Samo
od
04.
do
08.
lipnja
1993.
godine
sa
svojih
ognjišta
u
Travniku
je
pred
napadima
tzv.
„Armije
RBiH”protjerano
blizu
18.000
Hrvata.
Lipanj
1993.
godine
je
definitivno
najteži
mjesec
u
povijesti
travničkih
Hrvata.

U
subotu
se
obilježava
31.
obljetnica
jednog
od
najtežih
stradanja
travničkih
Hrvata.
Na
taj
dan
1993.
godine
u
ranim
jutarnjim
satima
počeo
je
masovni
napad
Armije
R
BiH
iz
više
pravaca
na
istočni
i
sjeveroistočni
dio
općine
Travnik
na
ona
naseljena
mjesta
u
kojima
su
živjeli
Hrvati
te
iz
pravca
Travnika
prema
Donjem
i
Gornjem
Putićevu.

Napad
je
počeo
u
4,30
sati
iz
pravca
Zenice
na
Ovnak,
Grahovčiće,
Čukle,
Orašac,
Rudnik
Bila,
dok
je
drugi
pravac
napada
bio
usmjeren
iz
rejona
Mehurića
prema
Podstinju,
Gornjim
Maljinama,
Radonjićima,
Bukovici
i
Gučoj
Gori.
Iz
pravca
Travnika
također
je
napad
išao
u
pravcu
Gornjeg
i
Donjeg
Putićeva.
Dakle
napad
je
bio
usmjeren
na
prostor
tri
katoličke
župe
i
to
Brajkovića,
Guče
Gore
i
preostalog
dijela
župe
Dolac
na
kojima
Hrvati
stoljećima
žive
s
ciljem
njihova
protjerivanja
s
preostalog
dijela
općine
Travnik
sa
kog
još
nisu
do
tada
protjerani.

Do
toga
dana,
Hrvati
su
počev
od
04.
lipnja
već
protjerani
sa
zapadnog
dijela
općine,
i
to
sa
čitavog
prostora
od
samog
grada
Travnika
do
Turbeta
s
obje
strane
rijeke
Lašve,
ali
isto
tako
i
sa
Vilenice,
Gornjeg
Dolca,
Grahovika,
Polja
Slavka
Gavrančića
i
Dolca
na
Lašvi
te
dijela
Gornjeg
i
dijela
Donjeg
Putićeva.

Advertisement

Hrvati
su
još
ranije,
24.04.1993.g.
protjerani
iz
Miletića
nakon
zločina
koje
su
počinili
pripadnici
te
Armije
u
tom
selu
kao
i
Podova.

To
je
bio
dan
kada
su
se
pored
protjerivanja,
dogodili
i
najteži
zločini
prema
civilnom
stanovništvu
i
zarobljenicima.

Toga
dana
ubijeno
je
više
od
137
Hrvata,
vojnika
i
civila.
Sve
to
u
samo
jednom
danu.

Samo
na
Bikošima
je
tada
strijeljano
36
zarobljenika
i
civila,
neki
ni
do
danas
nisu
pronađeni.

Advertisement

Bio
bi
dugačak
spisak
nabrajati
sve
žrtve,
ali
ne
može
se
ne
spomenuti
ubojstvo
oca
i
tri
sina
u
obitelji
Lauš
iz
Čukala,
trojice
braće
Balta
iz
Podstinja,
malodobnog
Sreće
Marjanovića
ili
ranjenog
Pere
Matkovića
kojima
su
odsječene
glave
ili
sa
kućom
spaljene
starice
Mare
Gazibarić
u
Čuklama.
Sve
su
to
zločini
koje
zdrav
razum
ne
može
shvatiti.

U
ime
koga
ili
u
ime
čega
su
činjeni?

Danas,
trideset
i
jednu
godinu
poslije
kada
se
analizira
to
vrijeme,
događanja
i
posljedice
tih
događanja,
vidljivo
je
da
se
radilo
o
dobro
planiranoj
i
duže
vrijeme
pripremanoj
vojnoj
akciji
na
protjerivanju
stanovništva
hrvatske
nacionalnosti
sa
prostora
na
kojima
stoljećima
žive.

Nakon
trideset
i
jedne
godina
vidljivo
je
da
su
se
u
dobrom
dijelu
ostvarile
namjere
onih
koji
su
činili
ta
zlodjela.
Bio
je
to
klasičan
primjer
etničkog
čišćenja
navedenih
prostora
od
hrvatskog
življa.
Posljedice
su
itekako
vidljive.
Ljudskih
stradanja
kao
i
uništavanja
cjelokupne
imovine
Hrvata
i
njihovih
domova
imao
je
za
posljedicu
da
je
povratak
na
navedene
prostore
ostvaren
u
zanemarivom
broju.

Advertisement

Tako
danas
ima
sela
u
kojima
više
ne
živi
niti
jedan
Hrvat
kao
npr.
Bikoši,
Orašac,
Mišonica,
Miletići,
Šarići-Kosovo,
ili
Podovi,
Čukle,
Rudnik-Bila
te
još
neka
mjesta
sa
zanemarivim
brojem
povratnika,
dok
se
u
ostala
naselja
nije
vratio
ni
približan
broj
ranijeg
stanovništva.
Slična
je
situacija
i
sa
samim
gradom
Travnikom
gdje
je
ostao
vrlo
mali
broj
Hrvata
u
odnosu
na
predratno
razdoblje.

Ovim
navedenim
stradanjima
prethodili
su
zločini
koji
su
se
do
tada
već
desili
nad
Hrvatima
u
travničkoj
općini.
Oni
su
samo
bili
nagovještaj
onoga
što
će
se
desiti
08.lipnja
1993.
godine.

Žalosno
je
da
ni
naše
pravosuđe,
u
prvom
redu
tužiteljstvo,
sada
već
trideset
i
jednu
godinu
uopće
ne
reagira
na
ova
događanja.
Bar
do
sada
nije
pokazalo
da
nešto
radi
na
jednom
ovakvom
kolektivnom
zločinu
koji
nije
nikako
mogao
biti
posljedica
spontanih,
izoliranih
ili
neorganiziranih
napada
na
čitav
jedan
narod
ove
općine.

Od
događaja
koji
su
prethodili
8.
lipnja
1993.g.
i
nakon
toga
ubijene
su
još
stotine
ljudi
–
Hrvata,
preko
tisuću
ranjenih,
tisuće
protjeranih,
desetine
spaljenih
hrvatskih
sela
s
tisućama
kuća
i
drugih
objekata,
devastacija
vjerskih
objekata
i
groblja,
a
tolika
nezainteresiranost
pravosuđa!!!

Advertisement

Što
je
najgore
mnogi
u
pravosuđu
su
i
sami
svjedoci
tih
zbivanja
i
sve
im
je
dobro
poznato.

Nevjerojatno
je
da
ih
ne
zanima
što
se
to
tada
desilo,
kako
su
ljudi
pobijeni,
sela
spaljena,
ima
li
elemenata
kaznenih
djela?
Postoje
li
indicije
da
je
počinjen
ratni
zločin?
To
je
posao
za
koji
su
između
ostalog
i
dobro
plaćeni.
Kako
ih
navesti
da
rade
svoj
posao?

A
vrijeme
prolazi.
Možda
čekaju
da
se
zaboravi
ono
što
ostaje
u
trajnom
sjećanju?

Pa
valjda
se
to
može
bar
istražiti!!!

Advertisement

Što
im
od
dokaza
o
ovom
zločinu
još
treba?