Upisao se u Klub 40+ Eurolige, još skuplja kolekciju najblistavijih trenutaka u karijeri, nosi u sebi gene Krajine, uživa u ljubavi i poštovanju Madrida, živi po strogim pravilima vrhunskog sportiste. I sanja da Bosni vrati košarku i košarku Bosni.

Razgovarala : Senka KURT

Ovaj je početak Nove godine bio potpuno spektakularan za Bosnu i Hercegovinu.

Bosancima i Hercegovcima razlog za ponos, nadu, za proslave.

A za nas, kojih, daj Bože ima nešto malo više od 2,5 miliona sreću i ponos donijelo je pet vanrednih ljudi.

Prvo je 6. januara, s 40 koševa u pobjedi madridskog Reala protiv Anadolu Efesa, Džanan Musa odigrao utakmicu karijere. I ušao u “klub 40+” u Euroligi. I tako ušao u odabrano društvo kada su u pitanju povijesne knjige Eurolige.

Odabrano društvo

Treba znati i ovo – prije Muse to su učinila samo šestorica košarkaša na svijetu  –  pokojni Amerikanac Alfonso Ford, legendarni Italijan Carlton Myers. Obojica 2001. Godinu kasnije isto je zabilježio Latvijac Kaspars Kampaka. BoBrown u ovaj se klub upisao 2013. a šest godina kasniije Tyrese Rice. I onda konačno 2019. godine, Shane Larkin je porušio apsolutno sve rekorde. Blistao je još uvijek aktuelni košarkaš Anadolu Efesa i sa 49 poena vodio svoju ekipu do pobjede protiv Bayerna iz Minhena.

Te je sedmice zablistao u Edin Džeko. Opet i ponovo. Postigao je 17. gol u sezoni za svoj Fenerbahce.

Vijest je onda stigla iz Londona. Bosanskohercegovački dizajner zvuka, Sarajlija Samir Fočo osvojio je prestižnu nagradu “Emmy” u kategoriji za “Izvanrednu montažu zvuka za dokumentarni ili rijaliti program. Fočo je osvojio nagradu za montažu zvuka u filmu “Moonage Dream”, autora Bretta Morgena.

Baš je Fočo radio na sjajnom dokumentarcu o Davidu Bowieu.

Pa je Oskarovac Danis Tanović objavio fotografiju. Na kojoj je s dobitnikom Fočom i dobitnikom Pulicera Damirom Šagoljem. Na jednoj fotki trojica dobitnika velikih nagrada.

I pričam to dan, dva kasnije u  Madridu upravo Musi. I slaže se… Vala, golemo. Njih petorica, nas da Bog da, 2, 5 miliona, a rasporedili se na sve strane. Imamo svjetske nagrade, zabijamo koševe i golove kao od šale, čini se da sve to ide tako lako.

S 11 otišao od kuće

A Musa je baš onakav kave zamišljam vrhunske sportaše,

Odgojen, prevaspitan, preljubazan, duhovit.

Za sebe veli da je Krajišnik. I bez obzira na porijeklo iz kraljevskog Vareša s očeve strane, u rodnom listu i biografiji piše – mjesto rođenja Bihać. A to ipak puno znači.

Evo i malo biografije: rođen 8. maja 1999. Visok je 206, težak 102 kilograma. Igra na poziciji krila. Danas za Real Madrid u ACB i Euroligi.

No, vratit ćemo se na početak. U rodnom je Bihaću  počeo prvo trenirati nogomet. Pa košarku, već sa osam. S 11 se preselio u Sarajevo. Sam, samcat.

– Imao sam onu studentsku karticu za hranu. Najviše sam se tada družio s Edom Atićem. Eto, ostalo je to drugarstvo. Biću mu ljetos kum na svadbi. I… dođemo mi tamo u restoran. Visoki, izrasli. I svi nas pitaju, šta studiramo. A nama 13. I smiješno nam – priča mi.

I kako je onda s 14.otišao u Zagreb. U Cedevitu. Pa postao najmlađi igrač ABA lige u sezoni 2015./2016. Pa iste te sezone imao prvi nastup u Euroligi. I sve to tako još koju godinu.

