Siniša Sajević, Fondacija “Krila nade”: Romske djevojčice pod pritiskom ranih brakova – terapija prekida začarani krug
Kulturološki prilagođeni terapijski programi Fondacije “Krila nade” jačaju mentalno zdravlje, mijenjaju društvene norme i pomažu romskim zajednicama da prepoznaju, spriječe i prijave rane i prisilne brakove. Edukacije i psihoterapija u pet bh. gradova pokazale su da kombinacija podrške i znanja povećava svijest, gradi otpornost i potiče promjene u borbi protiv ranih brakova.
Razgovarala: S. KURT
Fondacija “Krila nade”, na čijem se čelu nalazi Geštalt psihoterapeut Siniša Sajević u okviru projekta “Pravo na budućnost”, održala je ciklus radionica pet bh. gradova, posvećenih unapređenju mentalnog zdravlja i prevenciji ranih i prisilnih brakova u zajednicama Roma i Romkinja.
Projekat “Pravo na budućnost”, finansira Evropska unija, a provode CARE International Balkans a partneri su još i UŽR “Bolja budućnost Tuzla”, a uz podršku Aktion Deutschland Hilft predstavljeni su rezultati obrazovnih intervencija.
Riječ je o psihoterapijskim programima posebno dizajniranim za romsku populaciju.
Specifičnost programa
Sajević ističe da je riječ o psihoterapijskim programima koji su posebno koncipirani tako da respektiraju kulturološki kontekst romskih zajednica i istovremeno budu pragmatični, traumom osjetljivi i praktično orijentisani.
– Specifičnost programa leži u kombinaciji participativnih metoda (narativno i iskustveno učenje), te jasno strukturiranih modula o ranim/prisilnim brakovima, pravima djeteta, emocionalnoj pismenosti i resursima za pomoć. Cilj je dvostruk: kratkoročno — povećati psihološku pismenost, osnažiti pojedince da prepoznaju i prijave rane i prisilne brakove, zlostavljanje i traže podršku; dugoročno — promijeniti društajne norme koje omogućavaju rane brakove i sistematski izoliraju Rome/kinje, kroz jačanje otpornosti i kapaciteta zajednice. Programi su namijenjeni širokom spektru — djevojčicama i dječacima u riziku, njihovim roditeljima, školskom osoblju, aktivistima civilnog društva, lokalnim institucijama i ostalim članovima zajednice — jer promjena zahtijeva uključivanje i pojedinca i okoline. Posebno smo se fokusirali na kombinovanje grupne edukacije s mogućnošću individualne psihoterapije (niskopražni individualni tretman), jer statistika koju smo prikupili pokazuje da edukacija i terapija zajedno povećavaju svijest i dovode do konkretnih zaštitnih mjera. Na kraju, važno nam je da učesnici koji pohađaju sesije dobiju znanje o utjecaju ranih i prisilnih brakova, rodno zasnovanog nasilja i trgovine ljudima na fizičko, mentalno i psiho-socijalno zdravlje, te grade potrebnu otpornost i kreiraju sistem podrške – poručuje.
Interview: Šta bi, sad, kad su radionice završene, kad ste čuli, vidjeli, analizirali situaciju, kazali – o čemu je najbitnije govoriti kada je u pitanju osnaživanje romskih članova zajednice?
