Pehlić za Jabuka.tv: “Novi put” iz Mostara izvlači žene i djecu iz mraka o kojem šuti cijela BiH
Iz srca Mostara vodi se borba koju ne vidimo na naslovnicama: borba za svako dijete, svaku ženu i svaku izgubljenu dušu koja zaslužuje novi početak.
U društvu koje često zatvara oči pred tuđom boli, članice Udruge “Novi put” već više od 20 godina neumorno stoje uz žene i djecu koje je nasilje obilježilo – ali nije slomilo. Svakodnevno im pruža podršku, sigurnost i vjeru da mogu ponovno stati na svoje noge.
Njihova borba nije samo borba protiv trgovine ljudima i nasilja već i dokaz da suosjećanje i ustrajnost mogu mijenjati živote. Rad “Novog puta” prepoznala je i fondacija Child10 te švedska kraljica Silvija, što je ovoj mostarskoj organizaciji donijelo međunarodno priznanje, ali i dodatnu snagu da nastavi biti glas onih koje društvo često ne čuje.
Iz Mostara počinje borba koja vraća vjeru u ljude
Predsjednica Udruge Abida Pehlić u razgovoru za portal Jabuka.tv otvara početke, najteže trenutke i put kojim se, uz hrabrost i suosjećanje, vraća sigurnost i dostojanstvo onima koji su ga izgubili.
Gospođo Pehlić, Udruženje “Novi put” iz Mostara dobitnik je međunarodne nagrade fondacije Child10 i priznanja švedske kraljice Silvije – kao jedina organizacija iz BiH među deset nagrađenih u svijetu. Kada se vratite na početke, što Vas je potaknulo da osnujete “Novi put”? Kada ste prvi put osjetili da to nije samo posao, nego Vaš životni poziv – trenutak kad ste shvatili da više ne možete šutjeti?
Iskreno, čini mi se da se sve dogodilo odjednom – i spoznaja i odluka i osjećaj da nema povratka. “Novi put” smo osnovale moje kolegice i ja nakon što se zatvorila organizacija La Strada Bosne i Hercegovine, ogranak međunarodne mreže La Strada International iz Nizozemske, koja se bavila borbom protiv trgovine ljudima. Kad je La Strada prestala s radom, znale smo da priča ne može završiti tu.
U to vrijeme bilo je toliko žena i djevojaka koje su postajale žrtve trgovine ljudima, a mi smo znale njihova lica, njihove priče, njihove tišine. Jednostavno nismo mogle reći: “Gotovo je.”
Foto: Novi put, Facebook
Tada smo shvatile da to nije posao koji se ostavlja iza sebe – to je poziv. Naša misija postala je nastaviti borbu, dati glas onima koji ga nemaju i pružiti im ono što su izgubile – sigurnost, dostojanstvo i nadu.
“Novi put” danas je sinonim za borbu protiv nasilja i trgovine ljudima. Što sve zapravo obuhvaća Vaš rad na terenu?
U udruzi djelujemo kroz četiri ključna područja. Na prvom mjestu je prevencija – naš najvažniji cilj je spriječiti da itko postane žrtva trgovine ljudima. To je naša primarna misija, jer znamo koliko boli, vremena i snage treba da bi se osoba oporavila od takvog iskustva, i s njezine i s naše strane. Posebno je teško kada je riječ o djeci i mladima koji su preživjeli seksualno iskorištavanje – to su traume koje ostaju duboko utisnute u njihovo biće.
Bosna i Hercegovina, nažalost, već godinama je zemlja podrijetla, tranzita i odredišta žrtava trgovine ljudima, zbog čega, osim prevencije, pružamo i izravnu podršku žrtvama. Imamo stručan savjetodavni tim koji radi s odraslima i djecom, a uz to mnogo ulažemo u edukaciju javnosti i institucija, jer svaka promjena mora krenuti od svijesti.
