Predstavnici Svjetske banke posjetili JU za Socijalni rad Novi Travnik
Franjevačko
sakralno
graditeljstvo
u
Bosni
svoje
početke
ima
u
srednjem
vijeku.
Jedina
crkva
iz
toga
doba
(15.
st.),
koja
je
opstala
do
novijeg
vremena,
jest
hodočasnička
crkva
sv.
Ivana
Krstitelja
u
Podmilačju
kod
Jajca.
Ona
je
jedina
i
o
njoj
je
ovaj
zapis!
Naime,
govoriti
o
srednjovjekovnom
franjevačkom
graditeljstvu
znači
oslanjati
se
isključivo
na
arheologiju.
Sve
što
je
tada
izgrađeno,
tijekom
sljedećih
stoljeća
gotovo
je
sve
porušeno
i
za
većinu
tih
građevina
saznajemo
iz
ljetopisnih
i
sličnih
zabilješki.
A
bilo
ih
je
nekoliko
stotina,
sudeći
po
pisanim
vijestima
koje,
istina,
kazuju
jedva
išta
više
osim
da
su
postojale.
O
nekim
ponešto
saznamo
tek
nakon
arheoloških
istraživanja,
na
temelju
kojih
se
može
rekonstruirati
tlocrt
crkvene
građevine.
O
važnijim
srednjovjekovnim
crkvama,
kakve
su
samostanske,
nalazimo
opširnije
zapise
ljetopisaca
i
pojedinih
vizitatora
koji
su
u
ime
crkvenih
vlasti
iz
Rima
službeno
obilazili
Bosnu
Srebrenu
i
tamo
slali
izvješća.
I
to
je
sve.
Vidljiva
poveznica
Jedino
drevna
mala
hodočasnička
crkva
u
Podmilačju
ima
drukčiju
povijest.
Podmilačje
je
naselje
smješteno
na
desnoj
obali
Vrbasa
oko
sedam
km
nizvodno
od
Jajca.
Poznato
je
prije
svega
po
spomenutom
zavjetnom
svetištu
sv.
Ivana
Krstitelja
(sv.
Ive),
kamo
na
svetkovinu
sveca,
24.
lipnja,
svake
godine
pristignu
deseci
tisuća
hodočasnika.
Crkva
je
izgrađena
sredinom
15.
stoljeća,
preživjela
je
četiristo
godina
osmanlijske/turske
vlasti
(1463–1878)
i
opstala
sve
do
novijega
vremena
kao
najstarija
i
jedina
srednjovjekovna
franjevačka
crkva.
Bila
je
vidljiva
poveznica
s
dalekom
prošlošću
i
olovnim
vremenima,
simboličan
vizualni
znak
višestoljetne
prisutnosti
katolika
i
franjevaca
u
Bosni.
Iako
po
dimenzijama
skromna,
ali
arhitektonski
skladno
građena
u
duhu
kasne
gotike
europskoga
kontinentalnog
tipa,
u
sebi
je
usidrila
simboličnu
duhovnu
snagu
i
vitalnost
katoličanstva
i
franjevaštva
Bosne
Srebrene.
Graditeljskim
značajkama
ove
stare
crkve
prvi
se
temeljitije
pozabavio
arheolog
Đuro
Basler
(1917–1990)
sredinom
šezdesetih
godina
prošloga
stoljeća.
Zgrada
je
bila
nevelikih
dimenzija
(15,85
x
8,50
m)
s
omanjom
sakristijom
(3,60
x
2,70
m)
koja
se
navezivala
na
vanjski
zid
lađe
i
bila
diskretno
osvijetljena
kroz
mali
četvrtasti
prozor.
Prostor
za
puk,
lađa
crkve,
u
obliku
je
pravokutnika.
Na
bočnim
zidovima
nalazi
se
po
jedan
uski
gotički
prozor,
s
prelomljenim
lukom
u
gornjem
dijelu,
kroz
koje
prolazi
svjetlost
u
crkvenu
lađu.
