Nakon pada Vukovara, srpske snage ušle su u bolnicu i odvele ranjenike i bolesnike zajedno s medicinskim osobljem i civilima u noći 20. na 21. studenog 1991., na Ovčaru gdje su pogubljeni. Pogubljen je i samozatajni i tih – mladi Francuz Jean-Michel Nicolier. U najžešćim borbama iznimno hrabar. Vrlo odlučan da do samoga kraja dijeli sudbinu sa svojim suborcima. Hrvatska je to prepoznala. Posvetila mu je knjigu, film, podigla spomenik, nazvala novoizgrađeni most njegovim imenom. Odlikovan je za herojstvo u Domovinskom ratu, piše hrt.hr.

Majčina ruka na hladnom mramoru Ovčare. I tuga bez kraja. 

– Moj sin. Svaki put kad odem, svaki put plačem. Eto. Vrlo je teško, govori Lyliane Fournier, Jean-Michelova majka. 

Francuski dragovoljac Jean-Michel Nicolier ubijen je na Ovčari. Onamo su ga ranjenog dovezli iz vukovarske bolnice gdje je i posljednji put snimljen živ. 

– Ovdje je na rubu plača. Izgubio je svoj djetinji pogled.

Pogled koji je do kraja vjerovao da u ratu postoji vojnička čast. 

– Ne bojim se. To su vojnici, ja sam također vojnik.

No na Ovčari nije bilo časti, ni vojničke, ni ljudske.

– Jean-Michela je brutalno pretukao jedan Kemo, za kojeg se nadam da je u paklu, jedan Srbin. On je rekao: Ti si taj Francuz, dodaje Lyliane Fournier.

– Michel je bio primoran pasti od tih silnih batina, ovaj ga je udarao po glavi, po vratu, Michel se branio, međutim to je bilo strašno i gledati. Više se nije micao. Ne znam je li tad bio mrtav ili samo ranjen. Ali je ipak… ustrijeljen, kaže preživjeli vukovarski branitelj s Ovčare Dragutin Berghofer. 

Njegov ubojica – Spasoje Petković zvan Štuka – za svoje zlodjelo nikada nije odgovarao. Jean-Michelov brat Paul pronašao ga je i kontaktirao s njim. 

– Jednostavno, u imeniku sam našao njegov broj telefona i nazvao ga. Čim sam se predstavio, spustio mi je slušalicu. Bilo je brzo, priča Paul Nicolier, brat Jeana-Michela. 

Glas Jean-Michela njegova je majka posljednji put čula 6. listopada. Bio je to njegov posljednji poziv. 

– Plakao je. Rekao je: Mama, da samo znaš što rade…

Svjedočio je strahotama. A Vukovar opisao kao klaonicu. 

– Jednom mi je rekao da su vidjeli truplo žene obješene o granu stabla. Mislim da ništa više nisu štedjeli ni djecu, govori Lyliane Fournier. 

Iz Vukovara je mogao izaći, ali nije htio. Prema riječima prijatelja Paše, njegovu odluku nitko nije mogao promijeniti.

– Žalim što ga nisam onesvijestio, uzeo u naručje i izvukao van. Ali takav je bio Jean-Michel. Kad je smatrao da se bori za istinu, njegova je borba bila pravedna. A to je bilo pomoći Hrvatima u borbi protiv Srba i htio je ići do kraja s tom namjerom.

U svojoj borbi za istinu obitelj je bila sama. Iza njih je 31 godina traganja i nadanja da će ga naći. 

– To je kao poruke u boci, baciš u vodu i onda…Uzalud mi netko kaže da je umro kao junak, to mi ništa ne znači. Radije bih da je sa mnom. Nedostaje mi svaki dan, govori Jean-Michelova majka. 

– Gdje je tijelo Jean-Michela i ostalih, stalno se to pitam. Ima mnogo analiza, ali ne mijenjaju mnogo na stvari, ističe brat Paul. 

Ništa se ne mijenja – jedino je bol stalna. 

– Ne, neću oprostiti. Oprostiti što? Ne mogu se staviti na tuđe mjesto, ali osobno, sigurno je da neću oprostiti. 

Jean-Michelova veza s majkom bila je i ostala neraskidiva. Njihov rastanak ’91. nikada neće zaboraviti.

– Rekla sam mu: Čuvaj se! Ispričavam se… Da ti se nešto dogodi, mislim da to ne bih preživjela… On se nasmijao i rekao: Znaš da sam ja korov, a korov nikad ne umire. 

I otišao je. 

I sa sobom odnio majčin dar. Trebao ga je štititi od zla. 

– Ima moj križić s Prve pričesti i krunicu koju je Papa poslao hrvatskim borcima. Rekao je da će nositi tu krunicu do kraja i doista jest. 

Ime Jean-Michel Nicolier ostat će zauvijek zapisano u Vukovaru. Ime heroja u gradu heroja.

e-hercegovina.com