TRIDESET GODINA NAKON GENOCIDA U SREBRENICI: Sjećanje i globalna borba protiv negiranja
Negiranje genocida u Srebrenici nije marginalan osjećaj ili teorija zavjere koja se može lako odbaciti. To je namjerna i dobro finansirana politika entiteta Republika Srpska i državna politika Srbije. To je, kako je rekao Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, nastavak rata drugim sredstvima
Piše: Sead TURČALO
Tišina u poljima Potočara kod Srebrenice glasnija je od bilo kakve buke. Hiljade bijelih mermernih nišana stoje u sablasnim redovima, svaki kao spomenik životu koji je nasilno prekinut. Današnja mirna dolina oštro je suprotstavljena haosu iz jula 1995. godine, kada je isto područje, unutar i oko baze nizozemskog bataljona Ujedinjenih nacija, bilo poprište neopisivog užasa, raseljavanja i početka masakra industrijskih razmjera – 8.372 imena nevinih žrtava urezana su na memorijal. Ipak, ovo sveto tlo nije samo mjesto sjećanja. Ono je i dalje mjesto borbe protiv negiranja i veličanja međunarodno priznatog genocida nad Bošnjacima u i oko Srebrenice tokom ratova 1990-ih na prostoru bivše Jugoslavije.
Trideseta godišnjica genocida u Srebrenici nije samo istorijska tačka, već pruža i putokaz ka ratu koji je u toku – – ratu protiv onih koji negiraju, ne samo taj zločin, već i mnoge druge širom svijeta. U bosanskom kontekstu, taj rat vodi globalna, umrežena koalicija savjesti, predvođena Memorijalnim centrom Srebrenica, protiv transnacionalne alijanse državom sponzorisanih revizionista i njihovih ideoloških simpatizera.
Evolucija Memorijalnog centra Srebrenica od mjesta koje je bilo u fokusu samo tokom godišnje komemoracije 11. jula do proaktivne institucije za „odbranu sjećanja“ nudi ključni, ponovljivi model za druga postkonfliktna društva i za odbranu demokratskih vrijednosti protiv talasa autoritarne dezinformacije. Ovo nije samo o pamćenju prošlosti Bosne i Hercegovine, već i o budućnosti Evrope i svijeta.
Sveto tlo i anatomija negiranja genocida
Da bi se razumjela dubina i opasnost današnje borbe, potrebno je prvo dekonstruirati kampanju negiranja neosporive istine o zločinu genocida, a zatim razotkriti politički mehanizam osmišljen da tu istinu izbriše.
Osnovne, pravno potvrđene činjenice o genocidu su neosporne. U presudama Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodnog suda pravde (MSP), sistematsko ubijanje najmanje 8.372 nevina Bošnjaka od strane policije i vojske samoproglašene entiteta bosanskih Srba, Republike Srpske, pod komandom ratnog zločinca Ratka Mladića i uz podršku susjedne Srbije, pravno je definisano kao genocid.
Ovaj zločin se nije desio u vakuumu. Omogućio ga je duboki neuspjeh međunarodne zajednice, posebno Ujedinjenih nacija. Proglašenje Srebrenice „zaštićenom zonom“ bilo je obećanje koje nije samo prekršeno, već je situaciju dodatno pogoršalo time što je stvorilo zamku koja je dovela desetine hiljada izbjeglica na jedno mjesto bez adekvatne zaštite. „Kukavičke odluke“ zapovjednika UN-a na terenu i nemoć nizozemskog bataljona nisu bile samo nesretna greška, već sistemski moralni i politički kolaps.
Ovaj neuspjeh međunarodne zajednice u sprječavanju genocida stvorio je političke i psihološke uslove u kojima je negiranje moglo cvjetati. Želja da se umanji vlastita krivica učinila je Zapad prijemčivijim za narative o „podijeljenoj krivici“ i „tragičnom građanskom ratu“, koji su ključni za revizionističku retoriku. Ako su „svi krivi“, onda konkretni neuspjeh u sprječavanju jedne strane da počini genocid postaje manje strašan. Tako je nečinjenje 1995. bilo „prvobitni grijeh“ koji je kasnije učinio grijeh negiranja politički korisnim i psihološki prihvatljivim mnogima unutar i izvan regije. Borba protiv negiranja je stoga i borba protiv historijske amnezije same međunarodne zajednice.
Arhitektura negiranja
Negiranje genocida u Srebrenici nije marginalan osjećaj ili teorija zavjere koja se može lako odbaciti. To je namjerna i dobro finansirana politika entiteta Republika Srpska i državna politika Srbije. To je, kako je rekao Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, nastavak rata drugim sredstvima.