Vanjske
zidne
plohe
ozidane
su
pravilno
tesanim
kamenom
četvrtastoga
oblika.
Svetište,
malo
izduženo
i
oštro
presvođeno,
završava
poligonalnom
apsidom
u
koju
ulazi
svjetlost
kroz
neveliki
prozor
na
pregibnom
zidu
sa
sjeverne
strane.
U
njegovu
središtu
nalazio
se
zavjetni
oltar.
Na
pročelju
je
bio
umjetnički
ukrašen
portal,
što
je
za
skromnu
crkvu,
kakva
je
ova
u
Podmilačju,
zaista
znakovito,
jedva
bismo
takvo
nešto
očekivali.
Ovaj
iznimni
umjetnički
uradak
na
pohvalu
je
ne
samo
vrsnom
umjetničkom
klesaru
nego
i
naručitelju.
Kad
već
nisu
mogli
graditi
crkvu
velikih
dimenzija,
franjevci
su
umjetnički
uresili
portal
kao
znak
vjernicima
da
ulaze
u
sveti
prostor,
prostor
duha
i
molitve.
Nisu
žalili
truda
da
traže
vrsne
majstore
umjetnike,
a
nalazili
su
ih
među
graditeljima
i
klesarima
u
Dalmaciji
s
kojom
su
postojale
prisne
veze,
te
je
moguće
da
je
skupocjeni
umjetnički
portal
možda
stigao
i
kao
dar
neke
imućne
osobe.
Tako
je
crkva,
iako
skromnih
gabarita,
obilježena
raskošnim
umjetničkim
znakom.
Ukrasni
dio
portala
tvori
32
cm
široki
obrub/bordura
od
pet
traka.
Vanjskim
dijelom
obruba
ide
traka
s
nizom
prelomljenih
pravokutnika,
a
prati
je
druga,
usporedna,
s
mnoštvom
sitnih
piramidalnih
zubaca,
dok
dva
ukrasna
izvijena
„užeta”
(„gužve”),
razdvojena
ravnom
plohom,
čine
vizualno
dominantni
oblik
bordure.
Sve
to
ukazuje
na
„sličnost
sa
srednjodalmatinskom
gotikom
druge
polovice
XV.
stoljeća”,
dok
se
„građevinska
cjelina
crkvice
sada
uklopljena
u
lijevo
krilo
transepta
neogotičke
crkve,
vezuje
više
uz
srednjoeuropsku
kasnu
gotiku”,
smatra
splitski
povjesničar
umjetnosti
Cvito
Fisković
(1908–1996).
Tu
se
dakle
susreću
stilski
utjecaji
kontinentalne
Europe,
s
jedne,
i
primorski/jadranski
s
druge
strane.
Višestoljetna
tradicija
Toranj
izrasta
iz
crkve
iznad
pročelja.
Ima
više
etaža,
razdijeljenih
vijencima,
od
kojih
su
tri
iznad
krovišta.
Na
tri
strane
predzadnje
etaže
nalazi
se
po
jedan
vrlo
uski
prozor,
dok
je
na
četvrtoj
vidljiva
nevelika
okrugla
ploha
gdje
je
možda
nekoć
bio
sat.
Na
zadnjoj
etaži
na
sve
četiri
strane
nalazi
se
po
jedna
bifora
(dvostruki
prozor).
Ozidani
dio
tornja
doseže
29
metara,
a
iznad
se
nastavlja
piramidalni
završetak
s
križem
što
čini
ukupnu
visinu
od
37
metara.
Crkva
je
tijekom
vremena
obnavljana
više
puta:
1705.
veći
zahvat,
1758.
izmijenjen
krov,
1822.
znatan
popravak,
te
1872.
godine
preuređen
toranj.
Najveća
promjena
dogodila
se
prilikom
gradnje
nove
crkve
(1910)
za
potrebe
povećanog
broja
vjernika.