Naša udruga također sudjeluje u zagovaranju donošenja državnih akcijskih planova i politika, te u istraživanjima i analizama stanja trgovine ljudima u BiH. Redovito dostavljamo izvješća američkom State Departmentu i Vijeću Europe, jer želimo doprinijeti cilju da BiH postane zemlja bez ijedne žrtve trgovine ljudima – domaće ili strane.
Iako službene brojke pokazuju mali broj identificiranih žrtava, stvarnost je, nažalost, mnogo teža. Samo u posljednje vrijeme svjedočili smo slučajevima uhićenja u Mostaru i Brčkom, gdje su romska djeca bila držana u nehumanim uvjetima, te iskorištavanju žena iz Brazila, Kolumbije, Kine i Filipina. Na našim linijama za pomoć svakodnevno primamo informacije o stranim državljanima koji su žrtve radne eksploatacije, ali i o našoj djeci koja se odvode iz BiH i prisiljavaju na prosjačenje, džeparenje i druga kaznena djela u inozemstvu – iako takvi slučajevi još uvijek rijetko ulaze u službene statistike.
Trgovina ljudima je izuzetno složen i težak problem koji zahtijeva stalnu pažnju. Ipak, stječe se dojam da je fokus društva na toj temi sve manji – iako je riječ o zlu koje ponovno, tiho, ali sigurno, raste.
Gdje sve djelujete i odakle vam najčešće dolaze žene i djeca koja traže pomoć?
U posljednje vrijeme bilježimo sve veći broj slučajeva maloljetnica, ali i punoljetnih djevojaka koje su postale žrtve iskorištavanja putem interneta. Najčešće su vrbovane preko društvenih mreža, chat room-ova, aplikacija poput WhatsAppa ili Vibera – kroz naizgled bezazlenu komunikaciju koja se brzo pretvori u zamku. Mnoge od njih postanu žrtve online seksualnog iskorištavanja, a suočavamo se i s velikim brojem slučajeva u kojima se pojavljuju materijali s prikazima seksualnoga zlostavljanja djece.
Nedavno je, primjerice, na području Trebinja došlo do nekoliko uhićenja zbog seksualnog iskorištavanja djece za pornografiju. A svi znamo – ako takvi materijali postoje, znači da je netko negdje to dijete stvarno povrijedio i snimio. To je bolna istina o kojoj se premalo govori.
Osobe kojima je potrebna pomoć mogu nam se obratiti na različite načine – putem besplatnih linija za pomoć, putem e-maila ili društvenih mreža. Naša vrata i naši kanali uvijek su otvoreni, jer želimo da svaka žrtva zna da nije sama i da postoji sigurno mjesto na kojem može potražiti podršku.
Mnogi ne znaju koliko snage i volje stoji iza jedne organizacije koja se financira donacijama. Kako uspijevate održavati vjeru u ono što radite, i kad je najteže?
Upravo smo prije nekoliko dana imali sastanak u savjetovalištu s kolegicama o tome koliko je zapravo iscrpljujuće raditi na ovakvim slučajevima – koji su sve teži, sve složeniji, a žrtve sve dublje istraumatizirane. Što je duže trajalo razdoblje iskorištavanja, to su one više slomljene, nesigurne u sebe, izgubile povjerenje u ljude i u svijet oko sebe.
I to, naravno, ostavlja trag i na nama. I mi smo ljudi. Sve to nas pogađa – i nakon gotovo 25 godina rada na ovom problemu, ja i dalje ne mogu shvatiti kako netko može silovati ženu ili dijete, kako netko može pretući osobu koju je već seksualno iskoristio. Za mene je to i dalje potpuno nepojmljivo.
No, ono što dodatno boli jest činjenica da se danas suočavamo i s nedostatkom razumijevanja za sam rad savjetovališta. Naše psihoterapeutkinje – njih sedam – prema pravilima svoje struke moraju imati superviziju, jer bez toga se ne može kvalitetno i sigurno raditi s toliko teškim traumama. A ipak, vrlo malo donatora to prepoznaje kao potrebu.
