Kada
su
redovnici
jedan
od
simbola
neke
zemlje,
onda
to
glasno
govori
o
njihovu
značaju
za
istu…
Tako
je
s
fratrima
i
Bosnom
i
Hercegovinom
jer
ona
je
uistinu
njima
protkana
još
od
davnina.
A
među
njima
bilo
je,
ima
–
i
bit
će,
ako
Bog
da,
mnoštvo
zanimljivih
osoba
poput
fra
Mire
Relote,
fratra
uvijek
nasmijana
i
blaga
lica

Piše: Josipa
Prskalo, Katolički
tjednik

Kada
smo
nazvali
fra
Miru
u
želji
napisati
priču
o
njemu
–
jer
doista
ostavlja
ugodan
dojam
pri
susretima
i
duhovnošću
koju
nosi
u
sebi
osvaja
i
najtvrđa
srca
–
on
je
skromno
kazao:
„Pa,
što
baš
ja?“,
i
nasmijao
se.

Lomljenje
A
mi
kažemo
–
što
da
ne!
Jer
fra
Miro
je,
možemo
slobodno
reći,
dobra
duša
Bosne
Srebrene,
rođena
1965.
u
selu
Gusti
Grab
kod
Busovače.

Upitasmo
ga
tako
o
njegovu
pozivu,
da
prekopa
malo
po
riznicama
sjećanja…
„Nije
to
puno
zanimljivo,
kao
i
kod
svih
ostalih
mladića
u
tom
vremenu
poziv
se,
naravno,
javio
polako,
barem
ja
tako
mislim…
Javio
se
još
u
osnovnoj
školi,
ali
nisam
tada
‘odgovorio’
jer
nije
bila
takva
situacija
–
ni
u
obitelji
ni
izvan
nje.
Iako
smo
mi
bili
vjernička
obitelj,
išlo
se
u
crkvu,
ali
o
tomu
se
nije
puno
razmišljalo,
a
ja
nisam
nikome
ništa
govorio
te
sam
tako
nakon
osnovne
škole
upisao
srednju
u
Busovači
za
građevinskog
tehničara,
i
to
je
trajalo
dvije
godine…

Dvije
godine
sam
se
lomio
oko
toga
ući
u
sjemenište
ili
ne
i
napokon
sam
smogao
snage
i
rekao
to
svom
kapelanu,
potom
roditeljima
te
sam
iz
srednje
škole
prešao
u
sjemenište
u
Visokom.

Završio
sam
sjemenište,
pa
je
išao
novicijat,
poslije
toga
vojska
pa
teološki
fakultet
ovdje
u
Sarajevu.
Međutim,
kod
nas
se
ukazala
prilika
da
se
5.
i
6.
godinu
može
studirati
vani
i
najviše
se
išlo
u
Njemačku.
No,
kako
sam
ja
ranije
za
vrijeme
studija
išao
na
tečaj
talijanskog
jezika
u
Rim
s
još
dvojicom
fratara
(meštar
nas
je
poslao)
te
sam
potom
sljedeće
godine
išao
malo
u
južnu
Italiju
u
naš
samostan
još
usavršavati
jezik
–
onda
kad
je
na
5.
godini
meštar
pitao
tko
želi
ići
studirati
vani,
ja
sam
se
prijavio.
Tako
da
sam
5.
godinu
završio
u
južnoj
Italiji.
Potom
sam
upisao
ekumenizam
još
dvije
godine
na
Teološkom
ekumenskom
institutu Sv.
Nikola kod
dominikanaca
gdje
je
među
profesorima
bilo
i
pravoslavaca,
protestanata“,
podijelio
je
s
nama
fra
Miro.

Majka
je
uvijek
mir
Dalje
je
dodao
kako
se
nakon
toga
mislio
vratiti
u
Bosnu…
„Ali
eto,
dogodio
se
rat
u
BiH
i
u
jednom
trenutku
naši
sjemeništarci
su
došli
tamo
na
četiri
mjeseca
–
jer
nisu
imali
gdje.
Talijani
su
se
organizirali,
ispraznili
jedan
samostan
i
tu
smjestili
sjemeništarce.
Poslije
su
se
oni
vratili
u
Bašku
Vodu,
a
tamo
je
ostao
novicijat
gdje
sam
bio
duhovnik
i
ispovjednik.
Tako
da
sam
ostao
u
talijanskoj
provinciji.
Bio
sam
i
drugi
meštar
bogoslova
također…
A
uz
to
bio
sam
i
profesor
tih
novaka,
ali
sam
stanovao
u
talijanskom
samostanu.
Naravno,
dobio
sam
i
talijansko
državljanstvo
pa
sam
se
uključio
i
u
pastoral,
mogao
sam
biti
kapelan,
župnik.
Ostao
sam
tri-četiri
godine,
iako
je
novicijat
nakon
četiri
godine
vraćen.
No,
ostao
sam
i
dalje
u
talijanskoj
provinciji,
obnašao
službe
gvardijana,
bio
i
u
upravi
provincije“,
ispričao
je
franjevac.