Taktike brisanja su raznolike i sistematske. Uključuju institucionalni revizionizam, poput osnivanja „vladinih komisija“ zaduženih da proizvode izvještaje koji proturječe nalazima međunarodnih sudova. Tu je i medijska saturacija, neumorno promovisanje negiranja od strane državnih i bliskih medija. Memorijalni centar Srebrenica svake godine objavljuje izvještaj koji pruža kvantitativne dokaze o stotinama takvih djela. Politička blokada bilo kakvog zakonodavstva na državnom nivou u Bosni i Hercegovini kojim bi se kriminaliziralo negiranje genocida traje desetljećima, pokazujući jasnu namjeru da se zaštite negatori i nastavi kriminalitet. Konačno, tu je i aktivno veličanje ličnosti poput Mladića i Radovana Karadžića, koji se prikazuju kao nacionalni heroji.
Ova kampanja negiranja nije fenomen koji prati konflikt, već fundamentalna i završna faza samog procesa genocida. Cilj genocida je potpuno ili djelimično uništenje zaštićene grupe, pri čemu je uništenje i fizičko i simbolično. Fizičko uništenje se dogodilo u julu 1995. masovnim pogubljenjima. Neposredno nakon toga, počelo je simbolično uništavanje skrivanjem tijela u masovnim grobnicama i njihovim naknadnim premještanjem u sekundarne i tercijarne grobnice radi uništavanja dokaza.
Današnji politički projekat negiranja – prepisivanje udžbenika historije, proizvodnja lažnih izvještaja, veličanje ubica – logičan je nastavak tog prikrivanja. Kao što ističe stručnjak za genocid Gregory Stanton, ovo je završna faza nakon uništavanja ljudskih tijela, koja pokušava uništiti sjećanje na njihovo postojanje i istinu o njihovom ubistvu. On definiše negiranje kao čin konstantnog progona i direktnu prijetnju preživjeloj zajednici.
Lokalno negiranje se legitimira i pojačava na svjetskoj sceni. Nobelova nagrada za književnost austrijskom piscu Peteru Handkeu, čije djelo su kritičari ocijenili kao opravdavanje srpskog saučesništva u zločinima, bila je prekretnica koja je signalizirala opasnu evropsku toleranciju prema negiranju genocida. Negatori širom svijeta nalaze podršku na cijelom političkom spektru, od „antiimperijalističke“ ljevice koja srpski slučaj vidi kroz iskrivljenu anti-NATO prizmu do radikalnih desničara koji dijele islamofobni svjetonazor.
Pored toga, negiranje genocida u Srebrenici povezano je sa strateškim interesima autoritarnih sila, posebno Rusije. Moskva koristi ovo pitanje da podstiče nestabilnost na Balkanu, spriječi evroatlantsku integraciju Bosne i Hercegovine i podriva kredibilitet međunarodnog prava i zapadnih institucija. Negiranje je postalo geopolitičko oružje.
Od mjesta tuge do sile istine
Suočen s ovom organizovanom kampanjom negiranja i brisanja, Memorijalni centar Srebrenica prošao je vlastitu transformaciju i postao glavni borac u ratu za istinu, vođen novom vizijom preživjelih.
Osnovan odlukom Visokog predstavnika međunarodne zajednice 2000. godine, a otvoren 2003., početna uloga Memorijalnog centra bila je prvenstveno komemorativna i arhivska, fokusirana na godišnje ukopavanje novoidentifikovanih posmrtnih ostataka i prateću komemoraciju 11. jula. Bio je važno mjesto žalovanja, ali institucionalno pasivno.
Posljednjih šest godina obilježile su radikalne promjene, predvođene direktorom Emirom Suljagićem. Njegove vlastite riječi ilustruju promjenu misije: od pravnog fokusa ka pronalaženju i jačanju glasova žrtava i preživjelih te preuzimanju kontrole nad narativom. Cilj više nije bio samo sjećati se, već boriti se. Suljagićeva lična historija – on je kao sedamnaestogodišnji UN prevodilac svjedočio događajima iz prve ruke – daje instituciji jedinstveni moralni autoritet i nepopustljivu snagu.
