Da
bismo
dobili
približnu
sliku
nekadašnjeg
i
današnjeg
života
žene
na
selu
te
žene
iz
poslovnog
svijeta
kako
gleda
na
tu
tešku
i
nedovoljno
priznatu
ulogu,
morali
smo
se
podsjetiti
na
prošla
vremena
te
pokušati
vidjeti
kako
danas
sve
to
izgleda.

Piše: Zoran
Stojanović, Katolički
tjednik

Uloga
žene
je
neiscrpna
tema
o
kojoj
se
pišu
znanstveni
radovi,
vode
različite
polemike,
pjesnici
pišu
pjesme…
A
Biblija
i
druge
svete
knjige
posebnu
pozornost
posvećuju
ženi
i
majci.
Brojne
su
legende
ispričane
i
prenosile
su
se
s
koljena
na
koljeno.

Katolici
Rame
posebno
štuju
tri
žene
u
svom
vjerskom
i
svakodnevnom
životu:
Majku
od
Milosti
(Gospu
Ramsku),
Divu
Grabovčevu
i
Ramsku
majku.

Ramska
majka
je
kroz
cijelu
povijest
imala
uvijek
svoju
posebnu
ulogu.
Ona
je
za
Ramljake
bila
i
ostala
zrcalo
vjere,
žrtve
i
ponosa.
Uz
svoj
mukotrpni
rad
i
strpljivo
podnošenje
svih
nevolja
od
progona
kroz
cijelu
povijest,
preko
gubitka
muževa,
sinova,
očeva
i
braće
u
Prvom
i
Drugom
svjetskom
ratu,
odlaska
muških
na
„privremeni
rad“
u
Njemačku
i
Austriju
pa
sve
do
posljednjeg
rata.
Danas
one
strpljivo
podnose
odlazak
djece
trbuhom
za
kruhom.
Te
žene
koje
su
živjele
na
selu
i
danas
mogu
poslužiti
kao
životni
uzori
jobovske
strpljivosti,
Marijine
vjere,
Divine
hrabrosti
u
borbi
za
svoju,
obiteljsku
i
ramsku
čast.

Da
bismo
dobili
približnu
sliku
nekadašnjeg
i
današnjeg
života
žene
na
selu
te
žene
iz
poslovnog
svijeta
kako
gleda
na
tu
tešku
i
nedovoljno
priznatu
ulogu,
morali
smo
se
podsjetiti
na
prošla
vremena
te
pokušati
vidjeti
kako
danas
sve
to
izgleda.
Žene
na
selu
često
su
morale
biti
„stopanjice“,
žetalice,
kopačice,
težaci,
odgajateljice
i
onda
još
ono
što
je
najvažnije
–
majke.
Bio
je
to
splet
uloga
koji
je
fenomen
za
sociološka
i
psihološka
proučavanja.

Za
ovu
temu
pronašli
smo
tri
zanimljive
sugovornice.
Prvo
odredište
bilo
je
naselje
Donja
Vast.

Od
teška
života
u
mladosti
do
austrijske
mirovine

Kata
Karača iz
Donje
Vasti
u
župi
Uzdol
u
Rami
mlada
se
udala
u
svoje
susjedstvo,
iz
zaseoka
Marića
došla
je
u
Karače.
Pristigla
je
kao
nevjesta
i
postala
deseti
član
obitelji.
Muž Jozo nije
imao
oca
te
je
njegova
majka
preuzela
ulogu
nositeljice
obitelji,
uz
strica
koji
je
po
običaju
bio
starješina.

„Živjeli
smo
svi
zajedno.
Zemlja
se
morala
raditi
od
proljeća
do
jeseni,
od
jutra
do
sutra.
Radili
smo
našu
škrtu
zemlju.
Kada
ugrije
sunce,
sve
sprži,
ako
kiša,
onda
sve
odnese
u
Volujak
pa
Ramom
i
Neretvom
sve
do
Metkovića.
Hrane
je
bilo
one
koju
smo
sami
proizveli
i
bila
je
u
oskudici“,
započela
je
Kata
o
životu
nakon
udaje.