“Novi put” više je od Udruge, to je poziv srca
Mi smo neprofitna organizacija, naše su usluge u potpunosti besplatne, ali donatori često smatraju da je supervizija ili rad sa žrtvama luksuz. Umjesto toga, sredstva se usmjeravaju na lakše, “veselije” teme. I sve je to u redu, no moramo biti svjesni stvarnosti u kojoj živimo. Ne možemo se baviti samo zabavom i pozitivnim pričama u društvu gdje svakodnevno imamo desetine žrtava seksualnog nasilja kojima treba stručna, topla i kontinuirana pomoć. Jer ako njih ne čujemo – ako njima ne pružimo podršku – što to onda govori o nama kao društvu?
Foto: Novi put, Facebook
Kako izgleda dijete koje je “prodano”? Je li to dijete koje srećemo svaki dan na ulici, a ne prepoznajemo ga?
Evo, recimo, prosjačenje – to je i dalje najvidljiviji oblik trgovine ljudima. I zaista se moramo zapitati: je li humano da dijete od dvije ili tri godine boso stoji na ulici, oskudno odjeveno, da spava na betonu, zimi, na minusu, po noći? Je li to ljudski? Zar to dijete ne bi trebalo biti na toplom, u sigurnosti svoga doma, voljeno i zaštićeno?
Imamo i djecu školskog uzrasta koja su stalno na ulici umjesto u učionicama. To bi svima nama trebao biti alarm, znak za uzbunu – jer iza toga gotovo uvijek stoji netko tko ih iskorištava, tko od njihove patnje i ranjivosti zarađuje.
U posljednje vrijeme, povodom uhićenja u Mostaru zbog slučajeva seksualne eksploatacije djevojaka iz Kolumbije, Kine, Brazila i drugih zemalja, pratila sam komentare na društvenim mrežama. I moram priznati – duboko su me potresli. Naišla sam na neukusne šale, ismijavanja, pa čak i dogovore muškaraca da odu i “potraže te djevojke”. To me potreslo. Nakon gotovo 25 godina rada na ovom problemu, pomislim da sam sve vidjela – ali ovakvi komentari me uvijek iznova moralno i duhovno poraze.
Zar ti ljudi zaista misle da su te djevojke prešle pola svijeta kako bi ovdje “dobrovoljno” pružale seksualne usluge? Ne, one su prevarene – obećavani su im dobro plaćeni poslovi, bolji život, a završile su zatočene, iskorištavane, bez prava, bez slobode. To su klasične priče prevaranata koji iskorištavaju siromaštvo, neobrazovanost, i očaj u kojem se te žene nalaze.
I zato, kad pogledamo oko sebe – vidimo da znakova ima mnogo. Indikatora koji jasno govore da je netko žrtva trgovine ljudima. Ali mi kao društvo sve češće okrećemo glavu. Postali smo neosjetljivi. Jer uvijek mislimo da se to događa nekom drugom, negdje daleko od nas. A istina je – to se događa tu, pred našim očima.
Svakodnevno prolazimo pored djece koja prose, spuštamo pogled i žurimo dalje. Što biste poručili ljudima koji ih vide, ali ne znaju kako reagirati – kako možemo pomoći, a ne okrenuti glavu?
Sva djeca u BiH po zakonu imaju pravo na zaštitu i jasna pravila o tome gdje i u kojim uvjetima trebaju boraviti. Kad vidimo maloljetno dijete polugolo, boso, na hladnom — to nam mora biti alarm koji se oglašava svim ljudskim osjećajima. Nijedan savjestan roditelj ne bi dopustio da njegovo dijete spava na betonu zimi. Ako to ne želimo za svoje dijete, zašto bismo to tolerirali za tuđe?
