Upoznajte Andreu Tomić – magistru psihologije, s bogatim iskustvom u savjetodavnom radu. Nakon godina posvećenosti ljudskoj psihi, otvorila je vlastito savjetovalište u Čitluku, a putem platforme „Skriveno u meni“ već neko vrijeme javno progovara o važnim, ali često prešućivanim temama mentalnog zdravlja.

U sklopu nove rubrike na našem portalu“O tome se (ne) priča”, Andrea će svakog mjeseca donositi tekstove koji diraju u srž svakodnevice – o emocijama koje skrivamo, pritiscima s kojima se nosimo i izazovima koje rijetko izgovaramo naglas. U ovom intervjuu, otvoreno i iskreno govori o svom profesionalnom putu, osobnim izazovima, zabludama o psihologiji, ali i o tome zašto je važno napokon progovoriti o temama koje „guramo pod tepih“.

Možeš li ukratko predstaviti sebe – tko si profesionalno, ali i privatno?

Moje ime je Andrea Tomić. Kćer, sestra, prijateljica, supruga, a od prije nepunih dvije godine dobila sam jednu novu, najljepšu i najznačajniju životnu ulogu – ulogu majke jednom prekrasnom dječaku. Po zanimanju sam magistra psihologije i kognitivno – bihevioralni terapeut u superviziji. Po završetku fakultetskog obrazovanja znala sam u kojem smjeru želim graditi svoju karijeru i na koji način želim raditi stoga je dodatno školovanje za mene bio logičan izbor. Nakon više godina rada u području savjetovanja otvorila sam svoje Psihološko savjetovalište za djecu, mlade i odrasle u Čitluku. Trenutno radim online i uživo psihološko savjetovanje, a u suradnji sa svojom kolegicom vodim psihološku stranicu „Skriveno u meni“ gdje svakodnevno nastojimo podizati svijest o mentalnom zdravlju. Privatno i poslovno moj život je svakodnevni balans između dječjih igračaka i terapijskih tehnika i bez obzira koliko teško i izazovno nekad bilo, ne bih to mijenjala ni za što.

Kako si se odlučila za poziv psihologinje? Je li to bio posao koji si oduvijek htjela raditi?

Iako volim reći da mi je psihologija oduvijek bila zanimljiva, nisam jedna od onih koji su od početka školovanja znali čime se žele baviti. No, oduvijek sam osjećala znatiželju prema ljudima, njihovim osjećajima i ponašanjima, a kroz život sam se, svjesno ili nesvjesno, uvijek trudila biti empatična i dobra podrška drugima, onako kako sam najbolje znala. Ideja o psihologiji kao mogućem zanimanju pojavila se negdje tijekom srednjoškolskog obrazovanja, ali tijekom studija ta je želja postala jasnija i snažnija. Tražeći dodatnu praksu, volontiranja, različite projekte gdje sam mogla produbiti svoje znanje i osjetiti kako izgleda stvaran rad s ljudima shvatila sam koliko me ispunjava biti podrška drugima u njihovim izazovima. Bit psiholog zaista nije samo posao. Biti psiholog znači biti spreman na cjeloživotno učenje, educiranje, usavršavanje, rad na sebi i baš zbog toga ima puno dublje značenje. Kroz rad na sebi i rad s drugima osjetila sam da to zaista jest moj poziv kojeg ću se uvijek truditi obavljati savjesno i odgovorno.

 Što te najviše fascinira u ljudskoj psihi i ponašanju?

Najviše me fascinira koliko je ljudska psiha istovremeno i kompleksna i prilagodljiva– koliko često ispod onoga što na prvi pogled izgleda kao „još jedan problem” postoji priča, iskustvo ili potreba koja zapravo ima smisla. Nevjerojatno mi je koliko smo mi ljudi prilagodljivi, koliko strategija razvijemo da bismo preživjeli, nosili se sa životom, čak i kada nas te iste strategije sputavaju i ne daju nam da ostvarimo sve svoje potencijale. Taj trenutak kad osoba počne razumijevati sebe na dubljoj razini, kad umjesto samokritike počne osjećati suosjećanje prema sebi – to je ono što me svaki put iznova dirne. Fascinira me i koliko male promjene u načinu razmišljanja ili doživljavanja mogu otvoriti prostor za velike, značajne i prijeko potrebne promjene.

