Sigurne kuće svakako su spasile mnoge živote, ali bez pomoći zvaničnih institucija ove sigurne luke za žrtve ostaju uskraćene za mogućnost da pomognu mnogo većem broju žrtava od onoga kojem sada pomažu. Problemi su uglavnom finansijski, jer oni koji su po zakonu obavezni da finansiraju smještaj žrtava često zaobilaze svoje obaveze

Piše: Miljan KOVAČ

Nakon godina porodičnog nasilja Zora J. je prije 11 godina utočište našla u banjalučkoj Sigurnoj kući. Nakon tri mjeseca koje je provela pod zaštitom ove organizacije, odlučila je da i sama pomogne u zaštiti žena žrtava porodičnog nasilja. Danas je aktivistkinja za ženska prava uključena u edukativne radionice koje se bave ovom problematikom. Ona i njene koleginice koje su prošle edukaciju samopomoći sada pomažu drugima. Cilj im je kaže, da pokaže drugim ženama – žrtvama da i poslije nasilja mogu da “stanu na svoje noge”, da jednostavno uzmu svoj život u svoje ruke.

Nemaju nažalost sve žrtve porodičnog nasilja šansu kakvu je Zora imala, kao što nemaju ni priliku da prođu kroz edukaciju samopomoći, niti da zatraže pomoć prije nego bude prekasno.

Sigurne luke za žrtve

Prepune su crne hronike vijesti o ubijenim i prebijenim ženama, najčešće žrtvama svojih partnera, s kojima su željele mirno živjeti umjesto svakodnevno strahovati za život.

Zločini se redaju, monstruozniji od monstruoznijeg, žrtve najčešće ili uskraćene za pomoć, bez smjelosti da je zatraže ili jednostavno bez dovoljno upućenosti u patrijarhalnoj sredini od koga pomoć da traže.

Sigurne kuće svakako su spasile mnoge živote, ali bez pomoći zvaničnih institucija ove sigurne luke za žrtve ostaju uskraćene za mogućnost da pomognu mnogo većem broju žrtava od onoga kojem sada pomažu. Problemi su uglavnom finansijski, jer oni koji su po zakonu obavezni da finansiraju smještaj žrtava često zaobilaze svoje obaveze.

Kad sistem zakaže

A šta se desi kada i pored svog truda Sigurne kuće drugi zakažu, svjedoči tragični slučaj dvadesetogodišnje djevojke iz Šamca. Ona je 2017. godine stradala zbog nasilnog oca, ali i nebrige institucija. I pored dobre volje aktivistkinja Sigurne kuće u Modriči, pomoći nije bilo. Centar za socijalni rad je nakon samo devet dana procijenio da im pomoć više nije potrebna. I pored upozorenja iz Sigurne kuće gdje je bila smještena zajedno sa majkom i sestrom – Centar je bio neumoljiv. Morale su se vratiti nasilniku. Djevojka je svoje muke prekratila skokom u Savu, odakle su ribari izvadili njeno beživotno tijelo.

– Imamo dobru saradnju sa Centrom za socijalni rad, ali nažalost u tom slučaju ipak nije bilo razumijevanja”, kaže Gordana Vidović iz modričke Sigurne kuće.

U Republici Srpskoj postoje tri sigurne kuće. Pored ove u Modriči, i u Banjaluci i u Bijeljini suočavaju se sa istim problemom – finansijskim.

Važeći Zakon o zaštiti od nasilja u porodici propisuje da 70% troškova zbrinjavanja u sigurne kuće snosi entitetska vlada, a 30% lokalne zajednice iz kojih žrtve dolaze. Da bi ostvarili pravo na sredstva moraju imati rješenje Centra za socijalni rad iz opštine stanovanja žrtve nasilja. Tu nastaje problem, jer postoje situacije da centri u nekim opštinama ili ne izdaju Rješenje ili izdaju na prekratak period, kako bi na taj način sačuvali sredstva iz opštinskih/gradskih budžeta predviđena za smještaj žrtava u sigurnim kućama.

Dodatni problem se javlja kada je sigurna kuća u situaciji da prima žrtve iz lokalnih zajednica koje faktički “ne pokriva”, pa i žrtve iz drugog entiteta ili Distrikta Brčko, što je gotovo nemoguće naplatiti.

Snalaze se kako znaju

U ovakvim situacijama u Sigurnim kućama, pokazujući prije svega visok nivo humanosti i solidarnosti sa žrtvama, snalaze se na razne načine da namire ona sredstva koja im nisu uplaćena, ili se jednostavno, što je postalo uobičajeno sa uplatama kasni.

– Da bismo obezbijedili da centri za socijalni rad ne zakidaju te žene mi dogovaramo s njima da oni plate pola cijene od te koja je propisana. To je minorno zaista, samo da bi udovoljili žrtvama, ali i da bi kod njih potakli veći senzibilitet da ih smjeste u sigurnu kuću – kaže Gordana Vidović.

Situacija po ovom pitanju ipak razlikuje se od opštine do opštine, mada se kako su nam rekle aktivistkinje stanje djelimično popravlja.

