PREVODIOCI HAŠKOG TRIBUNALA O TEŠKOM POSLU: Ogromna količina stresa, pritiska, mentalnog umora, traumatizacije ali i tuge, bijesa i ljutnje

Oni su često prvi koji čuju svjedočenje žrtava i predstavljaju kanal putem kojeg se svjedočenje prenosi u što vgernijem obliku. Moraju prenijeti i ton i emociju pored samog sadržaj iskaza što im dodatno otežava da se distnaciraju od traumatskog iskustva

Piše: Ivana NIKOLIĆ

Kada je 1995. godine, po završetku rata, u Bosnu i Hercegovinu stigla istražna komisija Ujedinjenih nacija da ispita navode o počinjenim ratnim zločinima, Besmir Fidahić dobio je posao prevodioca.

Tadašnji osamnaestogodšnjak iz Tuzle tečno je govorio engleski jezik.

– Radio sam na slučaju Srebrenica od samog početka. Bio sam prvi prevodilac koji je otišao na sekundarne masovne grobnice – kaže on za BBC na srpskom.

U Srebrenici su jula 1995. pripadnici Vojske Republike Srpske izvršili genocid ubistvima više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.

Tokom narednih 15 godina, Besmir će kao simultani prevodilac biti doo nekih od najznačajnijih suđenja u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Prevodiće svjedočenja žrtava silovanja, genocida, bivših logoraša, majki koje i dalje tragaju za kostima svoje djece.

Sa nagomilanim stresom se nosio relativno dobro – sve do 2010. godine, kada je prevodio svoedočenje o doečaku ubijenom jula 1995.

– Kod njega sam se blokirao. To je bila netretirana trauma na netretiranu traumu na netretiranu traumu. Očito da su mene silovanja, mučenja, i sve te druge stvari i više nego dotakle, ali dječak je bio katalizator da sve to izađe iz mene na jedan nasilan način – kaže Besmir.

Besmir Fidahić nije usamljeni slučaj.

Prevodioci, pogotovo na suđenjima za ratne zločine, doživljavaju veliki stres i traumu.

Neki izvještaji, poput publikacije Međunarodnog krivičnog suda iz 2010, navode da prevodioci i sudski tumači ,,mogu patiti od sekundarne traumatizacije dugi niz godina prije ispoljavanja simptoma i dobijanja dijagnoze”.

– Prevodioci na suđenjima za ratne zločine su pod velikim rizikom da razviju tegobe slične onima koji su preživeli traumatska iskustva – kaže Irena Stojadinović, psihologinjaa i programska koordinatorica u beogradskoj organizaciji Psychosocial Innovation Network (PIN).

Zato su im potrebne kontinuirana edukacija i sistemska psihološka pomoć i pre i tokom angažmana, napominje.

Međutim, prevodioci u lokalnim i međunarodnim sudovima najčešće ne dobijaju direktnu psihološku podršku, pa su u borbi protiv traume kojoj su svakodnevno izloženi uglavnom prepušteni sami sebi.

„On je postao dio mene”

Besmir Fidahić je danas šef prevodilačke službe i prevodilac u šestojezičnoj kombinaciji.

Radi u Međunarodnoj upravi za morsko dno, i živi na Jamajci.

Iz Tribunala u Hagu je otišao 2010, ali je ostao u materiji – prevodio je istrage i suđenja za teška kršenja ljudskih prava u vezi sa Islamskom državom, ratovima u Siriji i Libiji.

– Kada sam radio Libiju, tada sam vrisnuo i rekao – pa ljudi božji, šta vam je više sa ovim, ja više znam silovanih i unesrećenih nego normalnih ljudi – kaže Besmir, dok završava prvu jutarnju kafu na zoomu u dnevnoj sobi u Kingstonu.

Kako kaže, on i njegove kolege nisu imale nikakvu psihološku podršku za vrijeme rada u Hagu, ali ni kasnije.

– Ujedinjene nacije uporno rade sa jadom i čemerom svuda na svijetu, a nemaju taj neki sistem za prepoznavanje depresije među svojim osobljem.

Psihologinja Stojadinović, koja dugo godina radi i sa izbjeglicama iz ratom zahvaćenih područja, kaže da su prevodioci često previše izloženi teškim i traumatzujućim sadržajima.

– Oni su često prvi koji čuju svedočenje žrtava i predstavljaju kanal putem kojeg se svedočenje prenosi u što vernijem obliku. Moraju preneti i ton i emociju pored samog sadržaj iskaza što im dodatno otežava da se distnaciraju od traumatskog iskustva o kome izveštavaju – kaže Stojadinović.