Te godine je s kadetskom reprezentacijom Bosne i Hercegovine osvojio zlatnu medalju na Europskom prvenstvu. Proglašen je i najkorisnijim igračem. Tog spektakularnog dočeka pred Vječnom vatrom u Sarajevu i danas se sjećam. I ježim se. Od navale emocija.

Do aprila 2018. kada je (poučit će me moja porodična muška ekipa, strastveni obožavatelji košarke) «draftan » od Brooklyn Netsa. Za one poput mene, evo još malo pojašnjenja. NBA. Nema dalje. Najviše što možda jedan košarkaš može poželjeti tako mlad. Dvije godine kasnije tradeovan je u Detroid Pistonse. I nekako je bilo vrijeme za povratak.

Ne baš kući, ali Europa je svima nama kao kuća. Pa je u januaru 2021. Stigao u Anadolu Efes.  Kratka epizoda, trajala je nekoliko mjeseci. Ostaje u sjećanju zbog sjajnih suigrača, divnih trenutaka, radosti. Osobnog rasta. Ponekad i razočarenja. Jer, sve je to život.

Mit iz Breogana

A život je iznenađenje. I Rio Breogan iz Španije. Gdje počinje španjolska bajka. Gdje Musa postaje junak, legenda. Nakon 30 godina Rio Breogan dovodi do zvijezda. Gdje pokazuje šta zna. Koliko može.

Pa je španskoj novini As ispričao i kako je rekao, poprilično ludu priču o dolasku u Breogan.

Uvjerio ga je njegov menadžer Miško Ražnjatović.

– Rekao mi je da mu vjerujem, da ako budem igrao dobro, sve će biti savršeno. Bilo je tako da je to jedna od mojih najboljih odluka u životu. Svi su nakon te sezone pričali o mojoj velikoj odluci, ali on mi je priznao pred prijateljima u Beogradu, da ni on nije bio sto posto siguran u ovu odluku. On je vrhunski agent, došao mi je i rekao da je Breogan put kojim moram ići kako bi vratio karijeru na pravi put i vratio se gdje pripadam – kaže Džanan.

Rastanak uz suze i smijeh

Da odam tajnu, vidjela sam film koji su Španci napravili o Musi, a čija je premijera bila prije dan dva. Taj rastanak u Breoganu je čudo. Na gradskom trgu suze i smijeh. Oni navijaju za Musu čak i na utakmici kada Musa u dresu Reala igra protiv njihovog kluba.

Epizoda u Breoganu ostat će Musi zauvijek u sjećanju. Teška povreda gotovo je mogla zaustaviti njegovu karijeru. Ali nije.

Na sreću. Na treningu je bio mnogo prije nego je iko očekivao. I nastavio. Sjajno. Zvjezdano. Osvajao nagrade, postao MVP sezone u Ligi ACB. Prvi put je jedan igrač Rio Breogana osvojio takvu nagradu.

Dolazak u Real

I onda dolazi juli 2022. I potpis s Real Madridom.

Mjesec ranije prvi put je razgovarao sa trenerom Chus Mateom.

– Osjetio sam se kao dio porodice što je za mene najvažnija stvar. Sve ostalo je u drugom planu. Od prvog dana se osjećam kako pripadam ovoj porodici u Realu – kazao je.

I priznao je da je imao ponude brojnih klubova. Ali Real? Pa to se ne odbija!

– Želio sam da nastavim igrati u ACB ligi,. Tačno je da sam imao mnogo ponuda na stolu. Razgovarali smo o svim stvarima, o novcu, o svemu, ali kada vas Real Madrid nazove, onda idete tamo. Kada su mi poslali ponudu, rekao sam agentu da idem tamo bez obzira na sve, a on je potvrdno reagovao na to i nije bilo o čemu da se razgovara – kazao je predstavljajući se u novom dresu.

Nevjerovatan put

Meni priča i kako je i dolazak u Real bio pomalo težak.