Tome prije svega doprinosi činjenica da i pored svih problema, javnost vremenom počinje da shvata značaj ovih utočišta za žrtve porodičnog nasilja, pa im iz tog razloga vlast počinje davati veći značaj i ozbiljnije pristupati svojim obavezama prema sigurnim kućama.

Pozitivan primjer, prema riječima Radmile Žigić iz Sigurne kuće u Bijeljini, može se zapaziti u odnosima lokalne vlasti u tom gradu.

Sigurna kuća koju ona predvodi prima žrtve iz 12 opština i gradova, uključujući i Brčko distrikt. Međutim nemaju, kaže, dovoljno kapaciteta i vremena da razvijaju saradnju sa svim lokalnim upravama.

– Što se tiče Grada Bijeljina, posljednje 4 godine vrata su nam zaista otvorena i postoji izražena spremnost da nam pomognu i u rekonstrukciji objekta Sigurne kuće kao i naporima da žrtve nasilja dobiju veću pomoć u zajednici. Ranijih godina takođe smo imali saradnju jer Grad je podržao otvaranje Sigurne kuće ali davali su manji značaj našem radu. Za vlast nije tada bilo značajno što imaju Sigurnu kuću, prvih godina bilo je dosta negativnih reakcija, uglavnom iz Centra za socijalni rad, ali to se stabilizovalo i prošlo je. Dobru saradnju imamo sa opštinom Lopare, opštinom Ugljevik, upravom grada Zvornika jer je bilo dosta žrtava iz ovih zajednica, ali i u drugim lokalnim zajednicama zaista nikada nismo naišle na zatvorena vrata – kaže Radmila Žigić.

Poražavajuće je da se odnos lokalnih zajednica prema sigurnim kućama primjetno popravio tek nakon prošlogodišnjeg zločina u Gradačcu.

Gorica Ivić, iz banjalučke Sigurne kuće kaže da su prvi put imali do te mjere ispunjene kapacitete da su šest zahtjeva za zbrinjavanje morali preusmjeravati u druge Sigurne kuće.

– Možemo govoriti o tome da Centri za socijalni rad imaju veću svijest, odnosno prepoznaju bolje rizik i traže zbrinjavanje. Što se tiče lokalnih zajednica  mi pokrivamo ovu banjalučku i prijedorsku regiju i drugačiji su pristupi. Grad Banjaluka redovno planira sredstva na osnovu prethodne godine za tu tekuću godinu i tu nemamo problema. Recimo za Prnjavor takođe značajno izdvajaju sredstva za rad sigurne kuće jer su prepoznali da je to vrlo važan resurs njima. Imamo nažalost i one lokalne zajednice koje niti izdvajaju sredstva niti zbrinjavaju žrtve – kaže Ivić.

Ko hoće nađe rješenje

Odluka grada Sarajeva da prošle godine isplati 30 hiljada maraka sredstava za sve sigurne kuće u Bosni i Hercegovini, svakako je za pohvalu. Ovaj grad je i ove godine po istom osnovu isplatio 10 hiljada maraka. Pomagala je i Agencija za ravnopravnost polova, međutim sve to ne znači da je finansiranje i blizu stabilnog, a sigurne kuće su servis koji mora kontinuirano da radi i obezbjeđuje sredstva za sve troškove.

A kada sredstva kasne, ili ih uopšte nema onda se u sigurnim kućama snalaze na razne načine. Sreća u nesreći je što udruženja koja su i osnivači ovih ustanova, imaju i druge projekte, a koriste i vlastita sredstva da bi pokrili troškove za smještaj žrtava porodičnog nasilja, dok lokalna ili entitetska vlast ne uplati novac.

Zakon pao pred “desničarima”

Mnogo bolje rješenje moglo se postići novim zakonom o zaštiti od nasilja u porodici.

Zakon u nacrtu je u Narodnoj skupštini RS usvojen još u novembru prošle godine. Međutim, vlast je popustila pred zahtjevima tzv. desničarskih udruženja, pa je prijedlog povučen iz procedure.

Ovim zakonskim rješenjem bilo je predviđeno, između ostalog, da entitetska vlada plaća svih 100% iznosa za zbrinjavanje žrtava porodičnog nasilja. To bi za sigurne kuće bilo od velikog značaja jer ne bi morale da zavise od “dobre volje” pojedinih lokalnih zajednica. Od velikog značaja da je zakon prošao procedure svakako bi bila i odredba prema kojoj bi žrtvama bilo omogućeno da se same prijave u Sigurnu kuću i da ne zavise od milosti Centara za socijalni rad koja im sada izdaju reješenja. Uostalom, ukidanje ovih rješenja preporuka je i međunarodnih organizacija s kojima Sigurne kuće sarađuju. Nažalost, nakon blokade usvajanja novog zakona, pored finansijske nesigurnosti za sigurne kuće, ostala je i sramna poruka da je za vlast bitnije šta misle organizacije sumnjivih ideologija, od onih koji često posljednjim atomima mogućnosti nalaze rješenje da zaštite žrtve. (Impuls)

The post ZAŠTITA ŽRTVA PORODIČNOG NASILJA: Nesigurno finansiranje sigurnih kuća appeared first on Interview.ba.