Bilo je to netom nakon rata u BiH. 1998. godina. U poslovnom smislu sve je izgledalo kao matematička jednadžba sa puno nepoznatih. Pitanje je bilo koliko emotivno toliko i složeno.Vrijedi li investirati u ratom opustoštenoj zemlji? Drugim riječima, zašto bi ALBA, velika njemačka firma iz Berlina formirala komunalnu
firmu u Zenici u središtu Bosne i Hercegovine? Što je presudilo da se ALBA upusti u taj posao?

Nekoliko činjenica. Ranije uspostavljene veze ljudi iz Zenice sa košarkaškim klubom Alba iz Berlina.

Spremnost na investiciju i kvalitetno postavljen dugoročni Albin plan rada. I možda najvažnije – integritet i profesionalizam u izvršavanju operativnih zadataka Džafera Dautbegovića. To se kasnije izrodilo u njegovu strast prema znanosti u upravljanju otpadom. O tome govori i činjenica da je jedan od rijetkih u Bosni i Hercegovini koji je doktorirao (2012.) upravo o temi: „Uvođenje privrede otpada na primjeru sakupljanja papira kao sekundarne sirovine u Bosni i Hercegovini“.

Tko je Džafer Dautbegović?

Rođen je u Zenici 22. kolovoza 1961. Otac mu je bio jedan od prvih inženjera u Zenici. Diplomirao je metalurgiju u Ljubljani. Majka je bila građevinski inženjer. Diplomirala u Zagrebu. Jedna od prvih građevinaca, prometnog smjera. Jedan Džaferov djed je završio veterinu. 1914. u Beču. Drugi djed je bio pravnik. Diplomirao je u Zagrebu. U rodnom gradu Džafer Dautbegović je završio osnovnu školu, gimnaziju i 1988.
godine Mašinski fakultet. Počeo je raditi u zeničkom rudniku pa u Željezari Zenica da bi krajem 1992. otišao u Njemačku. Mnogo šta mu je tamo bilo novo, osim jezika. Počeo ga je učiti u osnovnoj školi. Sjeća se kako mu je majka svako jutro na gramofon stavljala ploče sa elementarnim lekcijama njemačkog jezika. Čim se probudi. Nekih pet minuta „da mi uđe u uho“. U gimnaziji su ga jednog ljeta roditelji poslali u Beč. Da „utvrdi“ jezik.

U Njemačkoj je promijenio nekoliko firmi da bi se 1998. prijavio na natječaj u firmi ALBA. Počelo je razmjenom pisama i onda susret licem u lice. Gospodin Dautbegović se sjeća da su ga izuzetno dojmili otvorenost direktora Dewalda i njegovog suradnika Keisera: “Pozitivna energija, jednostavnost, neposrednost i preciznost bili su skoro opipljivi. Naslućivale su se široke mogućnosti angažiranja u svim sferama rada što je za mene bilo izuzetno poticajno”. Zaključuje da je prilagođavanje na poslovne odnose u Njemačkoj jednostavno jer je “prepoznatljiv sustav koji unapređuje i olakšava izvršavanje poslovnih zadataka”.

Upoznao se sa poslovnim kredom kompanije ALBA, jedne od većih svjetskih kompanija za upravljanje otpadom koja ima blizu dvjesta svojih firmi. Jedan od vlasnika ALBE (porodica Schweitzer) je godinama bio direktor komore njemačkih poslodavaca koja okuplja oko četiri miliona firmi. Dakle, mnogo više firmi nego što Bosna i Hercegovina ima stanovnika, konstatira gospodin Dautbegović, dodajući:
“U jednom trenutku Albin vlasnik je bio suradnik za ekologiju odnosno pitanja otpada, njemačke kancelarke Angele Merkel”.

U Berlinu se Dažafer Dautbegović upoznao sa vrhunskom organizacijom rada u ALBI. Njihovom logistikom, održavanjem, postrojenjima za razdvajanje otpada:

“Moj je zadatak bio da to pokušam prenijeti ovdje. To je zapravo misija ALBE u Bosni i Hercegovini. Primjerice, prvih godina imali smo sakupljenih 10 tona papirnog otpada mjesečno. Pet godina kasnije ta je brojka uvećana sto puta.
Tisuću  tona papirnog otpada svakog mjeseca!”

Podsjeća i da su radili i sa GIZ-om (Deutsche Gesellschaft fur Internationale Zusammenarbeit). Njemačkim društvom za međunarodnu pomoć. U zapadnoj Hercegovini (Široki, Ljubuški, Čitluk, Posušje) te u pet općina središnje Bosne (Zenica, Travnik, Busovača, Žepče i Tešanj). Tamo su uspostavljena reciklažna dvorišta. Mjesta gdje domaćinstva odlažu otpad (od opasnog do medicinskog, raznih ulja, animalnog, građevinskog, kabastog …) na siguran način.

Otpad se na Zapadu, a sve više i kod nas, podsjeća gospodin Datbegović ne promatra kao nešto „što nikom ne treba“ nego se vidi kao sirovina. Kao „nova šansa“ naglašavajući: “Ako se mi kao stanovnici, građani, domaćini ponašamo odgovorno i odvojeno sakupljamo otpad onda pomažemo njihovom „oživljavanju“. Sve je više ljudi u BiH koji to shvaćaju i rade. Surađujemo sa vrtićima, osnovnim školama. Djeca već znaju osnovne stvari. Pa i stariji. Ali, još nema svijesti u dovoljnoj mjeri.

U Njemačkoj „oživi“ 75% materijala koji se baci. Kod nas je to otprilike nekih 15-tak posto. Dakle, iako u BiH postojimo više od dvadeset godina tek smo na pola puta. Ali, naši sugrađani već razumiju osnove „teorije otpada“. Da je otpad, nešto s čim živimo i s čim se može upravljati.

Gledano iz Berlinskog ugla radno tržište u BiH je danas otvoreno i pruža ogromne prilike za sve koji koji hoće da se razvijaju u svom profesionalnom putu. Danas je sve drugačije nego te daleke 1998, tvrde u ALBI. godine. Komunikacije, pokretljivost, poznavanje jezika, pristup informacijama… Prije 25 godina ljudi poput Džafera Dautbegovića su bili izuzetak.