Davanje novca djetetu koje prosi često izgleda kao čin dobrote, ali u stvarnosti može hraniti cijeli lanac zla. Svaka marka koju damo jača financijsku moć trgovca ljudima koji će, kad vidi profit, dovesti još djece — iz Širokog Brijega, Posušja, Mostara, Tuzle, Bihaća i drugih mjesta — i prisiliti ih ne samo na prosjačenje, nego i na džeparenje, krađu i druga kaznena djela. Zato je ispravan i odgovoran korak uvijek prijaviti sumnju nadležnoj policijskoj stanici ili Centru za socijalni rad.
Djeca na ulici nisu nevidljiva, samo smo mi prestali gledati
Niti jedan roditelj ne može opravdati da mu dijete zarađuje za obitelj na ulici. Ako obitelj ima problem s egzistencijom, postoji Centar za socijalni rad koji treba pružiti pomoć i podršku — to je pravi put, ne izlaganje djeteta opasnosti. Nažalost, primjeri poput klana Hamidović koji je trgovao romskom djecom i prisiljavao ih na krađu u inozemstvu pokazuju koliko je to dramatično profitabilno za zločince: zarada od stotina tisuća eura u samo nekoliko mjeseci znači da će se to nastaviti sve dok mi ne reagiramo drugačije.
Svaki put kad damo i jednu marku tom djetetu na ulici, možda nesvjesno produžujemo njegovu patnju i potičemo dovođenje još petero drugih. Zato apeliram: ne okrećimo glavu. Prijavimo, zaštitimo, tražimo da institucije rade svoj posao — i gradimo društvo u kojem nijedno dijete ne mora spavati na hladnome.
U jednom ste trenutku spomenuli da se na zapadnom Balkanu izgubilo gotovo 20.000 djece. Kako se nosite s takvim saznanjima?
Tako je. Postoje javno dostupni podaci koji jasno pokazuju da su mnoga migrantska djeca nestala bez traga na tzv. balkanskoj ruti. To je zastrašujuće i duboko zabrinjavajuće. Hvala vam što ste otvorili to pitanje, jer imam osjećaj da se o tome danas gotovo više i ne govori. Ne znamo gdje su ta djeca, ni što im se dogodilo – i ta spoznaja je užasno teška.
Iskreno, cijela ova ljudska rasa za mene je jedna velika enigma. Kako je moguće da danas, u vremenu digitalizacije, kada nam je sve dostupno, kada vlastitim očima možemo vidjeti što se događa u Gazi, u Ukrajini, u svijetu – ljudi biraju stranu krvnika? Kako je moguće da smo izgubili toliku količinu empatije?
Kao žena, kao majka, kao aktivistica i kao sociolog – duboko sam razočarana. Razočarana u ljude, u čovječanstvo. Ne mogu shvatiti da postoje muškarci, ali i žene, koji podržavaju ubijanje djece, koji se ne zgroze nad slikama sakaćenja, izgladnjivanja i smrti, nego ih dijele i komentiraju kao da gledaju neki film. Meni je to nepojmljivo. Srce mi se svaki put rastrgne kad vidim takve prizore, ali još više kad pročitam komentare ispod.
I tada se uhvatim kako se pitam – zaslužuje li ova planeta na kojoj živimo uopće više postojati, ako smo postali ovakvi? Ako smo izgubili ono najosnovnije – suosjećanje, tugu, humanost? Ako smo sada ovako hladni, što nas tek čeka za deset godina? Kakav će svijet ostati našoj djeci, ako već danas okrećemo glavu od tuđe boli?
Davanje novca djetetu koje prosi često izgleda kao dobrota, ali u stvarnosti hrani cijeli lanac zla, poručuje Pehlić
Uz trgovinu djecom, spominjete i prisilne brakove. Koliko su oni prisutni u našoj zemlji i kako ih društvo najčešće opravdava?