– Dolaziš u veliki klub, mlad si, najbolji si u toj ligi. Malo ispipavaju kakav si. Sad sam ja starosjedioc. I najviše volim da pomognem mladima, da sam tu. Ja zapravo ne volim da me ljudi gledaju kroz košarku. Ja jesam košarkaš. Ja samo malo bolje igram košarku od ostalih. Ali nisam onaj s televizije. Volio  bih da me neko ko me upozna kaže: Ma ljudina! – kaže mi.

Iako ima nepunih 25 godina ima iskustvo, mudrost, prekrasne, ali i teške periode. U životu i karijeri.

Zna mnogo toga. Njegov put je kaže – nevjerovatan.

I nekako mu se činilo da je oduvijek znao kako će takav i biti.

Špancima je rekao da je uvijek imao samopouzdanje…

– I uvijek sam vjerovao da će stvari ići onako kako treba da idu. Govorili su da sam arogantan, ali ja sam iskren i uvijek kada izađem na parket, pokušavam biti najbolja verzija sebe. Imao sam teške periode u karijeri, ali uvijek sam vjerovao da ako radim naporno, uslijedit će nagrade. Porodica i prijatelji su me podržavali i vjerovali u mene tako da nikada nisam pomišljao da prekinem igrati košarku, ali je tačno da sam u SAD-u imao izuzetno težak period. U Brooklynu sam upoznao Kevina Duranta i Kyrie Irvinga. To su velike zvijezde koje moraš poštovati. Izborio sam se sa mnogo stvari i postao sam jači – kazao je u jednom od rijetkih intervjua.

A jedva se „bori“ sa popularnosti i ljubavi koju Madrižani iskazuju prema njemu.

„Daješ previše trojki“

Prepoznaju ga na svakom koraku, traže da se slikaju s njim. Za Madrid je Real gotovo ikona.

– Daješ previše trojki  – kaže mu uz osmijeh konobar u restoranu.

I Musa priznaje da mu sve to godi, ta ljubav, poštovanje i pažnja.

– Lijepo je. Godi mi. Predstavljam Bosnu i Hercegovinu. Još mi je srce veće kad na utakmice u Evropi dođu naši ljudi, čekaju me nakon utakmice, traže da se slikaju. Eto, u Minhenu je bilo naših ljudi, dolaze na utakmice i radi mene. Puno naših zastava. Nisam se ni stigao sa svima uslikati. Ali, puno mi srce – govori mi.

Kad ga pitam kakav život vodi, kaže, dosta miran.

– Puno je putovanja, puno utakmica, puno ljudi, navijača. Mnogi bi da se slikaju, progovore s tobom. I onda trebaš malo mira. Trebaš naših ljudi. Želiš se malo našaliti, s nekim progovoriti. Istina, sve je oko mene nekako preozbiljno. Ima i jakog pritiska. Svaka se utakmica mora pobijediti. Jesi dao jučer 40 poena? Jesi! Ali, sutra je novi dan. Ideš dalje. Nova je utakmica – kaže.

Kad odmara voli gledati filmove. I njegova vjerenica, još malo pa doktorica stomatologije, Adna isto.

Kaže, zapravo mu se čini da se čitava njegova porodica prilagodila i prilagođava njemu. I to jako cijeni.

Jer igra se u ovom periodu svaku drugu noć, bukvalno.

Život u Rezidenciji

A vrhunska forma traži vrhunske žrtve. I život sportaša kakav gledamo na filmovima, pa kažemo: Ma, sigurno ovo nije ovako.

– Ustajem oko 9, zatim idem prema rezidenciji Reala. Tamo zajedno doručkujemo. Često i sa nogometašima. Ide masaža, pa teretana, pa trening. Nije to neki jak trening, jer igramo dosta utakmica. Zbog toga svakodnevni trening može biti kontradiktoran. Više se razrađuju taktike – priča.

A rezidencija Reala zapravo je mali grad. U kojem sportaši vrhunskog kluba, najvećeg sportskog brenda svijeta mogu odmarati, trenirati, imati vrhunsku uslugu kuhara.