Koje su najčešće zablude koje ljudi imaju o psihologiji i psiholozima?

O psihološkom savjetovanju, psiholozima, terapiji ima jako puno zabluda. Jedan od najvećih je vjerovanje da psiholog “popravlja” ljude ili daje čarobna, instant rješenja. Istina je zapravo da je psihološki rad zajednički proces u kojem klijent aktivno sudjeluje, uči o sebi i razvija alate za cijeli život. Druga česta zabluda jest da je psihologija rezervirana samo za one s ozbiljnim problemima, a zapravo, psihološki prostor je prostor za sve one koji žele bolje razumjeti sebe i koji se žele naučiti bolje nositi sa svakodnevnim izazovima. Mnogi ljudi se i dalje bore s osjećajem srama oko traženja pomoći ili straha zbog stigme koja je na žalost još uvijek prisutna. Mentalno zdravlje je važno. Traženje pomoći nije slabost. Traženje pomoći je znak snage, i upravo zbog toga trebamo poticati otvoren razgovor kako bi se riješili zabluda koji su duboko ukorijenjeni u društvu. Ali, polako ih se rješavamo – malim, značajnim koracima…

Kako pristupaš ljudima koji se prvi put susreću s psihologom i osjećaju nelagodu zbog toga?

Svjesna sam koliko taj prvi korak može biti težak, ispunjen nelagodom, strahom i neizvjesnošću. Nije lako sjesti preko puta nekoga koga prvi put vidiš i pričati o stvarima koje možda ni sebi ne znaš do kraja objasniti. I zato nikad ne očekujem da netko dođe spreman, sređen ili „sređenih misli“. Dovoljno je da dođe takav kakav jest. I sama sam kroz psihoterapijsku edukaciju prošla intezivan rad na sebi stoga sam svjesna koliko takav rad zna biti zbunjujući, nelagodan, ali i jako hrabar. Upravo zato pristupam svakoj osobi s puno razumijevanja, bez pritiska i bez osuđivanja. Toplo, iskreno i sa stvarnom željom da budem podrška kakvu zaslužuju. U mom savjetovalištu se ne traži savršenstvo, traži se iskrenost – u onoj mjeri koliko je netko u tom trenutku spreman dati. Ne morate znati što je točno što vam treba; dovoljno je da znate da želite nešto bolje za sebe. A sve ostalo, rješavamo zajedno, korak po korak.

Što te potaklo na to da prihvatiš suradnju s portalom Brotnjo.info? Zašto si se odlučila baš za rubriku “O tome se (ne) priča?

Poziv na suradnju s Brotnjo.info me iskreno obradovao, jer sam odmah prepoznala priliku da kroz ono što volim i radim doprinesem nečemu većem, ovdje, u svom mjestu, na portalu iz mog mjesta. Kroz svoj rad i različite aktivnosti stalno pokušavam podizati svijest o važnosti mentalnog zdravlja, a u malim sredinama, poput naše, ta je potreba možda još i veća. S tom mišlju sam se odlučila i za rubriku „O tome se (ne) priča“ jer vjerujem da je zaista današnje vrijeme pravo vrijeme u kojem možemo potaknuti otvoren razgovor o „tabu“ temama i onim temama koje su često zanemarene. Nadam se da ćemo kroz iskrene i otvorene razgovore moći zajedno razbiti neke predrasude, potaknuti suosjećanje i pružiti podršku koja nam je svima potrebna. A ako se u mojim tekstovima netko prepozna, zapita ili čak odluči potražiti pomoć – onda smo već napravili puno.

Zašto je važno pričati (ili napokon početi pričati) o temama koje su često “gurnute pod tepih”?

