Ona
je
prošla
sve:
od
stoperice
preko
vezne
linije,
a
sada
blista
u
napadu
ŽNK
Hajduka.
Trenutno
je
ekipa
ŽNK
Hajduka
na
trećem
mjestu
Prve
ženske
nogometne
lige.
Samo
su
bod
ispod
najtrofejnijeg
ŽNK
Osijeka
dok
je
ekipa
ŽNK
Agrama
prvak
ovog
dijela
polusezone.
U
nogometu
kao
i
u
ljubavi,
uvijek
je
sve
otvoreno
pa
tako
njihova
glavna
igračica
27-godišnja Andrea
Grebenar vjeruje
kako
će
do
kraja
sezone
njena
ekipa
biti
na
prvom
mjestu.
Andrea
Grebenar,
djevojka
iz
Malog
Mošunja
pokraj
Viteza,
prava
je
senzacija
ženskog
HNL-a,
a
uz
to
što
posvećeno
igra
nogomet,
završila
je
i
Fizioterapiju.
Ove
sezone
već
je
na
14
pogodaka
što
je
čini
drugom
strijelkinjom
lige.

Njezina
nogometna
priča
započinje
u
njenom
rodnom
mjestu
gdje
je
kao
djevojčica
zajedno
s
dječacima
igrala
nogomet.
Nije
se
moglo
birati
što
će
i
s
kim
će
igrati,
već
se
prilagođavaš
većini.
U
selu
je
bilo
par
djevojčica
koje
su
bile
dobre
u
nogometu,
a
kako
to
često
biva,
Andrea
se
okušala
i
u
drugim
sportovima,
no
ljubav
prema
nogometu
uvijek
bila
jača.Prvo
sam
krenula
igrati
nogomet
s
dječacima,
onda
mi
je
sestra
otkrila
da
postoji ženski
nogometni
klub
pokraj
Travnika,
‘Mladost
Nević Polje’.
Putovala
sam
busom
nekih
pola
sata.
Trening
je
uglavnom
bio
navečer
tako
da
bih
nakon škole
išla
direktno
na
trening.

Priča
nam
Andrea
kako
je
bila
sretna
kada
je
otkrila
da
postoji
ženski
nogometni
klub
i
kada
je
prvi
put
došla
na
trening
i
vidjela
druge
djevojčice
da
treniraju.Osjećala
sam
se
uključeno
jer
kad
sam
igrala
s
dječacima
postavka
je
bila
da
je
to
muški
sport,
nisam
se
mogla
istaknuti.Školske
obaveze
nije
joj
bilo
teško
uskladiti
jer
joj
je
pomoćni
trener
bio
profesor
matematike
i
fizike
pa
joj
je
u
tome
uvelike
pomagao.
Uvijek
je
roditelje
obavještavao
o
ocjenama
i
uspjesima
pa
kada
one
ne
bi
bile
baš
najbolje,
roditelji
bi
to
sve
preko
njega
saznali.
Kaže
nam
Andrea
koliko
je
bitno
imati
dobrog
trenera
kada
si
u
mlađim
uzrasnim
kategorijama.

-Uvijek
je
obavještavao
roditelje
o
našim
ocjenama
i
uspjesima.
Dakle,
ukoliko
nisam
bila
dobra
u školi
roditelji
bi
sve
doznali
od
mog
trenera.
Poticao
nas
je
da
budemo
podjednako
dobri
u
svemu. Škola
mi
je
uvijek
bila
broj
jedan
bez
obzira
na
to što
sam
uživala
u
nogometu.
Uvijek
sam
htjela
imati
osiguranje,
ako
s
nogometom
nešto
krene
po
zlu.S
14
godina
promijenila
je
klub
i
prešla
u
ŽNK
SFK
2000
iz
Sarajeva.
Taj
klub
je
prvak
u
ženskom
nogometu
više
od
23
godine,
a
čak
je
oborio
Guinnessov
rekord
koliko
su
puta
uzastopne
prvakinje.
Prisjeća
se
Andrea
kako
u
tom
periodu
života
nije
bila
dobra
u
školi
pa
joj
roditelji
nisu
dozvolili
da
ode
živjeti
u
Sarajevo.
Tako
je
u
Vitezu
trenirala
s
kadetima
nogometnog
kluba
Vitez
preko
tjedna,
a
za
vikend
bi
putovala
u
Sarajevo
i
igrala
utakmice
s
klubom.