A
onda
uslijedio
je
duboki
udah
te
je
nastavio.
„Kad
je
počeo
rat,
onda
sam
se
naravno
vratio
jer
mi
je
tata
poginuo“,
teško
je
izgovorio
fra
Miro,
no
odlučio
je
nastaviti
s
knedlom
u
grlu
i
suzama
u
očima.
„Došao
sam
ovdje,
brat
je
bio
u
bolnici
ranjen
i
u
ruke
i
u
noge.
Bilo
je
nezgodno…
U
jednom
trenutku
bio
sam
u
krizi,
htio
sam
ostati
tu.
Skinuo
sam
habit,
položio
ga
mami
u
naručje
i
rekao:
‘Mama,
evo
ti
habit,
ti
to
dadni
fratrima
u
župi,
nek’
oni
vrate
u
Italiju,
ja
idem,
uzet
ću
bratovu
pušku
i
idem.’
Mama
mi
je
tada
uzela
ruke,
poljubila
i
rekla:
‘Ako
uzmeš
pušku,
ne
možeš
više
uzet’ Isusa.’
I
tako
sam
ja
uzeo
habit
i
vratio
se
u
Italiju“,
drhtavim
glasom,
ali
s
jasno
osjetnom
zahvalnošću,
prepričao
nam
je
Relota
koji
je
već
34
godine
franjevac…

„Protupožarni
aparat“
Kako
smo
se
dotaknuli
kriza,
upitali
smo
ga
i
kako
se
inače
nositi
s
izazovima
u
redovništvu.
„Vjerujem
da
od
te
malo
veće
krize
koju
sam
tada
u
ratu
imao
nisam
poslije
imao
nekih
značajnijih…
Više
sam
imao
pitanja
kako
djelovati,
u
kojem
smjeru,
više
u
pastoralu
ili
više
u
odgoju,
ili
se
više
posvetiti
duhovnosti…
Međutim,
mogu
zahvaliti
dragom
Bogu
da
sam
uvijek
bio
u
zajednicama
okružen
fratrima.
Uvijek
sam
držao
da
imam
ispovjednika
i
osim
njega
redovito
sam
nastojao
–
tako
su
me
i
poučavali
–
imati
i
duhovnika.
Tako
je
i
dandanas,
ispovjednici
su
Hrvati,
ali
duhovnik
je
Talijan
i
to
ne
mijenjam“,
dodao
je
uz
smijeh.
„Talijani
su
bili
ti
koji
su
mi
pomogli
u
tim
situacijama
da
znam
ekvilibrirati
i
pastoralni
rad,
karitativni,
ali
isto
tako
i
taj
isposnički.
Ali
evo,
mene
je
tako
zapalo
da
sam
gotovo
dvije
trećine
redovništva
uvijek
u
odgoju
s
mladima,
u
sjemeništu,
u
bogosloviji,
u
novicijatu,
postulaturi…
Duhovnička
služba
je
jako
važna.
U
Italiji
gdje
sam
živio
u
samostanu
nema
veze
koliko
je
bogoslova,
sjemeništaraca,
uvijek
je
bio
duhovnik.
Tako
i
ovdje
sam
sada
u
Sarajevu
duhovnik,
5.
godinu“,
istaknuo
je
naš
sugovornik.

„Bogoslova
nema
mnogo,
ali
zanimljivo
je
da
su
oni
to
dobro
prihvatili
–
uvijek
je
tu
bio
duhovnik
–
međutim
kako
ja
sad
živim
tu
s
njima,
meni
je
zanimljiva
stvar
za
podvući
–
cijeli
dan
sam
tu,
oni
studiraju,
rade
–
a
ja
sam
kao
protupožarni
aparat:
stoji
na
raspolaganju
–
kad
zatreba,
fala
Bogu
da
ga
ima,
a
bolje
da
se
ne
uprabljuje.
Uvidio
sam
da
nakon
što
se
pomolimo
i
krenemo
na
počinak
–
eto
netko
kuca
na
vrata
11
sati,
ponoć,
jedan
sat…
Kaže:
‘E,
imaš
li
malo
vremena
da
popričamo.’
–
‘Imam.’
To
je
možda
najljepše
–
što
sam
tu
na
raspolaganju,
a
imam
i
ja,
fala
Bogu,
dovoljno
vremena.
Ne
znaš
kad
kome
treba
riječ
više
nego
puno
savjeta
–
više
se
tu
sluša,
samo
se
nešto
malo
korigira…
I
pomaže
se
ljudima
odlučiti
koji
im
je
životni
put“,
blago
je,
kakav
i
jest,
kazao
fra
Miro.

