Večeras u svadbenom salonu Dačo koncert Uroša Živkovića
Katolički
vjernici
širom
svijeta
s
radošću
dočekuju
Božić.
Prethodi
mu
Badnje
veče,
a
s
Misom
polnoćkom
bit
će
dočekan
ovaj
blagdan
radosti
i
mira.
Tako
je
i
u
župi
Presvetog
Trojstva
u
Novom
Travniku
gdje
smo
razgovarali
sa
župnikom
don
Antom
Ledićem.“S
radošću
dočekujemo
ovaj
dan
kada
evociramo
rođenje
Isusa
Krista.
Poznato
je
da
ne
znamo
točan
dan
Isusova
rođenja
jer
Evanđelje
ne
govori
kad
se
točno
Isus
rodio,
pa
tradicionalno
slavimo
25.
prosinca.
Ono
što
sigurno
znamo
jest
mjesto
rođenja,
a
to
je
Betlehem,
što
u
prijevodu
znači
‘kuća
kruha’.
Nije,
dakle,
slučajno
da
je
Isus
uzeo
kruh
kao
simbol
svoga
tijela
kojim
hrani
vjerne
duše.
Da
bismo
bili
dostojni
toga
kruha,
potrebno
je
očistiti
svoje
srce”,
priča
don
Ledić.
Objašnjava
da
je
vrijeme
pripreme
za
Božić
vrijeme
čišćenja
duše
i
srca
od
svih
grijeha.
Vjernici
se
kroz
četiri
tjedna
Došašća
pripremaju
na
različite
načine:
ispovijed,
djelima
milosrđa,
pokorom
i
postom.
Za
razliku
od
korizme,
ovo
vrijeme
uključuje
i
vrijeme
susreta
kroz
adventske
programe
koji
za
cilj
imaju
susret
u
radosti
i
pjesmi.
“Tijekom
tjedna
vjernici
ustaju
rano
ujutro
i
pohađaju
svete
mise
zornice
te
tijekom
dana
čine
djela
milosrđa,
a
u
nedjelju
se
susreću
sa
prijateljima
ispred
crkava,
na
trgovima
ili
nekim
drugim
prikladnim
mjestima.
Običaj
je
da
se
počaste
kuhanim
vinom
ili
nekim
drugim
delicijama.
Međutim,
taj
susret
ima
i
sociološki
karakter,
dok
je
onaj
ontološki
prožet
sakramentalnim
činima.
I
mi
smo
kao
župna
zajednica
sudjelovali
i
u
jednom
i
u
drugom
obliku
te
na
taj
način
obilježili
i
duhovni
i
tjelesni
oblik”,
kaže
Ledić.
Ponosan
je,
kaže,
što
su
njegovi
župljani
svako
jutro
ispunili
crkvu.
“I
odrasli
i
djeca
i
mladi
rado
ustaju
ranom
zorom
i
dolaze
na
svetu
misu.
Misa
polnoćka
je
doista
najsvečaniji
događaj.
Nije
pretjerano
reći
da
bude
najmanje
800
vjernika.
Crkva,
iako
je
velika,
ne
može
sve
primiti,
ali
svi
mogu
čuti
radosnu
poruku
betlehemske
noći.
Nakon
svete
mise
polnoćke
vjernici
se
zadrže
ispred
crkve
na
Trgu
Drinskih
mučenica,
nazdrave
jedni
drugima,
pruže
ruku
pomirenja,
ako
je
to
potrebno
i
zapjevaju
tradicionalne
božićne
pjesme”,
opisuje
nam
kako
bude
za
najradosniji
kršćanski
blagdan
u
novotravničkoj
župi.Govoreći
o
božićnim
običajima
ovoga
kraja,
pojašnjava
da
su
slični
s
drugim
krajevima
Srednje
Bosne,
pa
i
države
Bosne
i
Hercegovine
općenito.
“Iako
je
Novi
Travnik
grad
sa
mnogo
različitosti,
objedinjuje
nas
jedan
te
isti
običaj,
a
to
su
prije
svega
svete
mise.
Sve
crkve
su
pune
vjernika,
a
to
je
najbitnije.
Objedovanje
je
uglavnom
isto
kao
u
drugim
krajevima,
međutim
apostrof
je
na
obiteljskom
zajedništvu,
a
ne
na
trpezarijskim
delicijama.
Naravno
da
zima
sa
sobom
nosi
mrsnija
jela
i
kolače,
a
Božić
je
proslava
rođendana
Spasitelja
i
Mesije,
Isusa
Krista,
pa
kao
što
je
bogat
običaj
proslave
naših
rođendana
kako
da
ne
slavimo
rođendan
Sina
Božjega
sa
nekim
izvanrednim
specijalitetima?
Budući
da
je
neizostavan
post
tijekom
Došašća,
isto
tako
je
neizostavan
post
na
Badnju
večer.
Hrana
koja
se
konzumira
na
taj
dan
je
posna
i
svakako
da
se
isključuje
bilo
kakav
mrs
i
obilna
konzumacija.
Jedan
obrok
do
sitosti
bez
mesa
i
drugog
mrsa.
Trpezarijski
stol
je
taj
dan
bogatiji
zbog
duhovne
radosti,
a
ne
zbog
gurmanskih
apetita”,
naglašava
don
Anto
Ledić.
Novi
Travnik
primjer
života
i
prosperiteta
Gdje
god
je
bio
na
službi,
ovaj
57-godišnjak
je
ostavio
trag,
uradio
je
mnogo
toga
na
zbližavanju
tih
zajednica
i
ljudi.