Sajević: Sada, nakon završetka radionica i analize kvantitativnih podataka i kvalitativnih zapažanja, najbitnije je govoriti o nekoliko povezanih tema: prvo, mentalna pismenost – jasno objasniti šta je mentalno zdravlje i kako svakodnevni stres i traume utiču na tijelo i ponašanje; drugo, osnaživanje roditeljstva – rad na emocionalnoj regulaciji, komunikaciji i građenju „dobro-dovoljnih“ roditeljskih praksi umjesto perfekcionizma; treće, stvaranje pristupačnih mehanizama za prijavu i zaštitu – lokalni „mostovi“ između zajednice i institucija koji smanjuju strah postotak rizika na spomenute izazove; i četvrto, posebno rad na prevenciji sagorijevanja i podršci aktivistkinjama/aktivistima koji nose teret zajednice. Na osnovu naših rezultata – npr. impresivnog rasta svijesti o dostupnosti besplatne psihoterapije i porasta percepcije rizika od trgovine ljudima – jasno je da kombinacija informacijskog rada i dostupnih terapijskih usluga gradi povjerenje i potiče promjene. Preporuka iz Geštalt-perspektive bi bila da se nastavi rad u malim, sigurnim grupama gdje se emotivni uvid povezuje s konkretnim vještinama (self-regulacija, komunikacija, pravno znanje), uz kontinuiranu psihoterapijsku podršku za one koji su izloženi ili potencijalno u opasnosti od traume.
Interview: Tokom radionica posebnu ste pažnju posvetili rodno zasnovanom nasilju? Svakodnevno smo svjedoci nasilja i femicida u našem društvu. Jesu li ti problemi u romskoj zajednici drugačiji, različiti, češći?
Sajević: Rodno zasnovano nasilje u romskoj zajednici dijeli mnoge karakteristike sa širim društvom – postoji fizičko, psihičko, seksualno i ekonomsko nasilje – ali ono se često javlja u sloju dodatnih rizika: veća socioekonomska nesigurnost, ograničen pristup uslugama, snažnije normativne pritiske (npr. raniji brakovi kao „izlaz“ iz teških uvjeta) i dublja institucionalna nevidljivost. To znači da su oblici nasilja često intenzivniji, češći i teže prijavljivi: žrtve se boje izbacivanja iz zajednice, gubitka egzistencije ili dodatne stigmatizacije ako potraže pomoć. Kao Geštalt terapeut vidim da su emocionalne posljedice – sram, internalizovana krivnja, zatvaranje u ponašanje preživljavanja – centralne i zahtijevaju terapijske intervencije koje rade istovremeno na sigurnosti, tijelu i socijalnom kontekstu. Potrebne su ciljane, kulturno osjetljive edukacije o granicama, pristup različitim potrebnim resursima i jačanje ekonomskih alternativa, uz rad sa muškarcima i starijim generacijama kako bi se mijenjali rodni obrasci.
Začarani krug nasilja i diskriminacije
Interview: Također, govorili smo o sve aktuelnijem pitanju trgovine ljudima, odnosno ranim, prisilnim brakovima. Znaju li članovi_ce romskih zajednica šta su im prava? Jesu li osnaženi_ne da postanu aktivni u zagovaranju promjena?
Sajević: Na osnovu našeg rada i evaluacija koje smo dobili, znanje o pravima i dostupnim uslugama se značajno povećalo: percepcija psihoterapije i svijest o besplatnim uslugama Fondacije Krila nade krila porasle su gotovo univerzalno u svim ciljanim mjestima. Međutim, znanje nije jednako raspodijeljeno – neke grupe – zajednice su izazovnije od drugih. Osnaživanje za aktivno zagovaranje zahtijeva više od informacija: potrebno je graditi povjerenje, osnaživati lokalne lidere i peer edukatore, pružati praktične alate za prijavu i zaštitu i osigurati materijalnu i emocionalnu podršku kako bi pojedinci mogli poduzeti rizik aktivnog djelovanja. Moja daljnja preporuka bi bila sistemski rad na jačanju kapaciteta zajedničkih komiteta za zaštitu djece, jasno definirane i povjerljive komunikacijske kanale i dugoročan mentoring za one koji se odluče na javno zagovaranje.
Interview: Kako rani, prislilni brakovi utiču ne samo na žrtve tih brakova, već i na cijelu zajednicu?