Zato što šutnja ne briše problem. Ono što je neizgovoreno, ne znači da je lako, završeno, prošlo, zaboravljeno… Ono o čemu se šuti stvara osjećaj srama, izolacije i uvjerenja da smo mi „jedini takvi“, da se to „samo nama događa“ i da to „ne bi smjelo biti tako“. A to nije istina. Svi imamo svoje unutarnje borbe, strahove, teške trenutke, pitanja koja nosimo, a koja često ostanu neodgovorena – jer mislimo da ih ne smijemo dijeliti. Kada počnemo govoriti, skidamo s njih težinu i stvaramo prostor za razumijevanje, prihvaćanje i pomoć. Otvoreni razgovori grade mostove među ljudima, razbijaju zablude i potiču zajednicu da se brine o mentalnom zdravlju, bar onoliko koliko se brine o fizičkom. Govoriti o “teškim” temama znači graditi zdraviju, snažniju i otporniju zajednicu.

Koje teme planiraš otvarati u rubrici i na što želiš posebno skrenuti pažnju čitateljima?

Planiram razgovarati o temama koje nas sve tiho prate kroz svakodnevicu – poput različitih pritisaka, stresa, preplavljenosti obavezama, odnosa s partnerima, djecom, roditeljima… teme o tome kako postaviti granice, kako reći „ne“, ali i kako bolje razumjeti sebe. Želim pisati i o osjećajima koje često skrivamo – o krivnji, usamljenosti, sumnji u sebe, strahu da nismo „dovoljni“. Također, želim razbiti neke predrasude koje još uvijek postoje o psihologiji i mentalnom zdravlju, jer one često stoje kao prepreka na putu prema razumijevanju i traženju pomoći.

Posebno mi je važno čitateljima prenijeti poruku da nisu sami u onome što osjećaju, i da, bez obzira kroz što prolazili zaslužuju podršku, zaslužuju da ih netko čuje i razumije. Kroz ovu rubriku želim potaknuti otvorenost, ohrabriti ljude da se preispitaju, da si dopuste drugačiji pogled na stvari, i da shvate da su promjene moguće. Nisu uvijek lake, ali započinju upravo ovakvim malim, ali značajnim koracima.

Koji ti je najveći izazov u radu, a koji najveći izvor zadovoljstva?

Trenutno mi je najveći izazov kvalitetno izbalansirati privatni i poslovni život, jer tu vrlo često nastupa i ona moja perfekcionistička strana u kojoj u svakom trenutku, u svakoj ulozi želim dati svoj maksimum. A to nije uvijek moguće i upravo toj temi želim dati prostor kroz moju rubriku.

Ja sam prije svega čovjek, pa tek onda psiholog, zbog čega ne mogu ostati ravnodušna na duboke i teške priče koje čujem u svom savjetovalištu, zbog čega moj rad zna biti emotivno zahtjevan i iscrpljujuć. No, upravo u tim trenucima, u kojima zajedno osvijestimo, bolje razumijemo; kada primijetimo onu prvu, toliko značajnu iskru promjene shvatim koliko dubok smisao i vrijednost ovaj poziv zaista ima. I to je ono što me svaki dan uvijek iznova motivira i ispunjava.

Na što želiš potaknuti čitatelje kroz svoje članke?

Želim ih potaknuti na hrabrost – da se ne boje pogledati unutra, prepoznati svoje emocije i tražiti pomoć kad je potrebno. Želim da shvate da mentalno zdravlje nije nešto što treba skrivati već dio našeg cjelokupnog zdravlja i kvalitete života. Nadam se da će moji tekstovi biti izvor podrške, inspiracije i korisnih savjeta, ali i podsjetnik da smo svi zajedno na ovom putu rasta i promjene. Zajedno je lakše rasti, mijenjati se i graditi onu ponekad skrivenu, ali uvijek prisutnu – najbolju verziju sebe!

Andrea Tomić
Psihološko savjetovanje (uživo/online)
Kontakt broj: 063/839-875

The post Nova suradnica portala Brotnjo.info: Andrea Tomić piše o onome o čemu se (ne) priča appeared first on Brotnjo.info | Čitluk – Međugorje – Hercegovina.