Problem je u tome što su ti odnosi u većini slučajeva izvanbračne zajednice — vrlo malo tih brakova uopće je sklopljeno pred matičarem. A zakoni u Bosni i Hercegovini su jasni i vrijede jednako za sve državljane, bez obzira na nacionalnost, vjeru ili tradiciju. Zakon mora biti iznad svega, jer samo tako možemo govoriti o pravednom društvu.
Međutim, i dalje imamo velik broj maloljetničkih brakova koji se sklapaju neformalno, “po običaju”. Kada pogledate posljednje izvještaje američkog State Departmenta o trgovini ljudima, jasno se vidi da i dalje postoje institucije koje takve slučajeve pravdaju “tradicijom” ili “načinom života”. I to je porazno. Jer niti jedna tradicija, niti jedan običaj, ma koliko bio duboko ukorijenjen, ne može i ne smije biti iznad zakona.
Mi smo zemlja koja ima svoje zakone — možda nisu savršeni, ali su jedini okvir koji nas štiti od bezvlašća i nepravde. Ti zakoni moraju vrijediti za sve jednako, bez iznimke. Ne može postojati zakon za jedne, a “običaj” za druge. Pogotovo ne kada govorimo o djeci.
Kad zakon šuti, tradicija postaje izgovor
Davanje “dozvole” djevojčici od 12 godina da stupi u brak nije tradicija — to je težak oblik zlostavljanja i grubo kršenje dječjih prava. I svatko tko to opravdava, izravno sudjeluje u održavanju sustava koji djecu lišava djetinjstva, dostojanstva i prava na normalan život.
Kada žene trpe nasilje u obitelji, što ih najčešće sprječava da potraže pomoć? Strah, sram, ovisnost o partneru i financijama– ili osjećaj da ih ionako nitko neće zaštititi?
Sve to pomalo. Mi redovno radimo analize profila naših žrtava i, nažalost, moram reći da je u 95 posto slučajeva riječ o ženama koje nemaju mušku podršku iza sebe. To su žene koje nisu imale oca koji bi ih zaštitio ili su djeca razvedenih roditelja pa otac uopće nije prisutan u njihovom životu. Često nemaju ni braću — ili ih imaju, ali ih jednostavno nije briga. I to, zapravo, puno govori o karakteru počinitelja – oni udaraju tamo gdje znaju da se nitko neće suprotstaviti, gdje je žena sama, nezaštićena.
Imamo i mnogo žena koje dolaze iz izrazito patrijarhalnih sredina, gdje im se od prvog dana braka jasno poručuje: “Šuti i trpi.” Meni je to nepojmljivo. Da jedan roditelj u 21. stoljeću može reći svom djetetu da šuti i trpi nasilje — to je strašno.
Zatim dolazi strah – strah za djecu. Mnogi nasilnici ucjenjuju žene starateljstvom, prijete im da će im oduzeti djecu ako progovore ili odu. I zato imamo jako puno žena koje ostaju u nasilnim brakovima i vezama, trpe godinama, sve dok najmlađe dijete ne postane punoljetno. Tek tada se odluče otići. I to im se tada čini kao ispravan, majčinski potez – ostati radi djece, štititi ih. Ali u toj “žrtvi” najviše stradaju upravo ta djeca.
Kako je toj djeci bilo svih tih godina gledati kako njihov otac ponižava i zlostavlja njihovu majku? Kako je djetetu odrastati u kući u kojoj su vika, strah i suze svakodnevica? To su djeca koja su 18 ili 20 godina promatrala nasilje i živjela s njim – bespomoćni svjedoci koji nose traume s kojima često ulaze u vlastite živote, veze i brakove. I zato kad kažemo da nasilje nikad ne pogađa samo jednu osobu – to je upravo to. Nasilje razara cijelu obitelj, cijele generacije.
Svaka intervencija i svaka ispružena ruka važna je — kad pomognemo jednoj ženi, često spašavamo i njezinu djecu.
Kako izgleda trenutak kada čovjek prvi put povjeruje da je ponovno siguran? I kako se uopće gradi to povjerenje nakon što je jednom izgubljeno?
