Prije točno godinu dana preminula je poznata hercegovačka “ljekaruša” s. Ljubica Bernardica Kovač. Otišla je iznenada i bez velikih najava, tj. onako kako u Nebo odlaze oni ljudi koji su odmah i u svakome trenu pripravni za njega. No prva misao koja mi je prošla kroz glavu kada sam čuo tu vijest bila je – santo subito! Odnosno, “svetac odmah”, slogan koji je osvanuo na Trgu sv. Petra u Vatikanu istoga trenutka kada je preminuo papa Ivan Pavao II. Naime, postoje ljudi, i svatko to može posvjedočiti, za koje smo još za njihova života sigurni da su sveti. Ne samo zbog njihove dobrote, plemenitosti, velikodušnosti i sve sile životnih krjeposti, nego zato što u njima svijetli neka nevidljiva svjetlost koja nije od ovoga svijeta i kojom oko sebe šire ljubav, radost i mir koji se ne mogu steći i naučiti nikakvim vještinama i tehnikama. S. Ljubica Kovač bila je upravo iz reda takvih ljudi.

”Sveci nam pokazuju put prave sreće, istinite slobode. To su muškarci i žene svakog vremena i svakog mjesta koji su pronašli blago života: u njima je susret s Bogom rodio neizmjernu snagu ljubavi, proročke intuicije, veliku snagu molitve i tišine, čuda podjele, života potrošenih za dobro. Oni nam svjedoče da, i ako život prolazi, ljubav koju je netko isijavao ostaje zauvijek, kao jasan znak, kao živo sjećanje na jedan susret koji je preobrazio život i učinio ga svjetlom na putu za mnoge. To su naši stariji braća i sestre, oni koji su već u istinskoj domovini, u vječnom životu gdje nema vremena, ograničenja, samo ljubav”, riječi su također svete žene s. Elvire Petrozzi, osnivačice Cenacola, koje sam pronašao kad sam tražio najbolju definiciju svetosti koju bih mogao primijeniti na s. Ljubicu Kovač i kako se ne bih oslanjao samo na vlastite dojmove. Ove s. Elvirine riječi oslikavaju upravo s. Ljubicu. Baš kao što s. Elvira kaže da “njihova pripadnost Nebu nije apstraktna, ona je rezultat njihova konkretnog života, njihovih ruku koje su služile, njihovih leđa koja su brižno liječila i voljela, njihova pogleda punog nade”. Zar to nije slika s. Ljubice Kovač, koja je izliječila tisuće i tisuće bolesnih i već otpisanih bolesnika, liječila ih svojim čajevima i mastima, previjajući im otvorene rane i slušajući ih strpljivo satima o svim detaljima njihovih muka? Poznato je kako nikada nikoga nije prekidala nego ga je saslušala od početka do kraja, što je u današnjem svijetu prava rijetkost.

Siguran sam da svatko tko je bio kod s. Ljubice ima vlastiti dokaz o njezinoj svetosti. Mali ili veliki, svejedno. Jedan od osobnih sigurno je onaj kada smo došli k njoj zbog bolova u nozi, a ona nas je primila u svojoj blagovaonici, pričala priču za pričom od koje nas je duhovna poruka jedne od njih snažno dotaknula. Tek je nakon toga pogledala nogu i kazala: “Nije to ništa, namažite i proći će za nekoliko dana”. Nakon što smo izišli, shvatili smo da nismo došli zbog noge, nego zbog duhovne poruke koju smo trebali čuti, a ona je prvo “skenirala” dušu i dala duhovnu dijagnozu i recept, kroz naizgled neku sporednu priču. Baš onako kako to sveci znaju činiti.

Stoga se na s. Ljubicu Kovač iz Posušja u Hercegovini ne smije zaboraviti, jer su takvi ljudi nacionalno blago. I njezine redovnice moraju pokrenuti kauzu za beatifikaciju. Dokazi i svjedočanstva dolazit će sami od sebe. Kao i objede, ljubomora i zavist, na koju nijedna hagiografija bilo kojega sveca na svijetu nije imuna, jer je i to dio priče o njihovoj svetosti koju su morali stoički otrpjeti. Kao i brojne muke i boli o kojima nikome nisu govorili jer im je život, kako kaže s. Elvira, bio “svjedočanstvo koje ukazuje da je radosnije davati nego primati i da je jedini smisao života Isus Krist!”.

Objava Za s. Ljubicu Kovač iz Posušja vrijedi – santo subito! pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.