Doći kući na kraju radnog dana i vidjeti svojih jedanaestero djece koji vam u susret nestrpljivo šire ruke, osjećaj je kojim se može pohvaliti 13-člana obitelj Čutura iz Mostara, jedna od najmnogobrojnijih hercegovačkih obitelji, piše Hercegovina.info.

„Ti se brini za dušu, za tijelo će ti se nadodati“, biblijsko je načelo kojim se vode 46-godišnji roditelji Tea i Boris Čutura, pa kako kažu, čak i kada su mislili da je teško i da nema rješenja za neke situacije, ova rečenica značila je za njih svjetlost i put, jer se nakon molitve uvijek nekako, ni sami nemaju objašnjenje kako, sve riješi. 

Najmlađa Magdalena ima pet godina, zatim slijede Ana, Sebastijan, Paula, Ante, Jakov, Gabrijela, Filomena, Klara, Marija i najstariji 23-godišnji David, a svi oni nastali su u zajednici dvoje ljudi, koja traje već 24 godine. Kada nekome kažu da imaju 11-ero djece, čuđenje je kao po pravilu prva reakcija, pa tek onda slijedi bezbroj pitanja, a uvijek postoje i ona duhovita, koja i samu obitelj Čutura nasmije. Val vjere, ljubavi i dječjeg smijeha jedino je što ih vodi kroz život, a u gostoprimljivom domu dočekat će vas uvijek miris svježeg ručka i mnoštvo malih i velikih igračaka, male i one malo veće djece koji bezbrižno trče i raduju se svakom novom danu.

Za doručak 30 jaja i pet kruhova

Kako nahraniti 13 usta svaki dan, pitanje je koje se, suglasna je majka, najčešće postavlja, osobito njoj kao domaćici. Ishrana zbog djece mora biti raznovrsna, a svaki dan moraju dobiti i neki slatkiš. To su za Teu prioriteti, iako zbog toga svoje dane započinje i završava s kućnim poslovima. 

„Kada je u pitanju hrana, dajemo preko 1.000 KM samo na hranu. U našoj obitelji paket od 30 jaja nestane za dan, a uz doručak ide cijeli mileram, mlijeko i 4-5 kruhova. Zato ga sami pečemo. Mi ne možemo kupiti kilogram banana, mi moramo uzeti odmah cijeli paket. Kada pričamo, na primjer, o ulju, to ide u paketima, a djeca svaki dan imaju i nešto slatko“, pojasnila je Tea. 

Što se najčešće sprema u ovoj obitelji za obroke, majka kaže da sve ovisi o sezonskom povrću. 

„Moja djeca su vrlo zahvalna za svaki obrok i jedu sve što im napravim. To je pretežno u pitanju krumpir, riža i tjestenina, grašak, suštinski kombiniramo puno povrća, a imamo i ono što sami sadimo. Hranu kupujemo u Hrvatskoj, isplativije je nego ovdje“, nadodaje otac.

Jedan Tein dan je herojski

Jedan njezin dan počinje od ranih jutarnjih sati, pripremama za školu i spremanjem hrane, a dan završava jako kasno, iako djeca idu ranije u krevet. 

„Stalno se ide u krug, radimo zadaće, učimo, spremamo hranu, peremo veš, a vjerujte, to je oko pet mašina veša dnevno. Škola i samo učenje nam nije važno, iako jesu dobri učenici, nama je važno njihovo vladanje jer ih tome mi učimo kući. Učimo ih i da budu samostalni, da odgovaraju za svoje obveze“, istaknula je Tea za Hercegovina.info.

Inače, majci nedostaju još dva ispita kako bi se nazivala diplomiranim pravnikom, ali, svoj put je ipak naposljetku odredila drugačije. „Jedan dan moje Teje je fascinantan. Moja supruga je heroj, često sebe i ne vidi kakva je u stvari i što sve postiže. Kada se promatra sve sa strane, to je simpatično koliko je vrijedna i požrtvovna majka i supruga, ali ja vidim i koliko je to sve iscrpljujuće i zahvalan sam joj na svakom danu“, naglasio je ponosno Boris.

Čuđenje okoline

Svaka priča ima svoj početak, a njihova ima čak dva, prvi kada su započeli zajednički život i drugi, kada su 2006. godine spoznali ono najvažnije do danas.

„Ne poznajem nikoga da u ovom gradu ima 11-ero djece. Kada ljudi čuju da naša obitelj broji 13 članova, točnije 11-ero djece, prvo pitanje bude je li s istom ženom, kao i je li s istim čovjekom. Najviše uslijedi čuđenje kao reakcija, a ako se vratimo u neka prošla vremena, vidjet ćemo da su se siromašnim smatrali samo oni koji nemaju puno djece u kući. Nekako, sve vrijednosti su se izokrenule, pa sada mi izazivamo neko čuđenje, no ne smeta nam“, započinje raspoloženo Boris Čutura, najstariji muški član ove obitelji, za Hercegovina.info. 

Boris je oduvijek sebe vidio u višečlanoj obitelji, dok Tea nije bila tog stajališta na samom početku, ali ipak, spontanost, a onda i ljubav odredili su svoj put. S ove točke gledišta, opet ne bi ništa promijenili.