Tu je zabranjen ulaz svima osim njima. Tu Musa, baš kao i ostali ima apartman. Da može odspavati. Odmoriti. Sačekati između masaža i treninga. Družiti se s kolegama, odigrati partiju stolnog tenisa ili neku igricu na kompjuteru.

– Svi smo kao porodica. Real Madrid je stvarno porodica. Nema rivalstva između nas i nogometaša. Oni dolaze na naše, mi na njihove utakmice, kad se nađe vremena – kaže.

I na moje pitanje osjeća li se povlašteno – igra za najbolje u Europi, tu su kuhari, posluga, savršeni uvjeti, odgovare potvrdno.

Najbolji i trebaju imati najbolje

Najbolji i imaju najbolje. I tako to treba. I kad su kući, kad putuju vlastitim avionom po Europi.

– Jeste, to najveći mogući nivo. I legnem ponekad navečer i pomislim, Bože dragi, pa gdje sam ovo ja – kaže nam.

Pitam ga kako sve primaju njegovi roditelji. Jesu li preponosni. Smije se i kaže da s ocem zna nakon svake utakmice komentarisati.

A mama?

– Ona i nakon utakmice na kojoj dam 40 koševa pita – jesi li jeo – kaže nam kroz smijeh.

Pa nam odaje kako inače jede sve… puno mesa, ribe, povrća, osim krompira.

– Na dan utakmice jedem pastu. Volim losos prije utakmice i to mi je na tanjiru prije svake utakmice. A poslije – meso. Da vratim ono što sam izgubio. A jedina mi je mana slatko. Volim sve slatko – kaže.

A kako mami u Bosni, pitam ga, objasniš da ne možeš jesti pitu.

– Ne objasnim joj, jedem pitu – odgovara mi.

Kad su svi tvoji, a ti njihov

I dodaje da je talent za jezike vjerovatno naslijedio. Ima dobar sluh i dobro pjeva. Njego otac je dobar pjevač, dugo je pjevao u KUD Krajina.

Španski je progovorio, kaže, odjednom.  I govori savršeno. Kaže, čude se i domaći.

Nije od toga pravio nikakav problem. Uopće se čini da pokušava i živi mnogo mirnije nego što se nama čini.

Jer, sa strane sve, baš sve izgleda puno napetije.

– Kad me pitaju pritisak je govorim – pa, ja ljudi moji, ja se igram, ja igram košarku. Jeste, to je često za srčani. A meni ravno…

Njemu je veće od svega što svi na svijetu kad gledaju Real na parketu na dresu vide da piše  – Musa.

– Sve drugo ja ne doživljam posebno. O tome sam nedavno pričao i sa Džekom. Mi nismo svjesni svog uticaja. Nismo svjesni kako nas drugi doživljavaju. Meni je zato lijepo u Sarajevu, u Bihaću, u Bosni. Kad sam kući. Kad su svi tvoji, a ti si njihov – priznaje.

Šta sanjaš, pitam ga, jednom kad sve ovo prođe. Mada, ruku na srce, ovo mi je pitanje sad i suvišno. Musa igra kao nikada.

A on sanja. Da se vrati kući. Da radi s mladim ljudima. Da košarka bude, kao nekada povod za radost. Da bude ono što voli, zna. I hoće.

Svoj je prvi trofej osvojen u Realu posvetio velikom Mirzi Delibašiću.

– Imam veliko poštovanje šta je taj čovjek uradio sa državu i volio bih da je živ kako bi mi uputio neki savjet. Ja sam emotivna osoba i volim ljude koji se bore za moju državu. Mislim da je on najbolji sportista koga je Bosna i Hercegovina vidjela tako da sam sretan što igram za Madrid baš kao i on i što mogu reći da je bio još jedan Bosanac u Realu  – rekao je jednom.

I legendarni Kindže bio bi ponosan na Musu. Još jedan Bosanac u Realu. Veliki sporista. Ljudina!

The post EKSKLUZIVNO DŽANAN MUSA: Volio bih da za mene kažu – ljudina! appeared first on Interview.ba.