Tako može doći do takozvane sekundarne traumatizacije, odnosno trauma u drugom stepenu.

Simptomi sekundarne traumatizacije su hronični umor, anksioznost, noćne more i flešbekovi, izbjegavanje određenih tema, ljudi ili mjesta, kao i problemi sa spavanjem i koncentracijom, emocionalno otuđenje ili osjećaj bespomoćnosti, depresivno raspoloženje, opisuje ona.

Neke od ovih simptoma iskusio je i Besmir za vreme angažmana u Tribunalu u Hagu.

Prevodio je na suđenjima političkim i vojnim liderima Slobodanu Miloševiću, Anti Gotovini, Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću.

Radio je i u pritvorskoj jedinici Haškog tribunala gdje je, kaže, optužene gledao u jednom drugačijem, intimnijem svijetlu.

Godinama je uspješno podnosio strahote o kojima je svakodnevno, godinama slušao – sve do svjedočenja čojveka koji je u julu 1995. prevozio muškarce i dječake iz Srebrenice na mesta gdje će biti ubijeni.

Među njima je bio i dečkić, koga je stavio na mjesto suvozača, i sa kojim je cijeli prevozio bošnjačke dječake i muškarce, slušajući muziku na radiju.

Kada je odvezao i poslednju turu, čovek je, ne znajući šta da radi sa dječakom, pozvao nadređenog.

Bilo je oko pet ujutru, probudio ga je iz sna.

Nadređeni je došao i hladnokrvno ubio dječaka, opisuje mi.

Besmir kaže da je nakon ovog svejdočenja shvatio da je godinama gomilao neobrađene traume, a da je priča o dječaku bila samo kap koja je prelila čašu.

Posle tog svjedočenja, rituali više nisu pomagali, i Besmir kaže da je narednih nekoliko nedelja bio u jako teškom psihičkom i fizičkom stanju.

– Ono što se desilo tom mom malom…On je postao dio mene, padne mi na pamet svaki dan – gdje bi on sada bio u svom životu i šta bi radio i ostalo. „Vidim ga iz profila, kako pjeva i kažem mu – pusti me molim te, ne mogu više. Ja sam posle dječaka bio pijan mjesec i po. Ustanem, hoću da probam da se istuširam, ne mogu. ,Ja ga hoću oko sebe, meni je bitno da je on oko mene, a bojim se da, ukoliko se operem, on se više neće vratiti – kaže.

Pored gomila pojedinosti koje je o ratu zna ili je zaboravio, o ovom dječaku ne zna ništa, čak ni kako se zvao.

– Apsolutno ništa ne znam o njemu.

Stvari na koje te ništa ne pripremi

Amerikanka Elen-Elias Bursać se na zoom javlja iz prostrane, svijetle trpezarije, sa širokim osmjehom.

Elen je u Zagrebu, gdje je doktorirala, živjela 18 godina, i govori tečno srpsko-hrvatski sa izraženom ijekavicom.

Tokom duge karijere, radila je kao prevoditeljka u Tribunalu u Hagu, predavala slavistiku na Harvardu, pisala knjige i prevodila.

Bila je i predsjednica Američkog udruženja književnih prevodilaca.

U Tribunalu je radila od 1998. do 2010, uz povremene duže ili kraće pauze.

Elen je, zajedno sa još nekoliko stranaca kojima je engleski bio maternji jezik i koji su govorili bosansko-hrvatsko-srpski, provjeravala i uobličavala prevode mlađih kolega, koji su bili iz zemalja bivše Jugoslavije.

Iako nije radila direktno sa žrtvama u sudnici poput Besmira, Elen je – najčešće nenadano – proživljavala stres i traumu.

Kaže da je najveći stres je dolazio od neočekivanih stvari.

– Na primjer, čitam tekst o nekoj strahoti i ta osoba koja je to doživjela je rođena istog dana kada i moje dijete. Odjednom je to što čitam nešto lično, što se dešava meni. Ili, ovo: ja sam stanovala u Zagrebu u Aleji Vladimira Popovića. I sad odjednom naiđem na nečiju istu adresu, samo u nekom drugom mjestu. Ne možeš se pripremiti za to, ne mogu da se odbranim, da očeličim, jer je to neočekivano – kaže Elen.

Sa sličnim traumama suočila se i Eda Radoman, sudska prevoditeljica za albanski jezik, koja radi na suđenjima za ratne zločine pri beogradskom Višem sudu od 2005.

U sudnici je sve teže i stresnije, kaže Eda, i dodaje da su njoj lično suđenja za ratne zločine najteži sudski postupci.