„Ja sam oduvijek želio imati puno djece, sa šest godina sam ostao bez oca, brat mi je umro, polubrat je u drugoj zemlji. Nisam želio da moja djeca ostanu sama, da nemaju najboljeg prijatelja u vidu brata ili sestre, bolje će se snaći u životu kad ih je više. Uvijek ima jedno ono naopako, a ima i ono najbolje, pa će ovaj bolji povući sa sobom i ovog drugog“, rekao je Čutura, naglašavajući da ljudi danas previše svoj život fokusiraju samo na probleme i ono ‘što ako’, umjesto da se prepuste i hrabro koračaju. Ističe da mu je radost na licima djece kada dođe kući s posla, koja je tolika kao da ga nije bilo mjesecima, najveće zadovoljstvo.

„Ljudi idu ka tome da se djetetu sve mora osigurati da bi se moglo osamostaliti, i to je u redu i ja to slično mislim, svi to želimo. Ipak, to nisu najveće vrijednosti, jer što vam znači kuća ako se u njoj djeca ne čuju. To je samo prostorija i jedna umotvorina kaže: Jadna je kuća u kojoj djeca ne plaču“, nastavlja Boris objašnjavajući da u njihovom slučaju takvo nešto ne može biti.

S vjerom sve počinje

Do 2006 godine, priča nam otac, i on je lutao i tražio svoj put, pa je tako iskusio i onu mračniju stranu života, koja je uključivala razne poroke i sve ono od čega danas brani svoju djecu, ali i druge ljude.

„Godine 2006. ušli smo malo više u vjeru i spoznao sam da kao što imaš ruku da hraniš čovjeka, s tom istom rukom možeš ubiti čovjeka. Od tebe ovisi. Nekad prije sam bio ovisnik o drogama, alkoholu, odrastao sam uz rat, kao i mnogi drugi kojih danas više nema ili su po zatvorima i komunama, a rijetki su se izvukli. Mene je izvukla vjera i obitelj“, ispričao nam je Čutura.

S njim je tih godina bilo teško živjeti, pa je bilo govora čak i o razvodu supružnika, ali onda se sve preokrenulo. „Djetetu ne treba kuća i auto, njima treba Bog, a s tim si mu sve dao. Sve što ti treba, dat će ti se. Ti se brini za dušu, a za tijelo će ti se nadodati – i jest tako“, istaknuo je Čutura.

„Prestani praviti djecu“ i 51 papir za 25 KM doplatka

Cijelu priču prati i jedan sasvim drugi ton, izostanak sustavne podrške višečlanim obiteljima.  

„Svima su puna usta kako se ljudi iseljavaju, a evo mi smo tražili pomoć otvoreno na više strana, pa kada sam pitao gradonačelnika Marija Kordića za pomoć, odgovorio mi je: “Prestani praviti djecu”. To je bilo prije godinu i pol dana. Nije me pogodilo, samo sam ga prekrižio za sve i to je to“, započeo je Čutura, a ovakvih primjera ima još mnogo, kaže.

Za dječji doplatak sam je kucao na vrata.

„Predsjednica Vlade HNŽ, Marija Buhač, koja je rekla da će se učiniti sve da se pomogne obiteljima s puno djece, ništa nije uradila po tom pitanju. Mi nikakve beneficije nismo osjetili, država, Vodovod, Elektroprivreda, grad, županija, crkva, nitko nam ništa nije olakšao”, navodi dalje. 

Dječji dodatak dobili su tek unazad tri godine. Prije toga vladali su suludi uvjeti. 

“Donijeli su zakon koji je nejasan i ne znam čime su se vodili. Ukoliko dva supružnika imaju po 400 KM plaću, a imaju uz to dvoje djece, dakle, to se je 800 KM, to se dijeli na 4 dijela i iznosi 200 KM i vi samim tim ne možete ostvariti dječji dodatak. Mislim da sada 140 KM mora biti po glavi, čak i ako s vama živi baka s 300 KM mirovine i ona se računa pod to i vi ne možete ostvariti dječji dodatak”, priča otac ove velike obitelji. Brojao je, za dječji dodatak predao je tada 51 papir A4 formata, a dječji dodatak je iznosio svega 25 KM.  

“Majka koja je rodila 11-ero djece, to znači da je rodila 11 novih obitelji, a u HNŽ-u i Mostaru nema nikakve uvjete i beneficije”, priča, između ostalog otac.

 
Ističu da je bilo situacija da su se mislili kako kupiti pelene ili hranu, no djeci ipak nikada nije ništa nedostajalo, a roditelji čvrsto vjeruju da Bog vodi njihovu obitelj, i pomaže u svakoj krizi.

Najteža stvar u roditeljstvu, jednog ili 11-ero djece jest izvesti ga na pravi put. Napraviti od njega dobrog čovjeka.  

„Danas vlada mišljenje da djeca moraju imati, na primjer, telefon. Mi smo baš obrnutog mišljenja, to uništava socijalizaciju. Mi želimo da se druže s drugom djecom, da se razvijaju na neke prirodnije načine. Nikada im ne bismo dali sve što je danas moderno sve i da možemo u toj mjeri, jer to nije svrha i nije nešto neophodno“, istaknula je majka Tea.

Svoju budućnost vide negdje u nekoj kući na selu sa životinjama, sami njih dvoje, ali tek kad sva djeca rašire svoja krila. „Svoju djecu vidimo kao dobre ljude, neka budu što god žele, ali neka budu s Bogom i dobri ljudi, koliko mogu. Voljeli bismo i da naša djeca nemaju potrebu ići odavde i da ostanemo svi ovdje na svome. Mi nismo željeli otići, borimo se još uvijek. Nadamo se i da će vlasti u budućnosti donijeti regulative kojima će se obratiti pozornost na višečlane obitelji“, kazao je Boris.

Objava Val vjere, ljubavi i dječjeg smijeha: Evo kako izgleda život hercegovačke obitelji koja ima jedanaestero djece pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.