O ludilu planetarnih politika

Prije neki dan  u Sarajevu je promovirana je jedna knjiga, objavljena prvi put prije trideset godina, i evo sada ponovo. Pričice o nama onda, tokom rata, o svim našim tadašnjim ljudskostima, prethodno stečenim humanim kodovima, intimnim zgražavanjima nad zlom što je navalilo sa strane i ne pristajanjima na to zlo. I onda iste te pričice otkrivene ponovo danas, sa novim osjećanjima i nostalgijom nad njima, čitane na sasvim drugi način od nas iznenađenih. Ali i eto provocirano svjesnih kako smo kroz samo tri decenije postali drugačiji, često jadni. Uglavnom šutljivi i poraženi u svijetu u kojem se vrijednosti sa kojima živimo danas ni u putu ne sreću sa nama onda.

Histerični nalozi

Nije vjerovatno korektno, i nekada bi se kazalo da nije  pristojno, na tek vlastitim percepcijama donositi velike zaključke o cijelom svijetu, ali nije riječ o tome. Ima o tome i mnogo veća storija. Jedna misao, precizno i kao nalog, evo kruži minulih sedmica planetom sa samih političkih vrhova po Evropi a izvjesno potaknuta iz ideološko interesnih radionica “dubokih država” iz daljine u kojima se kreiraju ludila planetarnih politika: Zahtijevaju glasno lideri evropskih država, da se sve učine kako bi se mijenjao mentalitet njihovih društava, od onog do sada pacificiranog, do što je moguće ratobornijeg, novog. Jer, “Ruska pobjeda u Ukrajini katastrofa je za Zapad i preokrenut će globalni svjetski poredak…” A to ne može ni po cijenu uništavanja i samog pojma – Mir !

Histerični nalozi o neophodnosti promjene mirnodopskih narativa i mentaliteta društava u pripremama za “izvjesni rat sa Rusijom” i tamošnjim “novim Hitlerom” najotvoreniji su u državama Evrope  u kojima rata nije dugo bilo pa se narod tamo odvikao od toga.

Eto, recimo, u Švedskoj nije se pucalo već 200 godina i to im sad nije dobro. I u Njemačkoj je slično jer su oni, kao brutalni zločinci u minulom svjetskom ratu bili pod najsnažnijim pritiskom pacificiranja… Ali, konstatacija da će Rusija nakon pobjede (ako pobijede) u Ukrajini navaliti svom silom na ostatak Evrope kao poplava, raširila se preko noći i dalje. Glasno je, evo već do histeričnosti ponavljaju ključne ličnosti politike, vanjskih poslova i vojske pored pomenutih Njemačke i Švedske i u Poljskoj, Estoniji, Velikoj Britaniji, Holandiji, Litvaniji, Norveškoj, Rumuniji ali i sa vrhova “vanjske politike” u Evropskoj uniji, i NATO-a…Uz nadležne za rat i mir i u SAD-u, jasno.

Posebno je revolucionarna i ratnički uznesena premijerka Danske koja ovih dana uzneseno zatraži od svih u EU da ” svo oružje, municiju, sisteme protivzračne odbrane koje ne koristimo moramo predati Ukrajini…Eto, mi ćemo im dati svu našu artiljeriju…” Ako im zatreba, imaju svakako NATO !

Napujdavanje Evrope

Patriotsko odbrambeni motiv ovog ratničkog napujdavanja Evrope je da će Rusija u vremenskim nagađanjima – u  lepezi od tri do deset godina – “sasvim  izvjesno napasti Evropu”. Zbog toga, već danas, Evropa nije više u “postratnom”, već u “predratnom” vremenu. Pa naprijed narode u kupovine i pravljenja zaliha, raznih.

Nije važno što je ovu priču formalno minule jeseni pokrenulo Njemačko Vijeće za vanjske poslove” (DGAP), zapravo tamošnja nevladina organizacija. Po tome, projekat je da “Zapad” ne smije biti poražen jer bi ih time globalni jug, svrstan uz  Rusiju i Kinu nadjača i gurnuo ustranu. Eto smisla cijele priče. Zato prva linija fronta u odbrani srca Zapada, tamo preko okeana, mora biti u Evropi, onoj kojoj su i politički dignitet i ekonomska moć i ukupna samosvojnost već poodavno stavljeni pod kontrolu. Uostalom, i sama činjenica da su se o ovom “projektu” i na našim širim prostorima u punoj mjeri oglasi tek rijetki mediji i nezavisni pojedinci, pobrojani na manje od prsta jedne ruke (prvi Damir Pilić iz “Slobodne Dalmacije”) govori o kontroli uma u korist globalnih interesa onih koji su, i na političkom i medijskom planu danas sposobni da tu kontrolu provode. Otud se ne treba čuditi što se na svim stranama u zemljama starog kontinenta već dižu na noge kako bi se ubrzano prekrajali projekti u naoružavanju, otvorile rasprave o uvođenju vojnog roka gdje ga odavno nema, u nalozima građanima da se pobrinu za zalihe hrane barem za prve dane rata…Sjena svega ovoga nadvila se minulih dana i nad Konferenciju o bezbjednosti u Evropi na koju, gle čuda, Rusija nije bila pozvana. Podjednako kao ni Iran koji je, naravno, iz daljine sa Kinom posebna prijetnja za EU.