Građena
je
u
neogotičkom
slogu,
u
skladu
s
tada
prevladavajućim
shvaćanjem
da
stilske
uzore
u
graditeljstvu
i
umjetnosti
treba
tražiti
u
najboljim
ostvarenjima
prošlosti.
U
nju
je
integrirana
stara
crkva
kao
pobočna
kapela
zbog
čega
je
porušeno
njezino
pročelje
s
tornjem.
Šteta
je
da
je
tako
učinjeno,
jer
je
stara
crkva
kao
višestoljetni
duhovni
simbol,
bila
istodobno
i
važan
kulturno-povijesni
spomenik.
Nasreću,
najveći
je
dio
zgrade,
prilikom
ugradnje
u
novu
crkvu,
očuvan
u
izvornom
stanju.
Ukrasni
luk
portala
prenesen
je
u
samostansko
dvorište
u
Jajcu,
a
kod
rekonstrukcije,
nakon
razaranja
u
zadnjem
ratu,
ponovno
je
ugrađen
tamo
gdje
je
prvotno
bio.
Nije
poznato
što
je
ta
drevna
crkva
imala
od
liturgijskoga
inventara.
Sačuvan
je
tek
jedan
gotički
kalež
koji
joj
je
pripadao,
a
možda
je
ponešto
od
likovnoga
inventara
nestalo
prilikom
neogotičkoga
preuređenja
(1910).
Vjerojatno
je
veći
dio
njezine
sakristijske
riznice
nestao
u
požaru
1916.
godine.
Iako
je
u
novoj
crkvi
u
ulozi
tek
pobočne
kapele,
ona
je
i
dalje
zbog
svoje
višestoljetne
tradicije
bila
žarište
podmilačkoga
prošteništa;
vjernici
su
svoje
zavjete
i
molitve
vezivali
za
taj
drevni
sveti
prostor.
Stoga
su
ga
franjevci
dali
umjetnički
urediti.
Imali
su
pritom
u
vidu
da
se
radi
o
višestoljetnom
zdanju,
nastalom
u
srednjem
vijeku,
te
je
u
umjetničkom
pristupu
trebalo
uzeti
u
obzir
upravo
tu
činjenicu;
to
je
zahtijevalo
da
se
stvori
kreativna
poveznica
starog
gotičkoga
prostora
i
modernog
likovnog
izraza,
što
je,
dakako,
bila
primarna
zadaća
umjetnika.
Ona
je
povjerena
sarajevskom
kiparu
Zdenku
Grgiću
(1927–2017).
Njezinu
unutrašnjost
ukrasio
je
mozaicima
prigušenih
tonova
od
prirodnoga
kamena
i
reljefima
u
drvu
s
biblijskim
i
povijesnim
temama
(1975),
među
kojima
su
Dolazak
franjevaca
u
Bosnu,
Franjevci
propovijedaju
puku
i
dr.
Pokazalo
se
da
je
Grgić
uistinu
bio
dobar
izbor,
jer
je
kao
umjetnik
demonstrirao
istančan
osjećaj
za
povezivanje
staroga
i
novoga.
Time
je
višestoljetnu
bogatu
tradiciju
najznamenitije
zavjetne
i
hodočasničke
crkve
Bosne
Srebrene
duhovno
i
umjetnički
osvježio.
Drevna
crkva
sv.
Ive
nadživjela
je
sve
povijesne
perturbacije
i
ratove
i
opstala
tijekom
više
od
500
godina,
a
onda
je,
paradoksalno,
razorena
u
zadnjem
ratu,
koncem
20.
stoljeća.
Nju
je,
naime,
zajedno
s
velikom
crkvom
u
koju
je
bila
ugrađena,
minirala
srpska
vojska
početkom
ožujka
1993.
godine
i
tom
je
prilikom
uništen
i
sav
umjetnički
inventar.
Nakon
rata
ona
je
u
cijelosti
rekonstruirana
kakva
je
bila
prije
ugradnje
u
novu
crkvu.
Piše:
Marko
Karamatić
/
Svjetlo
riječi