Sajević: Rani i prisilni brakovi imaju višeslojni utjecaj: za pojedinku su to prekinuto obrazovanje, smanjena psihološka zrelost, visoka izloženost nasilju, trajne posljedice na mentalno i reproduktivno zdravlje, i gubitak autonomije. Na zajednicu se širenje ovih praksi reflektira kao reprodukcija siromaštva i nesigurnosti, ograničavanje socijalnog kapitala, dugoročno smanjenje socioekonomskih mogućnosti i normalizacija nasilja kao rješenja – što stvara začarani krug koji utiče na generacije. Iz Geštalt-stanovišta to znači da cijela zajednica gubi kapacitet za simboličko odgađanje, refleksiju i razvoj identiteta; kolektivna trauma se učvršćuje i postaje dio svakodnevne figure-polja koji otežava promjenu. Intervencije moraju biti sistemske i simultano podržavati žrtve, mijenjati norme i pružati konkretnu ekonomsku i obrazovnu alternativu.
Interview: Kako prekinuti začarani krug nasilja i diskriminacije, te pružiti romskim, ali i neromskim djevojčicama i ženama sigurno okruženje u kojem mogu oblikovati svoju budućnost?
Sajević: Prekid začaranog kruga zahtijeva višeslojni pristup: na individualnom nivou kontinuirana psihoterapijska podrška (trauma-fokusirana i resursno orijentisana), rad na self-regulaciji, vrijednostima i autonimiji; na obiteljskom nivou roditeljske edukacije i programe za očinstvo i mušku uključenost; na zajedničkom nivou radionice koje mijenjaju norme kroz participativne dijaloge i uključivanje relevantnih lidera; i na sistemskom nivou unapređenje školske inkluzije, ekonomske potpore (stipendije, programe za biznis/vještine), zatim funkcionalne i povjerljive zaštitne mehanizme. Konkretnim koracima: učvrstiti sisteme podrške, ciljano raditi s malim grupama u izazovnijim zajednicama, integrisati psihoterapiju u sve obrazovne i socijalne programe, osigurati ekonomske alternative za porodice koje „gledaju“ na brak kao sredstvo opstanka, i razviti dugoročan monitoring i adaptaciju programa. Iz Gestalt-perspektive važan je principi ovdje-i-sada: stvoriti stalan prostor gdje pojedinci mogu iskusiti drugačiji način odnosa, vježbati granice, i time polagano mijenjati svoju uloge u obitelji i zajednici.
Sigurna kuća za LGBT osobe, žrtve nasilja
Interview: Već više od godinu Fondacija “Krila nade” otvorila su vrata svoje sigurne kuće za LGBT osobe koje prolaze kroz nasilje. Kakva iskustva imate? Kako pobijediti predrasude i stereotipe i kako se žrtve nasilja ove populacije nose s tim.
Sajević: Iskustva sa Sigurnom kućom za LGBT osobe su višedimenzionalna i, iz terapeutskog ugla, daju važnu potvrdu da sigurnost i tijelesna-emocionalna zaštita mijenjaju životne putanje. Sigurna kuća nije samo fizičko mjesto; ona je „Geštalt prostor“ u kojem se osoba može ponovno uspostaviti u svom tijelu, iskusiti regulaciju i granicu bez stalnog straha. Naše prakse su pokazale da većina korisnika dolazi s višestrukim traumama (obiteljsko odbacivanje, socijalna stigmatizacija, ekonomski pritisci). Tu su anonimnost i povjerljivost ključne – svaka pa i najmanje greška može dovesti do sekundarne viktimizacije. Oporavak zahtijeva integrirane usluge: pravnu pomoć, medicinski tretman, psihoterapiju, podršku pri zapošljavanju i stanovanju, te dugi lanac post-izlazne podrške. Kako pobijediti predrasude i stereotipe? Edukacijom javnosti kroz sigurne medijske priče, uključivanjem lokalnih lidera i institucija u programske susrete, i jasnoćom da sigurnost jedne grupe ne oduzima prava drugima već jača društvenu otpornost. Kao Geštalt terapeut naglašavam važnost reparativnih iskustava – omogućiti LGBT osobama da iskuse dosljedne, jasne i poštovane odnose s radnom ekipom, kolegama i susjedima – to ruši stereotipe kroz neposrednu interakciju. Izazovi su stvarni: financijska održivost, zaštita osobnih podataka, sekundarna trauma osoblja i sistemska netrpeljivost – stoga je potreban kontinuirani rad na superviziji osoblja, edukaciji zajednice i institucionalnoj podršci.