Dramatična storija o Gazi

Druga priča o realnosti i stanju istine, pravde i prava u kontekstu brutalnih interesa proizvodnje smrti kao top biznisa u svijetu je i više nego dramatična storija o Gazi i svemu u vezi sa time tamo. Uz toliko očitu i bahatu zaštitu genocida i višestruke UN glasačke “veto-legalizacije” tog genocida.

Tamošnje monstruoznosti zločina protiv svega što je elementarni smisao ljudskosti, u vrhovima tzv. svjetskih institucija zakona i pravde, dokaz su nove planske nezaustavljivosti bestijalnosti  kojoj se kraj ne nazire. Zato je očigledan projekat spriječavanja mira kao filozofije među ljudima, navodnio drugačijim od životinja. A što je najzanimljivije, u sudaru dva istovremena zla sa razarajućim posljedicama, u Gazi i Ukrajini, sve ono što je zločin na jednoj strani, nije u krvavom biznisu politike i interesa zločin na drugoj strani. Život djeteta, majke i starca, civila bez puške u ruci na jednoj strani, nije isti za brutalni biznis politike na drugoj. Jednima ćemo davati  milijarde i milijarde da prežive i pobijede, uz “svo oružje koje imamo”, a drugima oduzeti i posljednju krišku kruha i čašu pitke vode dok ne umru… Jer nova ispotiha legalizirana filozofija o različitim ljudskim pravima u profitima od smrti i života, uključuje sve samo ne mir, jednakost i podjednaku ravnopravnost u filozofiji “duboke države” i njihovih pulena na vrhu.  Njihov smisao postojanja je postao  kroz minulih nekoliko decenija legalizacija proizvodnje rata i smrt – naravno daleko od svoje kuće – kao izvora zarade. Uz, usput, traganje za novim poljima nafte i plina, vode, hrane, ruda i besplatne radne snage.

Imao, pa nemao

Priroda ima čudesnu moć da se prilagođava, silom ili milom, ljudskim idejama. Sve manje onim humanim, dobrohotnim i korisnim za većinu. Podjednako kao što hvata korak i sa novim nakaznim dekadencijama, bolesnim ambicijama malih i njihovim narativima, siledžijskim filozofijama i glupostima kada nadvladaju i osvoje vrhove.

Ima jedna stara, kažu najveća jevrejska kletva: “Imao, pa nemao”. Poprilično tačna.

Ima, međutim, i jedna misao koja kaže kako je najgore sa ljudima koji su mentalno, obrazovno, duhovno i elementarno ljudski vazda bili ništa, pa preko noći bez ikakvih vlastitih zasluga postanu “nešto”.

Eto, i širom svijeta i u velikoj mjeri nama ovdje, dešavaju se danas baš takvi. Mala storija u velikim pričama posebno o mnogima “gore”. Ali bolna i traje. I još će podugo jer joj otpora nema. Zato nas i vode “veliki” a mali. Takvima i mir, mudrost, znanje, racionalnost i duhovnost u zajedničkoj potrazi za dobrim smeta. Pa im eno i “interesni” ratni zločinci dobri  za vlastitu promociju, i antifašisti im “zločinačka ideologija” pa obećanje da ih treba zaustaviti…

Upoređenja u tri gornje storije, usputne, nisu obično dobra ali ne radi se o pojedincima ili državama malim i nikakvim. Riječ je u današnjem monstruoznom zlu narastanja zla i projekta borbe protiv mira, barem naslutiti gdje smo to danas, planetarno, a nismo tu bili decenijama nakon Drugog svjetskog rata. U cijelom svijetu.

I evo šutimo u otkrivanju i podršci onima koji se ipak polako unaokolo bude, kad već nismo odavde u stanju da im se pridružimo. Takva nam danas životna filozofija. Imali, pa nemamo. I u Evropi nekada i danas i među nama koliko jučer i sada. Samo nek nije mir, zlikovcima i biznisu on se ne isplati.

The post Zlatko Dizdarević: Mir ne smije pobijediti appeared first on Interview.ba.