Kao
i
mnogi
iz
ovog
kraja,
njezin
muž
Jozo
otišao
je
na
rad
u
Austriju.
Kata
je
ostala
s
obitelji.
Negdje
potkraj
1980-ih
pojavili
su
se
kod
nje
određeni
zdravstveni
problemi.
Dijagnoza
je
bila
teška.
Mužu
u
Austriju
poslala
je
pismo
koje
je
putovalo
mjesec
dana,
što
je
za
to
vrijeme
bilo
uobičajeno,
uz
napomenu
da
telefona
nije
bilo.
Kad
je
Jozo
stigao
iz
Austrije
za
Božić
i
vidio
njezino
stanje,
Katu
je
odveo
sa
sobom,
a
djeca
su
ostala
s
bakom,
tj.
s
Katinom
svekrvom.
U
Austriji
je
nastavila
liječenje
koje
je
uspješno
završeno.
Nakon
toga
i
ona
je
pronašla
posao
te
u
inozemstvo
odvela
svih
četvero
djece.
I
tamo
ostala
do
mirovine.
Unatoč
tešku
životu
u
mladosti
rodni
kraj
ju
je
privukao
natrag.

Što
je
naučila
i
zavoljela
u
mladosti,
to
radi
i
danas.
„Bavim
se
svim
i
svačim,
cijeli
ženski
posao
koji
se
nekoć
radio:
predem,
pletem,
tkam,
šivam,
heklam…
Jednostavno
nemam
slobodna
vremena.
Oduvijek
su
me
zanimali
ručni
radovi.
Volim
čuvati
starine
i
našu
narodnu
nošnju.
Imam
sačuvane
dijelove
nošnje
koji
su
stari
i
više
od
100
godina.
Ono
što
je
trebalo,
obnovila
sam,
a
izradila
i
novo“,
s
ponosom
je
rekla
Kata
čije
rukotvorine
često
završavaju
na
prodajama
u
humanitarne
svrhe.
A
kao
svojevrsnu
svoju
životnu
poruku
svima
kazala
je:
„Dragi
moji,
Boga
molite,
volite
i
poštujte
starije.
Radite
jer
sve
se
isplati
raditi.
Nitko
nije
bez
mana
kao
i
ja,
ali
sam
se
trudila
da
nam
svime
bude
lakše
u
životu.“
Dok
nam
je
to
govorila,
Kata
je
u
rukama
prebirala
svoju
staru
i
novu
nošnju.
Ova
vrijedna
žena
svoju
staru
kuću
pretvorila
je
u
pravi
mali
muzej
u
kome
se
može
vidjeti
što
su
nekoć
žene
izrađivale
kada
nisu
bile
na
radovima
na
njivi.

Rad
i
molitva
drže
na
okupu

Ostavljajući
Katu
da
uživa
u
svom
poslu,
krenuli
smo
na
drugo
odredište
u
ramskom
kraju.
Dok
se
vozimo
vijugavom
cestom
od
Izlaza
iznad
Varvare
prema
Vlakama,
pogled
neprestano
bježi
ka
Ramskom
jezeru
koje
je
dalo
neku
novu
dimenziju
potopljenoj
gornjoramskoj
dolini.
Izgradnjom
ove
hidroakumulacije
dosta
toga
se
promijenilo.
Nestao
je
jedan
dio
života,
ali
se
pojavio
drugi.
No,
to
je
za
neku
drugu
temu.
Put
nas
ovaj
put,
kako
rekosmo,
vodi
u
Vlake
–
do
obitelji Stipić.
Prilikom
dolaska
u
ovo
mjesto,
koje
pripada
filijali
Orašac
župe
Rama
Šćit,
zamirisao
je
sir
iz
„mišine“
(mjeha). Ana Stipić ga
je
upravo
pakirala.
U
isto
vrijeme
ispod
sača
je
zagolicao
osjetila
miris
pogače.