U našem savjetovalištu rade psihoterapeuti koji su završili različite pravce psihoterapije — od sistemske obiteljske, geštalt i transakcijske analize, do kognitivno-bihevioralne i grupne terapije. Naše stručnjakinje neprestano prolaze dodatne edukacije i supervizije, kako bi bile što osjetljivije i kompetentnije u radu s osobama koje su preživjele nasilje. Svaka od njih pristupa žrtvi s puno razumijevanja, topline i profesionalnosti, jer znamo da je povjerenje prvi i najteži korak ka oporavku.
Ponosne smo na ono što radimo — i na rezultate koji to potvrđuju. Sve veći broj žena koje traže pomoć kod nas pokazuje da je naš rad prepoznat, da žene osjećaju sigurnost i podršku koju im pružamo.
Ljubav ne boli i ne ponižava
Osim u našem uredu u Mostaru, djelujemo i kroz mobilni tim koji obilazi cijelu Zapadnohercegovačku i Hercegovačko-neretvansku županiju. Putujemo u mjesta poput Posušja, Gruda, Ljubuškog i Čitluka, do žena koje ne mogu doći do nas. Uz to, pružamo i online savjetovanja, tako da podrška dopire i do korisnica iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine, osobito onih koje u svojim sredinama nemaju ovakav oblik stručne i empatične pomoći.
Naš cilj je da svaka žena, bez obzira na to gdje živi, zna da nije sama — i da postoji sigurno mjesto gdje će biti saslušana, razumljena i podržana.
Kako objašnjavate percepciju dijela javnosti da se takvi oblici nasilja “ne događaju kod nas”, već isključivo među romskom populacijom, a ne na području županija poput ŽZH i HNŽ?
Evo, ja iz vlastitog iskustva mogu reći da na području Županije Zapadnohercegovačke danas ima jako velik broj razvedenih brakova. Broj razvoda raste, što zapravo ne bi trebalo biti tipično za ovaj kraj. Kada se žena koja se vjenčala u crkvi odluči na razvod, to nikada nije laka odluka. Iza toga uvijek stoje ozbiljni, duboki razlozi — i puno boli.
Naši mobilni timovi vrlo često rade upravo u ovim županijama i svakodnevno pomažu ženama da izađu iz nasilnih veza. ŽZH i HNŽ nisu nikakav izuzetak – i ovdje žene trpe, bore se i traže način da prežive.
Koliko još mora šutjeti da bi joj povjerovali?
Podsjetit ću vas na slučaj poznatog rukometaša – koliko god puta se slična situacija dogodi, uvijek se u našoj sredini krivnja svaljuje na ženu. Uvijek se nađe neko “ali”: da je ona to inscenirala, da provocira, da ga je isprovocirala. Ali evo, čak i da je tako, i da je žena kriva – zašto je onda tući? Razvedi se. Idi svojim putem. Ako smatraš da ne valja, da te ne poštuje, da nije za tebe – ostavi je. Ali tko danas ima ikakvo opravdanje da tuče drugo ljudsko biće? Tko sebi smije dati dozvolu da nekoga fizički kažnjava zato što nije onakav kakvim ga želiš?
Nažalost, takva je percepcija javnosti – uvijek je žena kriva. Kriva je ako je skuhala i ako nije skuhala. Kriva je ako je rodila i ako nije rodila. Ako radi – zašto radi; ako ne radi – zašto ne radi. Uvijek se nađe način da se odgovornost prebaci na nju.
Čak i kada je žena ubijena, kada postane žrtva femicida – i tada joj traže greške. Tada kreće ono strašno preispitivanje: “što je ona uradila da ga isprovocira?” Time se, zapravo, samo produbljuje uvjerenje da je žena muškarčevo vlasništvo. Da je “njegova” dok god on to želi, i da dok je s njim mora šutjeti i trpjeti – bez obzira na sve.
