Povijest

Bosne
i
Hercegovine,
zemlje
isprepletene
kulturama,
religijama
i
narodima,
ima
specifičan
ritam
koji
budi
ponos,
ali
i
tugu.
Hrvati,
Srbi
i
Bošnjaci,
tri
konstitutivna
naroda,
nerijetko
su
u
teškim
vremenima
pokazivali
da
su,
uistinu,
zajedno.
Baš
kao
i
ovih
zadnji
mjesec
dana
od
poplava
u
Bosni
i
Hercegovini
do
današnjeg
nesretnog
slučaja
u
Novom
Sadu.
Pomažemo,
zovemo,
doniramo,
otkazujemo
javne
nastupe,
uskačemo
jedni
drugima…baš
kako
i
treba.
Kad
sve
stane
i
kad
vanjske
ili
unutarnje
prijetnje
zavladaju,
dolazi
do
jedinstva
koje
može
nadahnuti.

Ali
u
miru,
kao
da
nemamo
mira.
U
miru
često
ratujemo,
i
to
jedni
protiv
drugih!

Snaga
u
teškim
vremenima

Sjetimo
se
samo
nedavne
prošlosti,
poplava,
zemljotresa,
pandemije.
Kad
je
voda
preplavila
domove
i
odnijela
sve
pred
sobom,
nije
bilo
bitno
tko
nosi
ime
Hrvat,
Srbin
ili
Bošnjak.
Ljudi
su
se
povezali,
dijelili
resurse,
spašavali
jedni
druge
bez
pitanja.
Isto
se
dogodilo
i
tokom
pandemije
–
zdravstveni
radnici
iz
svih
naroda
stajali
su
rame
uz
rame.
Obični
građani
podržavali
su
jedni
druge
u
borbi
protiv
nepoznate
bolesti.

Slična
solidarnost
bila
je
prisutna
i
tokom
ratova,
iako
su
oni
sami
po
sebi
stvorili
nezamislive
rane
među
narodom.
Uprkos
strahotama,
bilo
je
pojedinaca
koji
su
rizikovali
sve
da
bi
pomogli
komšijama/susjedima
različite
vjere.
Sjećanja
na
to
podsjećaju
nas
da
je,
u
trenucima
velikih
nevolja,
solidarnost
jača
od
podjela.

Ali
zašto
u
miru?

Pitanje
koje
se
postavlja
jeste
zašto
ta
snaga
zajedništva
ne
opstaje
kad
se
stvari
smire.
Kada
je
vrijeme
za
izgradnju
društva,
za
napredak,
za
razvoj,
ponovo
se
vraćamo
identitetskim
pitanjima.
Kao
da
je
potrebna
neka
vanjska
prijetnja
da
bismo
prepoznali
koliko
smo
zapravo
povezani.

U
miru
se
često
vodi
politička
borba
koja
unosi
podjele.
Svaki
od
naroda
kao
da
ima
svog
predstavnika
i
svog
vođu,
ali
nijedan
nije
lider
za
sve.
I
dok
se
lideri
bore
za
svoje
„konstitutivne
prava,“
obični
ljudi
gube
povjerenje
u
institucije.
U
miru
su
naša
djeca
taoci
politika
prošlosti
i
budućnosti,
i
svaka
generacija
plaća
cijenu
te
razdvojenosti.

Šta
bi
bilo
moguće?

Šta
bi
bilo
moguće
kada
bismo
iz
dana
u
dan
živjeli
onu
snagu
zajedništva
koju
imamo
u
nevolji?
Kada
bismo
prestali
gledati
jedni
druge
kroz
prizmu
različitih
simbola,
kada
bi
naš
identitet
bio
izvor
bogatstva,
a
ne
prepreka?
Možda
bismo
tada
mogli
izgraditi
društvo
gdje
se
mladi
ne
iseljavaju,
gdje
su
radna
mjesta
otvorena
za
sve,
gdje
su
kulturne
različitosti
razlog
za
slavlje,
a
ne
za
sukob.

Put
naprijed

Put
naprijed
nije
jednostavan,
ali
nije
ni
nedostižan.
Sve
počinje
s
malim
koracima
–
s
priznanjem
da
smo
svi
povezani.
Da
smo
svi
Bosanci
i
Hercegovci,
bez
obzira
na
etničku
pripadnost.

Možda
je
vrijeme
da
svaki
dan
gledamo
jedni
druge
kao
da
smo
u
nevolji,
kao
da
smo
u
zajedničkoj
borbi.

Možda
je
vrijeme
da
u
miru
konačno
prestanemo
ratovati.

Ivica
Džambas/Centralna.ba