Ana,
djevojački Žilić,
s
Kozla,
rođena
je
i
odrasla
u
brojnoj
obitelji.
Svoje
djetinjstvo
provela
je
s
petoricom
braće
i
jednom
sestrom.
Nakon
udaje
za
Miju
Stipića
kratko
su
boravili
u
Hrvatskoj
odakle
su
se
vratili
u
svoje
Vlake
u
Rami
iznad
Ramskog
jezera.
Bog
im
je
podario
tri
sina.

„Cijeli
život
bavimo
se
stočarstvom
i
poljoprivredom.
Najbitnije
je
imati
ljubav
prema
onomu
što
radiš,
a
tu
ljubav
prenijeli
smo
i
na
djecu.
Posao
stočarstva
zahtijeva
rano
ustajanje,
puno,
puno
odricanja
i
bez
obzira
na
vremenske
uvjete,
moraš
odraditi
svoj
posao.
Ustajemo
se
prije
sedam
sati
i
ono
što
prvo
radimo
je
molitva
Bogu.
Zatim
slijedi
kava,
a
uz
kavu
se
dogovaramo
tko
će
šta
radit’,
smišljam
što
kuhati…“,
kazala
je
Ana
objašnjavajući
svoju
svakodnevicu.
Tu
su:
mužnja
krava,
čišćenje
štale;
a
sin Josip brine
o
stadu
ovaca.
„Puno
je
posla
jer
imamo
dosta
životinja,
pa
je
nekad
potrebno
provesti
i
nekoliko
sati
po
štalama
dok
se
sve
očisti
i
nahrani
stoka.
U
ljetnim
mjesecima
dosta
je
lakše
jer
životinje
idu
na
pašnjake,
dok
zimi
svakoj
kravi,
ovci
i
janjetu
moraš
donijeti
sijeno,
ječam,
sol
i
vodu.
Kosimo
svoje
livade,
a
nekad
i
tuđe
jer
velika
većina
livada
ostane
zapuštena
i
nepokošena.
Nažalost,
mnoga
kućanstva
nemaju
stoku
pa
nam
prijatelji
i
susjedi
rado
ustupe
livade
na
korištenje.
Zahvaljujemo
im
na
tome“,
opisuje
Ana
dio
svoga
seoskog
života.

Baš
ti
pašnjaci
bogati
travom
i
ljekovitim
biljem
omogućuju
kvalitetno
mlijeko
i
janjetinu
posebna
okusa
koja
je
nadaleko
tražena.
Zato
nije
ni
čudo
što
Ana
priprema
iznimno
kvalitetan
i
ukusan
sir
iz mišine,
a
janje
se
teško
zadrži.
„Od
mlijeka
koje
ujutro
pomuzem
pravim
sir,
stavljam
u mišinu.
Također
pravim
kiselo
mlijeko,
a
dosta
mliječnih
proizvoda
darujem.
Puno
je
kućanskih
poslova
koje
moram
obaviti.
U
svemu
mi
pomažu
muž
i
djeca.
Sretna
sam
što
su
se
moja
djeca
odlučila
na
poljoprivredu
jer
znam
da
ih
to
ispunjava.
Vrijedni
su
i
naučeni
da
bez
truda
nema
novca“,
kazala
je
Ana,
svjesna
da
je
moderna
tehnologija
učinila
svoje.
Rijetkost
je
vidjeti
djecu
sa
životinjama.
Mobitel
je
postao
svakodnevica
većini.
Mladi
provode
sate
na
tim
uređajima
i
društvenim
mrežama.
O
svome
dobu
uspoređujući
ga
s
današnjim,
Ana
veli:
„U
vrijeme
kad
sam
ja
bila
dijete,
bio
si
sretan
ako
imaš
ručak,
krevet
i
prijatelje.
Bili
smo
jako
kreativni
pa
bismo
smišljali
razne
igre
samo
da
nam
bude
lijepo,
a
i
bilo
je.
Do
škole
smo
pješačili
sedam
kilometara,
poštovali
smo
roditelje,
učitelje
i
fratre,
čak
i
kad
bismo
dobili
šipku
i
ukor.
Istu
smo
garderobu
nosili
svaki
dan,
jeli
ista
jela
i
učili
smo
čuvajuć’
krave
i
ovce.
To
nas
je
izgradilo
kao
osobe
koje
se
znaju
boriti
kroz
život,
i
nismo
nikad
bili
zaštićeni
ni
depresivni.
Danas
su
djeca
na
prvom
mjestu,
prezaštitili
su
ih
roditelji
i
sustav.
Zabrinjavajuće
je
što
je
sve
postalo
normalno,
koje
bolesti
se
sve
otkrivaju
kod
djece
uzrokovane
društvenim
mrežama
i
koliko
djece
živi
u
uvjerenju
da
je
život
ono
što
vide
na Instagramu.“