On je bio među moralnim snagama koje su bile ključne za usvajanje rezolucije u Generalnoj skupštini UN 2024. godine kojom je 11. juli proglašen Međunarodnim danom sjećanja i komemoracije genocida iz 1995. Rezolucija ne samo da je potvrdila činjenice utvrđene na međunarodnim sudovima, već je ojačala normativni okvir za sjećanje, pravdu i prevenciju. Njena simbolička težina leži u eksplicitnoj osudi kako negiranja, tako i veličanja ratnih zločinaca – prakse koje i dalje podrivaju pomirenje i destabilizuju postkonfliktna društva. Iako nema obavezujuću pravnu snagu, rezolucija ipak pojačava moralnu i političku obavezu međunarodne zajednice da se s naslijeđem zločina suoči iskreno i odlučno. A glasanje o rezoluciji je pokazateljsko: 84 za, 19 protiv i zabrinjavajućih 68 suzdržanih, što svjedoči o ambivalencijama koje su se ukorijenile godinama dezinformacija o genocidu u Srebrenici.
Kako je Suljagić rekao u svom govoru prije usvajanja: „Kada su moji saborci, preživjeli genocida, izašli iz šuma istočne Bosne u julu 1995., niko nam nije vjerovao. Naše priče bile su toliko užasavajuće, toliko nezamislive, da su svi radije odlučili ne vjerovati… Tokom posljednjih 29 godina morali smo dokazivati svaki detalj našeg stradanja, iznova i iznova.“
Transformacija Memorijalnog centra Srebrenica (učestvovao sam na njegovim konferencijama i prisustvujem godišnjim komemoracijama) direktan je rezultat liderstva Suljagića i drugih preživjelih uključenih u centar: svjedočiti, boriti se za priznanje i osigurati da historija bude ispričana na vlastitim uslovima. Proaktivna, ponekad konfrontacijska i globalno umrežena strategija centra nije samo pametan institucionalni zaokret, već i institucionalizacija imperativa preživjelih. Godišnji izvještaji o negiranju, međunarodne škole za mlade, globalne alijanse — to su alati preživjelog koji je, u borbi protiv negiranja i veličanja, prešao iz uloge svjedoka u ulogu komandanta. To također objašnjava povremene kritike njegovih metoda kao agresivnih; to je prevođenje očajničke borbe preživjelih u institucionalnu politiku.
Centar je razvio važne programe kao strateške instrumente u ovoj borbi. Godišnji izvještaj o negiranju genocida djeluje kao oblik „kontrašpijunaže“, direktno osporavajući tsunami laži negatora. Centar sistematski prati, dokumentuje i objavljuje slučajeve negiranja, stvarajući neoboriv javni zapis koji imenuje pojedince, medije i institucije.
Projekat usmene historije je „humanitarno-arhivski“ alat centra. U saradnji s organizacijama kao što su BIRN i Shoah Foundation Univerziteta Južne Kalifornije, projekat bilježi svjedočanstva preživjelih, fokusirajući se ne samo na genocid, već i na živote pojedinaca uništene zajednice prije, tokom i nakon. Rezultat potvrđuje njihovu ljudskost i odbacuje pokušaje negatora da dehumaniziraju žrtve i preživjele.
Na kraju, edukacija služi kao svojevrsna vakcina. Programi poput „Srebrenica Youth School“ i dokumentarni filmski festival „SrebrenicaDocs“ osmišljeni su kao dugoročna strategija za izlaganje šire javnosti i narednih generacija istini na terenu.
Globalna alijansa savjesti
Možda najznačajniji element strategije centra je uspostavljanje globalne mreže za univerzalizaciju lekcija iz Srebrenice, izvlačeći sjećanje na Srebrenicu iz regionalne izolacije.
Centar je svjesno radio na izgradnji partnerstava s drugim velikim institucijama savjesti, povezujući sjećanje na Srebrenicu s međunarodnim poretkom kako bi ga zaštitio od revizionističkih napada. Glavne političke snage koje negiraju genocid u Srebrenici su nacionalističke i često povezane s autoritarnim, anti-zapadnim silama poput Rusije. Njihov narativ ima za cilj da izoluje Srebrenicu kao „balkanski“ ili čak lokalni „slučaj“. Kao odgovor, Centar je izgradio partnerstva uglavnom s institucijama koje djeluju unutar liberalno-demokratske tradicije i čiji su moralni okviri duboko oblikovani historijskim suočavanjima s masovnim zločinima — prvenstveno, ali ne isključivo, Holokaustom. Nije riječ samo o dijeljenju edukativnih materijala; riječ je o izgradnji geopolitičkog zaštitnog zida oko historijskih činjenica.