Prepoznatljivi
je
i
po
humanitarnom
radu
i
sportu.
Višestruki
je
prvak
Bosne
i
Hercegovine
u
seniorskoj
i
veteranskoj
konkurenciji
te
višestruki
apsolutni
prvak
države
u
dizanju
tegova.
Bio
je
jedini
predstavnik
Bosne
i
Hercegovine
2012.
godine
na
Svjetskom
prvenstvu
veterana
u
ukrajinskom
gradu
Ljvivu
gdje
je
bio
osmi
u
svojoj
kategoriji
do
94
kilograma
s
podignutih
205
kilograma
u
biatlonu.
Devetu
godinu
je
na
službi
u
Novom
Travniku.
“Imao
sam
privilegiju
biti
u
mnogim
mjestima
naše
drage
Bosne
i
Hercegovine:
rodni
Kupres,
Zavidovići,
Sarajevo,
Žepče,
Konjic,
Travnik,
Zenica
i
sada
Novi
Travnik.
Od
Krivaje
do
Neretve,
Bosne
pa
sve
do
Lašve.
Od
Stožera,
Trebevića,
Prenja,
Vlašića
pa
sve
do
Rostova.
Doista
je
privilegija
udisati
sve
ove
ljepote
naše
domovine.
U
Novom
Travniku
sam
već
devetu
godinu
i
ne
mogu
reći
da
mi
je
loše.
Doista
je
ovo
grad
sa
mnogim
svojim
bogatstvima,
kako
kulturološkim
tako
i
duhovnim.
Grad
koji
doista
obećaje
i
koji
se
s
ponosom
zove
‘novi’.
Ovo
je
grad
u
usponu
i
grad
koji
izgrađuje
jedan
poseban
ambijent
koji
želi
biti
mjesto
za
sve,
bez
obzira
iz
kojeg
kraja
dolazi
i
na
kakav
način
ispoljava
svoje
vjerske
osjećaje.
Ovdje
možete
sresti
i
Slovence,
i
Poljake,
i
Makedonce,
i
Bugare,
i
Italijane,
i
ljude
njemačkog
porijekla,
iz
cijele
regije.
Ovo
je
grad
koji
stvara
‘nove’
običaje
i
tradicije
i
zato
jest
izazov
živjeti
u
njemu.
Držim
da
je
sada
doista
primjer
života
i
prosperiteta
na
svim
nivoima.
U
svemu
tome
pokušavam
se
snaći
i
dati
dio
sebe”,
kazuje
nam
don
Ledić.
‘Politika
se
ne
bavi
čovjekom,
nego
sama
sobom’
Tvrdi
i
da
je
Bosna
i
Hercegovina
najljepša
zemlja
na
svijetu
u
kojoj
se,
nažalost,
političari
ne
bave
čovjekom
i
ne
rade
na
stvaranju
uvjeta
za
dostojanstven
život.
“Politika
ovoga
vremena,
od
demokratskih
promjena,
ne
bavi
se
čovjekom
nego
sama
sobom.
Žalosno
je
gledati
kako
nam
najkvalitetniji
kadar
odlazi
iz
ove
zemlje.
Porazno
je
gledati
kako
reproduktivne
obitelji
napuštaju
svoja
ognjišta
tražeći,
‘kruha
nad
pogačom’.
A
zašto
je
to
tako?
Odgovor
je
jednostavan
–
nismo
osigurali
mladim
ljudima
da
rade
i
dokazuju
svoje
sposobnosti,
stvarajući
ono
što
stvaraju
u
drugim
zemljama.
Njihova
kreativnost
nije
mogla
izaći
na
vidjelo
zbog
političkih
platformi
u
medijima,
koje
jedino
što
plasiraju
je
stranačko
nadmudrivanje”.
Kaže
da
smo
stvorili
razrede,
škole,
fakultete,
profesore,
ali
nismo
stvorili
praktičnu
nastavu,
da
imamo
izuzetno
sposobne
kadrove,
ali
nemamo
ekonomsku
politiku
koja
će
te
kadrove
iskoristiti
i
dati
im
prigodu
pokazati
svoje
sposobnosti,
da
imamo
najljepšu
zemlju,
ali
da
smo
na
oči
stavili
koprenu.
“Naša
zemlja
obiluje
mnogim
prirodnim
resursima,
ali
dopustili
smo
da
stranački
mešetari
trguju
njima
u
vlastitu
korist.
Zemlja
sa
toliko
šume,
vode,
rude,
plodnih
polja,
a
sa
tako
malo
stanovnika,
mogla
je
biti
vodeća
ekonomska
sila
u
Europi.
Da
imamo
sposobne
ekonomiste,
bili
bismo
najbogatija
zemlja
u
regiji.
Umjesto
da
izvozimo
prirodne
resurse
koje
nam
je
Bog
dao,
mi
‘izvozimo’
ljudske
resurse.
Bog
nam
je
dao
divnu
zemlju
i
mi
smo
divan
radišan
narod,
ali,
nažalost,
bez
kvalitetnih
ekonomskih
lidera.
Kada
bismo
trošili
energiju
na
ekonomiju
kao
što
je
trošimo
na
politička
prepucavanja,
naše
vjetrenjače
bi
se
same
okretale.
Jedino
što
mogu
reći
jest:
oprosti
nam,
domovino,
što
te
ne
cijenimo
onoliko
koliko
ti
nas
trpiš;
oprosti
nam,
domovino,
što
te
ne
volimo
onoliko
koliko
nas
ti
voliš”,
zaključio
je
don
Anto
Ledić,
svećenik,
sportista
i
humanista.