„Da
čujemo
što
kaže
duhovnik?“
Tako
je
rado
s
nama
podijelio
i
jednu
simpatičnu
zgodu.
„Dok
sam
u
Italiji
bio
duhovnikom,
bio
je
jedan
mladić
iznimno
hiperaktivan,
recimo…
Koji
je
puno
radio.
I
jednom
na
tom
našem
odgojnom
vijeću
–
ne
zato
što
nije
bio
dobar,
nego
jednostavno
jer
je
bio
previše
aktivan
–
malo
su
se
fratri
bunili
i
onda
smo
glasovali.
A
glasovalo
se
na
način
da
se
dodjeljuju
crni
ili
bijeli
grašci.
I
onda
od
nas
14,
plus
ja
kao
duhovnik
–
tada
sam
bio
i
ispovjednik
pa
nisam
mogao
glasovati
–
bilo
je
13
crnih
grašaka
i
naravno
–
treba
ić’
kući.
Ali
ja
znam
da
nema
velikih
razloga…
I
u
jednom
trenutku
taj
je
provincijal
prekršio
pravilo
i
kaže:
‘Da
čujemo
što
kaže
duhovnik?’
Ja
sam
rekao
neka
ostane.
Uglavnom,
taj
mladić
je
kasnije
postao
provincijal
i
sad
je
biskup,
Bogu
hvala.
Baš
mi
je
to
drago“,
radosno
je
kazao
fra
Miro
te
nastavio:
„Mi
se
često
vodimo
tim
pravilima,
regulama,
koje
moramo
držati
–
ne
treba
ih
preskakati,
ali
osim
pravila,
regula
i
Duh
Sveti
djeluje,
Bogu
hvala.
Ponekad
on
umjesto
nas.“

Fratar
i
narod
Zanimalo
nas
je
i
kako
on
danas
vidi
ulogu
fratra,
poglavito
u
Bosni
i
Hercegovini.
„Narodu
znači
puno
naša
prisutnost.
Jer
gdje
je
fratar,
osjeća
se
neka
sigurnost,
neka,
‘ajmo
reć’
tako,
budućnost
se
vidi.
Iako
u
Bosni
u
ovom
trenutku
možemo
još
više
djelovati
jer
situacija
je
takva
kakva
jest
–
nema
puno
vjernika,
a
mi
smo
ipak
malo
slobodniji.
Možda
isto
trebamo
malo
više
na
raspolaganju
biti
dijecezanskim
svećenicima,
malo
im
više
pomoći
da
i
oni
mogu,
što
se
kaže,
malo
bolje
djelovati,
a
i
mi
isto
tako.
A
narodu
naša
prisutnost
sigurno
znači
puno,
iako
možda
ponekad
ne
treba
pretjerivati
–
nismo
mi
ti
koji
živimo
umjesto
naroda,
nego
gdje
je
svijet,
trebamo
i
mi
biti,
a
ako
nema
svijeta
–
kamen
je
kamen,
trebamo
pripaziti
na
žive
osobe“,
jasan
je
fra
Miro.

I
na
kraju,
kao
iskusnog
duhovnika,
upitali
smo
ga
što
poručiti
onima
koji
dvoje
o
svom
duhovnom
pozivu.
„Jednostavno,
samo
bih
rekao:
‘Dođi
i
pogledaj.
Budi
malo
s
nama.’
Kad
je
riječ
o
godinama,
mislim
da
ne
treba
biti
nikakve
granice,
jer
ako
se
radi
u
Božjoj
‘bašči’,
godina
dana
može
vrijediti
kao
50
godina.

Mislim
da
još
uvijek,
hvala
Bogu,
imamo
zvanja
–
poglavito
s
našeg
područja
i
po
svijetu,
jer
su
podrijetlom
s
naših
prostora.
Moja
poruka
ili
moja
želja
bi
bila
da
nas
još
dosta
fratara
–
koliko
nas
ima
–
odgovorimo
potrebama
misija,
pogotovo
u
područjima
gdje
treba
još
svećenika.
Mi
smo
još
uvijek
malo
‘nezaposleni’,
recimo
to
tako.
Radimo
dosta,
ali
tu
bi
se
moglo
više
raditi.
Mislim
da
je
negdje
od
naše
energije
iskorišteno
jedno
60%,
40%
nam
je
još
neiskorišteno.
Moglo
bi
se
malo
dati
za
misijska
djelovanja
Crkve,
gdje
je
potrebno.
Mi,
kao
fratri,
sigurno
možemo
još
dati
za
Svetu
zemlju,
za
Afriku…
A
ja
mislim
da
ćemo
se
otvoriti,
ako
Bog
da“,
optimističan
je
fratar
Bosne
Srebrene
iz
čije
se
svake
riječi
iščitava
koliko
ju
ljubi
i
rado
Krista
nosi.