Na kraju, ovo umrežavanje univerzalizira lekcije iz Srebrenice. Ona postaje dio ljudske historije. Međunarodni šefovi država i vlada koji su sarađivali s centrom sada opisuju Srebrenicu kao jedan od najmračnijih trenutaka novije historije. Ovo univerzaliziranje je najsnažniji protuotrov partikularističkom, nacionalističkom otrovu počinilaca i njihovih savremenih simpatizera. Ono ispunjava obećanje „nikad više“ time što Srebrenicu čini zajedničkom globalnom odgovornošću.
Uloga Evrope i budućnost istine
Bitka za sjećanje na Srebrenicu ima posljedice daleko izvan Balkana. Ona postavlja temeljna pitanja o prirodi pravde, stabilnosti Evrope i budućnosti istine u eri dezinformacija.
Kriminalizacija negiranja genocida od strane visokog predstavnika Valentina Inzka 2021. godine, poznata kao „Inzkov zakon“, bila je neophodna intervencija nakon godina opstrukcija političara iz Republike Srpske. Ali ona i dalje uglavnom postoji samo na papiru. Postoji otvoreni pokret protesta u Republici Srpskoj, a tužilaštva su uglavnom odsutna u sprovođenju. To pokazuje ozbiljna ograničenja međunarodnih pravnih instrumenata bez političke volje za njihovu provedbu na terenu. Neuspjeh „Inzkovog zakona“ pruža važnu lekciju da su mehanizmi tranzicione pravde „odozgo prema dole“ inherentno nedovoljni i naglašava činjenicu da, u zarobljenoj državi, borbu za istinu mora voditi civilno društvo, ojačano međunarodnim savezima.
Negiranje i veličanje genocida nad Bošnjacima u i oko Srebrenice direktna je prijetnja stabilnosti Bosne i Hercegovine, a time i Evrope. Postoji jasna veza između revizionističke retorike figura poput lidera bosanskih Srba Milorada Dodika, njegovih secesionističkih prijetnji i strateške podrške koju prima iz Beograda i Moskve. Negiranje nije samo uvredljiv govor, već ideološka priprema za budući konflikt. Srebrenica je jedno od ključnih frontova u širem „hibridnom ratu“ koji autoritarne države vode protiv liberalnog poretka. Bilo bi razorno pobjedničko postignuće za ove snage kada bi istina o genocidu nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, u srcu Evrope, bila uspješno izbrisana.
Iako je masakr u Srebrenici priznat kao genocid prema međunarodnom pravu, istraživanja pokazuju da je on bio samo završni čin šire kampanje genocida nad Bošnjacima od 1992. do 1995. godine. Ugledna naučnica Edina Bećirević osporava prevladavajuću pravnu interpretaciju koja ograničava definiciju genocida na događaje iz jula 1995. u Srebrenici, tvrdeći da takav uski pogled zanemaruje sistematsku i široko rasprostranjenu namjeru da se istrijebi bošnjačko stanovništvo širom Bosne i Hercegovine. Prema Bećirević, ta namjera je bila posebno vidljiva u vojnim kampanjama čiji je jedini cilj bio eliminacija Bošnjaka s ciljanih teritorija — ne samo u istočnoj Bosni (Zvornik, Foča, Višegrad) i sjeverozapadnoj Bosni (Prijedor, Sanski Most, Ključ), već i u drugim dijelovima zemlje.
Drugi ugledni stručnjaci za genocid, poput Martina Shawa, Bena Kiernana i Henryja Theriaulta, također su tvrdili da je genocid nad Bošnjacima započeo 1992. godine i da Srebrenicu treba posmatrati kao kulminaciju, a ne kao izuzetak. Kao što Norman Naimark i drugi naglašavaju, isključivanje ranijih zločina iz okvira genocida iskrivljuje historijsku i moralnu istinu.
Rad na suzbijanju negiranja i dezinformacija stoga predstavlja ključni čin sigurnosti i odbrane za Evropu koja se suočava s ponovnim usponom nacionalizma i desničarskog radikalizma. Trideset godina kasnije, polja Potočara svjedoče o dvije suprotstavljene istine: dubini ljudske okrutnosti i otpornosti ljudskog duha. Koja od tih istina će definirati Evropu 21. stoljeća zavisi od toga hoće li se međunarodna zajednica konačno odlučiti boriti ovaj nedovršeni rat za sjećanje istom odlučnošću kao i negatori.
(Justsecurity.org)
The post TRIDESET GODINA NAKON GENOCIDA U SREBRENICI: Sjećanje i globalna borba protiv negiranja appeared first on Interview.ba.