Posebno
je
zanimljiva
poruka
koju
je
Ana
uputila
na
kraju:
„Ono
što
mene
i
moju
obitelj
drži
na
okupu
jest
molitva
bez
koje
ne
počinjemo
dan.
Ponekad
predmolim
ja,
ali
često
i
moj
muž.
Možda
da
u
obiteljima
ima
više
molitve,
ne
bi
bilo
ovoliko
nasilja
i
razdvojenosti
roditelja
i
djece.“

Uspješna
poslovna
žena
o
ženama
na
selu

No,
kako
na
ovaj
seoski
život
gleda
netko
za
koga
se
može
kazati
da
je
i
u
današnjim
mjerilima
poslovno
uspješan?
Tragom
toga
našli
smo
kako
se
ovih
dana
vrše
posljednje
pripreme
za
otvaranje
tvornice
metalskih
proizvoda
GS-Rama
čiji
je
većinski
vlasnik Snježana
Köpruner,
rođena
Zadranka
koja
je
svoj
životni
put
u
poslovnom
svijetu
započela
u
Zadru,
nastavila
u
Njemačkoj,
potom
u
Travniku,
a
sada
ga
nadograđuje
velikim
tvorničkim
pogonom
u
kome
će
radno
mjesto
u
sljedeće
tri
godine
naći
oko
250
radnika…
a
uskoro
i
u
turističkom
kompleksu.
Ova
uspješna
žena
u
poslovnom
svijetu,
koji
je
uglavnom
„muški“,
o
ulozi
žene
na
selu
je
kazala:
„Moram
iskreno
reći
da
sam
se
uvijek
divila
seoskim
ženama.
One
posjeduju
sve
vještine
potrebne
za
voditi
i
upravljati
kompanijama.
Odgovornost
za
proizvodnju,
za
financije
i
upravljanje
obiteljskim
odnosima.
To
je
sve
ono
što
treba
posjedovati
svaki
menadžer.

Voditi
seosko
gospodarstvo
je
i
fizički
i
mentalno
težak
posao
koji
bi
većina
nas
odraslih
u
gradu
teško
ispunila.
Mislim
da
su
one
temelj
svih
vrijednosti
našeg
društva.
Kada
slušamo
o
novim
standardima
ESG,
tj.
zaštite
čovjekove
sredine,
socijalnim
odnosima
i
održivošću,
sve
to
možemo
naći
u
jednom
seoskom
kućanstvu,
a
to
je
prema
predviđanjima
stručnjaka
jedina
održiva
budućnost.“

Iz
ovoga
bismo
mogli
zaključiti
da
žene
na
selu
ipak
nisu
prošlost,
nego
budućnost
našeg
društva.