A to nije ljubav. To nije brak. To nije obitelj. To je nasilje – i to društvo više ne smije opravdavati ni šutnjom, ni navikama, ni tradicijom.
Što biste poručili ženama koje trenutno trpe nasilje, ali još nemaju snage progovoriti?
Žena koja je jednom doživjela nasilje mora znati – to nije slučajnost, to je alarm koji vrišti. To je trenutak kada mora stati, prepoznati što se događa i potražiti pomoć. Nitko, apsolutno nitko, nema pravo fizički kažnjavati drugo ljudsko biće zato što ne ispunjava nečija očekivanja. Ni muškarac ni žena. Nasilje nikada nije opravdano, ni riječju, ni djelom.
Šutnja majke postaje rana djeteta
Svakoj ženi bih preporučila – ako se boji otići u institucije, ako ne vjeruje da će biti zaštićena, neka zna da su vrata našeg savjetovališta uvijek otvorena. Imamo izuzetnu suradnju s institucijama i kroz dugogodišnji rad vidimo da im se može vjerovati, ali mi razumijemo i strah. Zbog toga poručujem svim ženama: mogu nam se javiti u bilo kojem trenutku – putem telefona, društvenih mreža, e-maila. Naši su kontakti javno objavljeni. Mi smo tu da saslušamo, posavjetujemo i pomognemo da se napravi prvi korak ka sigurnosti — za njih, a posebno za njihovu djecu.
U našem savjetovalištu često nam dolaze žene koje misle da traže pomoć zbog anksioznosti, depresije ili potrebe za radom na sebi. A onda, već nakon druge ili treće psihoterapijske seanse, shvate da su odrasle u nasilnom okruženju — da su godinama svjedočile patnji svojih majki, i da nose posljedice toga. Što duže majka dopušta da bude izložena nasilju, to su dublje rane na njezinoj djeci. To su transgeneracijske traume, one koje se prenose s generacije na generaciju.
Nažalost, te traume često oblikuju i život djece. Neka od te djece kasnije podsvjesno biraju nasilne partnere jer im je taj obrazac poznat. Naša svijest želi sigurnost, ali podsvijest traži ono što joj je blisko – čak i ako je to bol. I to su teške spoznaje koje mnoge žene dožive tek kasnije, kad shvate da proživljavaju istu sudbinu kao njihove majke.
A ima i onih koji ne izdrže teret – koji utočište traže u alkoholu, drogama ili samodestruktivnim ponašanjima. Neki, nažalost, postaju i sami nasilnici, nesvjesno ponavljajući obrazac koji su upili kao djeca.
Zato je svaka intervencija, svaka podrška i svaka ispružena ruka važna. Jer kad pomognemo jednoj ženi, često spašavamo i njezinu djecu – i prekidamo krug nasilja koji se prenosi desetljećima.
Žena koja je jednom doživjela nasilje mora znati — to nije slučajnost, to je alarm koji vrišti.
Mnogi koji traže pomoć često brinu o troškovima – jesu li u Vašoj udruzi sve usluge, pa i psihoterapija, dostupne potpuno besplatno?
Naša Udruga je u potpunosti neprofitna i sve usluge koje pružamo ženama su isključivo besplatne. Ništa ne naplaćujemo – ni psihoterapiju, ni savjetovanje, ni dolazak naših timova na teren. Kod nas klijentica može biti na terapiji tri mjeseca, godinu dana, pa i duže – koliko god joj je potrebno. Mi vjerujemo da svaka žena ima svoj tempo oporavka i da proces zacjeljivanja ne smije imati rok trajanja.
Svjesne smo da mnoge naše klijentice nemaju financijske mogućnosti ni da doputuju do Mostara, zato smo i osnovale mobilni tim koji dolazi izravno u njihove lokalne zajednice. Na taj način ženama pružamo podršku tamo gdje jesu – bez dodatnih troškova, bez straha i bez prepreka.