– Najjači utisak na mene je ostavio slučaj kada je otac ubijene žrtve, tokom istražnog postupka, stavio na sto njenu fotografiju, papuču ubijenog unuka i nekoliko predmeta uz reči: ‘ovo je sve što mi je od njih ostalo’. Ili možda teži slučaj kada ja, kao mlada majka, sa devojčicom od samo tri meseca, prevodim u sudnici reči druge majke koja govori kako su ubijena njena deca – kaže.

Edu, kao i ostale prevodioce, po potrebi angažuje sud, tako da oni nisu zaposleni za stalno.

Ona dodaje da je posao slabo plaćen, i da institucionalne psihološke pomoći i podrške nema.

A negativnih emocija ima na pretek.

– Ne bih da ‘merim’ slučajeve po broju žrtava, jer je mnogo i samo jedna žrtva, ali kada se taj bol i stres umnože, pa imamo u jednom postupku više od četrnaestoro dece, a ja kao prevodilac prevodim obdukcione nalaze, zatim sve to ponavljam u sudnici pred okrivljenima i svedocima. Onda je to ogromna količina stresa, pritiska, mentalnog umora, traumatizacije ali i tuge, besa, ljutnje – kaže Eda.

,,Ja sam ta silovana žena”

U isto vreme kada Besmir, Elen i Eda prevode strahote ratova u bivšoj Jugoslaviji, Andrew Constable prevodi skoro sva suđenja u Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu (MKS).

On je, zapravo, prvi prevodilac koga je MKS angažovao još 2004. godine.

Kaže da je radio na svakom slučaju od osnivanja suda sa jednim izuzetkom i da najčešće prevodi francuski jezik, a ponekad i španski.

Prije nego što je počeo da prevodi u MKS-u, Andrewu je mogao sve da gleda na televiziji.

U vrijeme kada je prevodio na suđenjima u vezi sa sudanskim konfliktom u Darfuru, na televiziji se emitovao dokumentarni film The devil came on horseback, upravo o tome.

Nije, kaže, mogao da ga odgleda do kraja.

– Jednostavno nisam mogao da podnesem priču, jer sam tačno znao šta će se desiti. Sada veoma pažljivo biram šta gledam, a čak mi i vijesti na televiziji mogu biti prilično traumatične, naročito u ovom trenutku. Očekujem da ću u budućnosti čuti svjedočenja iz prve ruke od onih koji [sada] jako mnogo pate – kaže.

Za više od dvadeset godina koliko radi kao prevodilac na slučajevima ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, Andrew se nikada nije slomio na radnom mestu: objašnjava da je previše usredsređen da prenese poruku kako treba.

Najteže mu pada kada im se žrtve, koje godinama čekaju pravdu, zahvale nakon suđenja zašto što su im pomogli i saslušali njihove priče.

Traumatični dio posla mu je u tome što kao prevodilac – ne sluša samo svjedoka, već „postaje njegov glas i sam svjedok”.

– Svjedočenje prolazi kroz nas. Ulazi nam u uši i izlazi iz naših usta. U tom trenutku ja sam silovana žena čija su djeca ubijena, i slično, kada prevodimo, uvijek govorimo u prvom licu, nikada u trećem – ističe.

Osiguranje koje plaća MKS pokriva posjete psihologu, a postojala je i inicijativa da se svi prevodioci suda okupljaju jednom nedeljno na zajedničkim sesijama sa terapeutom kako bi razgovarali o onome što su preživljavali u kabini.

– Ja lično nisam želio da sve to ponovo proživljavam, a naročito ne u moje slobodno vrijeme – kaže Andrew.

Terapija koja mu najviše odgovara su hobiji poput ragbija i režiranja pozorišnih predstava.

– To mi očisti um od svega – kaže.

I pored nagomilanih trauma i svakodnevnog stresa, ljudi poput Andrewa, Besmira, Ede i Elen ne odustaju.

Sebe često doživljavaju kao žile kucavice sudskih postupaka bez kojih se sudbine žrtava ne bi čule.

Obrađene ili ne, neke traume će im ostati do kraja života.

– Svaki dan se sjetim dječaka, i to je u redu i drago mi je što ga se sjetim. Najviše sam ponosan što nisam oguglao, meni je izuzetno bitno da mogu i dalje da saosjećam sa ljudima i da proizvedem neku emociju – zaključuje Besmir.

The post PREVODIOCI HAŠKOG TRIBUNALA O TEŠKOM POSLU: Ogromna količina stresa, pritiska, mentalnog umora, traumatizacije ali i tuge, bijesa i ljutnje appeared first on Interview.ba.