Sa
ŽNK
SFK
2000
došla
je
do
svog
nogometnog
maksimuma.
Bila
je
stoperica,
osvajala
duple
krune
svake
godine,
a
2019.
godine
proglašena
je
i
najboljom
sportašicom
Kantona
Središnje
BiH
kada
je
igrala
za
ŽNK
Iskru
iz
Bugojna.
Ali,
kako
to
inače
biva,
osjećala
je
da
može
više
i
tako
je
odlučila
doći
u
ŽNK
Split,
u
ono
vrijeme
kada
je
osvajao
i
igrao
žensku
Ligu
prvaka.–
Trebalo
mi
je
nešto
više.
Bila
sam
na
prekretnici:
ili
da
odustanem
od
nogometa
i
prekinem
svoje
snove
ili
da
ih
pokušam
ostvariti
i
napravim
korak
naprijed.
Onda
sam
zakoračila
i
došla
u ŽNK
Split.
U
Splitu
mi
je
bilo
lijepo,
naučila
sam
nove
stvari,
bio
mi
je
dobra
odskočna
daska.
Tri
godine
sam
provela
tamo.
Split
je
tada
osvojio
titulu
već u
rujnu
i
krenula
sam
s
njima
igrati
Ligu
prvaka.

Dok
je
bila
u
ŽNK
SFK
2000,
klub
je
igrao
Ligu
prvaka,
no
Andrea
je
tada
sjedila
na
klupi
pa
joj
je
ŽNK
Split
dao
prvo
iskustvo
igranja
u
Ligi
prvaka.

Najbolji
je
osjećaj
kad
igraš,
a
ne
kad
je
gledaš sa
strane.
To
mi
je
bilo
posebno
iskustvo.
Dok
sam
bila
u
Splitu
sve
smo
godine
bile
prvakinje,
osim
jedne,
ali
tada
smo
osvojile
Kup.
Tada
sam
igrala
zadnjeg
veznog.
Nakon
Splita
došla
sam
u
Hajduk,
počela
kao
stoper
i
sad
sam
u
napadu.

Kako
su
promjene
pozicija
utjecale
na
tebe…

-Kad
sam
sa
stopera
prešla
na
veznog
to
mi
je
bilo
lakše
jer
nije
to
toliko
drugačija
pozicija,
jedina
je
razlika što
sam
kao
zadnji
vezni
bila
više
uključena
u
izgradnju
napada,
ali
opet,
moja
glavna
uloga
je
bila
obrana.
Kad
sam
prešla
u
napad,
bilo
mi
je
teže
prilagoditi
se
jer
je
velika
promjena,
imala
sam
milijun
pitanja
za
trenericu:
je
li
dobro
igram
obranu,
je
li
se
krećem
dobro,
je
li
dobro
otvaram
prostor
i
ostale
dispozicije
bitne
za
napadačicu
jer
nisam
bila
sigurna
da
ih
imam.

Međutim,
kako
su
utakmice
prolazile
samo
sam
zabijala,
prošlu
sezonu
sam
zabila
22
gola što
je
bilo
stvarno
puno.
Na
kraju
prošle
sezone
nisam
bila
najbolji
strijelac,
ali
na
polusezoni
jesam.

Kako
komentiraš
ženski
nogomet
u
Hrvatskoj?

-Uvijek
vjerujem
da
može
bolje.
Mislim
da
koliko
god
ne
izgleda
tako,
mi
dajemo
velik
dio
sebe
za
nogomet,
a
i
dalje
smo
podcijenjene.
Zaslužujemo
veće
plaće
jer
ovo čime
sad
raspolažemo
je
nedovoljno
u
usporedbi
s
onim što
sve
pružamo
za
nogomet.Razlike
u
odnosu
na
stanje
vani
nisu
toliko
drastične,
ali
postoje.
Ovisi
uspoređujemo
li
se
s
Europom
ili
Saudijskom
Arabijom
gdje
mahom
svi
odlaze.
Mislim
da ženski
nogomet
u
Hrvatskoj
može
i
zaslužuje
puno
bolje.

Priča
nam
Andrea
da
razmišlja
i
o
odlasku
u
inozemstvo
jer
bi
joj
to
bila
još
jedna
želja
u
karijeri
koju
želi
ostvariti.
Možda
prije
nije
imala
te
ambicije,
ali
nikada
nije
kasno
i
treba
biti
hrabar
pokušati.Bojimo
se
neuspjeha,
a
to
je
najgora
stvar
koje
se
možemo
bojati.
Uvijek
se
imam
gdje
vratiti.
Ipak,
voljela
bih
s
Hajdukom
osvojiti
sve što
se
može
osvojiti
jer
vjerujem
da
imamo
dobru
ekipu
koja
može
napraviti čudo,
samo
još malo
trebamo
posložiti
glave.

Poruka
za
mlade
cure
koje
igraju
nogomet,
kao
i
za
one
koje
bi
ga
htjele
početi
igrati?

 Uvijek
je
jedna
poruka.
Nikad
ne
treba
odustajati
od
svojih
snova.
Kad
se
trudimo
i
dajemo
za
nešto,
vratit će
nam
se
onda
kad
to
najmanje
očekujemo.
Sve
djevojčice
koje
igraju
nogomet
i
uživaju
u
tome,
trebaju
nastaviti
igrati
nogomet.
Nikad
ne
znaš koje
te
sunce
može
ogrijati.