Interview: Kad govorimo o nasilju u BiH ono često nije samo fizičko niti psihičko već i ekonomsko. Vjerovatno se susrećete i sa drugim oblicima. Kakvo nasilje proživljavamo? Kako ga prevenirati? Stati mu u kraj?
Sajević: Nasilje u BiH, i unutar romskih zajednica, često se pojavljuje kao kombinacija: fizičko, psihičko, seksualno, ali i ekonomsko ili strukturno nasilje. Ekonomsko nasilje – uskraćivanje primanja, kontrola nad novcem, uslovljavanje osnovnih potreba – često je tihi oblik koji održava zavisnost i sprječava traženje pomoći. Tu su i simbolički oblici nasilja: stigma, isključivanje iz javnih usluga, birokratska nevidljivost. Prevencija zahtijeva sistemske mjere: jačanje prava žena i djece kroz zakonodavnu zaštitu, ekonomske programe (mikrokrediti, stipendije), jednostavnije administrativne procedure za pristup uslugama, te psihosocijalne programe koji uče financijskoj pismenosti i samostalnosti. U praktičnom smislu: kombinovati pravnu pomoć i socijalnu sigurnost s terapijskim radom koji adresira osjećaj srama i bespomoćnosti – jer bez unutarnje snage, ekonomska pomoć ostaje nepotpuna. Preporuka: uspostaviti krizne fondove, brze pravne timove i programe za zapošljavanje koji su kulturno prilagođeni.
Šta možemo bolje
Interview: Prema Vašem iskustvu, kakav je odgovor institucija na nasilje? Šta možemo bolje? Ko može bolje?
Sajević: Prema iskustvu iz terena, institucionalni odgovor varira: neke lokalne vlasti pokazuju veliku spremnost za saradnju, dok drugdje postoji duboko nepovjerenje i slab kapacitet institucija da odgovore brzo i senzitivno. Glavni problemi su: nedostatak koordinacije među službama, ograničeni resursi, nedostatna obuka službenika o rodno osjetljivim i kulturno prilagođenim pristupima, te često birokratsko kočenje reakcija. Šta možemo bolje? Potrebna je jasna, financijski podržana mreža – podrška, obavezna stručna obuka policije, školstva i zdravstvenih radnika o prepoznavanju i odgovoru na rane brakove i trgovinu ljudima, te uspostava lokalnih kriznih timova koji uključuju predstavnike zajednice i NVO. Institucije moraju i mogu bolje, ali ne same: najbolji odgovor dolazi kroz partnerstvo – lokalne samouprave, škole, zdravstveni sistem i organizacije civilnog društva moraju djelovati koordinirano; međunarodni donatori trebaju omogućiti dugoročnu podršku, a zajednice same trebaju imati mjesto u kreiranju politika.
Za kraj – iz perspektive Geštalt psihoterapeuta i osobe koja trenutno radi na ovim temama: ono što smo vidjeli kroz projekt „Pravo na budućnost“ daje snažan razlog za optimizam: edukacija i dostupna psihoterapija mijenjaju percepciju, otvaraju vrata podršci i počinju razbijati dugotrajne obrasce. Istovremeno, ostaje raditi na onim „teškim“ mjestima gdje trauma i institucionalna nepovjerljivost još uvijek blokiraju promjenu. Naša poruka zajednici i institucijama treba biti jasna i puna nade: ulaganje u mentalno zdravlje nije luksuz – to je temelj dugoročne sigurnosti, prava i mogućnosti za svako dijete i svaku porodicu. Radimo zajedno, korak po korak, s poštovanjem, hrabrošću i konkretnim planom – i tada će i najtvrđi obrasci postati promjenjivi.
The post Siniša Sajević, Fondacija “Krila nade”: Romske djevojčice pod pritiskom ranih brakova – terapija prekida začarani krug appeared first on Interview.ba.