Najveći izazov s kojim se trenutno suočavamo je nedostatak termina, jer je broj žena koje traže pomoć iz dana u dan sve veći. Imamo čak sedam psihoterapeutkinja, ali zbog brojnih slučajeva koje nam upućuju Centri za socijalni rad, pa čak i Sudovi, često ostajemo bez slobodnih termina.
Pomoć koja ne broji sate, nego korake naprijed
Ipak, činimo sve što možemo. Sve slobodne termine, kao i raspored rada naših mobilnih timova, redovno objavljujemo na Facebook stranici Udruge, kako bi žene imale uvid i lakše se prijavile. A i ako trenutačno nema objavljenih termina – svaka žena nam se može javiti u bilo kojem trenutku. Mi ćemo učiniti sve da pronađemo rješenje, oslobodimo vrijeme i dođemo – da porazgovaramo, pružimo podršku i pokažemo da nema žene koja je sama u ovoj borbi.
Što biste željeli da ljudi zapamte kada čuju ime “Novi put”?
Upravo to — važno je da svaka žena zapamti da uvijek postoji novi put. Postoji izlaz, postoji rješenje, bez obzira na to koliko situacija u tom trenutku djelovala bezizlazno.
Ključ je u tome da vjerujemo u sebe — da pronađemo onu iskru snage koja možda dugo tinja negdje duboko u nama. A onda, kad napravimo prvi korak, shvatimo da nismo same. Postoje ljudi koji žele pomoći, koji su tu da pruže ruku, da saslušaju, da podrže.
I zato, ako se oslonimo na tu podršku i vjerujemo da zaslužujemo bolje — svaki mrak ima svoj kraj, a svaki početak može biti novi, mirniji i ljepši život.
A što biste poručili onima koji misle da ih se sve to ne tiče – da to nisu njihova djeca, ni njihove žene?
To se zapravo tiče svih nas. To nije samo individualna, nego naša zajednička, društvena i moralna odgovornost. Ako se prisjetimo, više od 90 posto stanovnika Bosne i Hercegovine izjasnilo se kao vjernici. Pa ako već vjerujemo u Boga, onda nas mora dotaknuti patnja drugog čovjeka — bilo da je to naš susjed, poznanik ili potpuno nepoznata osoba.
Vjera nije riječ, nego djelo koje mijenja svijet
Vjera, ako je iskrena, ne smije biti samo riječ – ona se mora pretvoriti u djelo. To znači pružiti ruku, pokazati razumijevanje, pomoći koliko možemo. I najmanji čin dobrote može biti ogroman korak za nekoga tko je u očaju.
Jer iako to možda nisu naša djeca, ni naše žene, oni su dio našeg društva. A društvo u kojem živimo ne postoji izvan nas – ono utječe na nas, na našu djecu, na budućnost koju im ostavljamo. Sve je povezano, kao zatvoreni krug.
Zato, što prije shvatimo da smo svi međusobno ovisni i da bol jedne osobe na kraju postaje bol cijelog društva – to ćemo prije početi graditi zajednicu u kojoj će biti više empatije, ljudskosti i istinske vjere u dobro.
Razgovor s Abidom Pehlić ne završava riječima, nego osjećajem – onim tihim, ali snažnim podsjetnikom da hrabrost ne mora biti glasna.
U svijetu koji još uvijek prečesto šuti o nasilju, žene iz udruge “Novi put” biraju drugačije – biraju slušati, pomagati, vjerovati.
Jer ponekad je dovoljno samo jedno, iskreno i toplo: “Nisi sama.”
I upravo tada počinje ono najvažnije – novi put.
Kontakt:
U Mostaru obilježen Europski dan borbe protiv trgovine ljudima: Žrtve su sve mlađe
(www.jabuka.tv | Foto: Fena/Freepik)
The post Pehlić za Jabuka.tv: “Novi put” iz Mostara izvlači žene i djecu iz mraka o kojem šuti cijela BiH first appeared on Jabuka.tv.