u
pakao.
Mislila
sam
da
će
me
strijeljati.Na
upit
novopridošloga
stranoga
ratnika
jesam
li
gladna
odgovorila
sam
da
jesam
i
dao
mi
je
jesti
krušku
uz
komentar:
„Eto
vidiš,
da
strani
ratnici
ne
siluju,
da
strani
ratnici
ne
kolju,
ali
o
tome
ni
riječi,
jer
će
ti
glava
otići
u
pakao.“
Odgovorila
sam:
„Strani
ratnik
me
zarobio,
strani
ratnik
me
oslobodio!“

Slijedio
je
put
oslobađanja
i
povratka
u
Travnik
i
u
samostan.
Međutim,
župnik
Vinko
Vidaković
ostao
je
još
tri
dana
u
njihovu
zatočeništvu.
Nakon
izlaska
iz
auta
ispred
samostana
skinula
sam
povez
s
očiju
i
nisam
se
smjela
okrenuti
jer
mi
je
bilo
zabranjeno.
Ušla
sam
u
samostan.
Bilo
je
osam
sati
na
večer.
Sestre
su
me
čekale
plačući
i
moleći
(Gioele
2,12)
u
samostanskoj
kapelici
svetog
Leopolda
Mandića.

Sveti
Oče!

Hvala
Vam
za
Vaš
dolazak
da
nas
sve
ohrabrite
i
učvrstite
u
vjeri
i
u
našem
zvanju
i
poslanju.
Ovo
je
bilo
moje
svjedočenje,
ali
ima
još
redovnica
iz
drugih
družbi
koje
su
tijekom
minuloga
rata
na
bosanskohercegovačkim
prostorima
doživjele
isto.
Svima
sam
sve
oprostila.
Koliko
god
su
mučitelji
bili
grubi,
Božja
snaga
i
milost
bili
su
na
mojoj
strani
(usp.
Rim
5,20).
Bogu
hvala!

Oglas

Hvala
Vam,
Sveti
Oče!

/dnevnik.ba/