Romić za Jabuka.tv: Ovisnost o kockanju uništava živote, ali put do oporavka postoji

Dr. sc. Marko Romić, psiholog iz Doma zdravlja Mostar, za portal Jabuka.tv govori o posljedicama kockanja, ulozi obitelji i tome kako izgleda put oporavka – kad izgleda kao da je sve izgubljeno.

Kockanje se, nažalost, uvuklo u sve pore našeg društva. Promovira se na svakom koraku i u svakom mediju kao nešto normalno, pa čak i društveno korisno, dok se o posljedicama gotovo i ne govori, ističe dr. sc. Marko Romić, specijalist traumatske psihologije i psiholog u Centru za mentalno zdravlje Doma zdravlja Mostar.

Granica između “igre” i bolesti

Dodaje kako ljudi pomoć najčešće potraže tek kada je situacija na rubu: Najčešće je to posljednji pokušaj supruge ili roditelja da spase ono što se još spasiti može.

Granica između “igre” i bolesti, upozorava, prelazi se u trenutku kada osoba zapostavi školu, posao i obitelj, počne lagati i graditi “planove” na novcu koji tek očekuje dobiti.

Kockaru treba postaviti jasne granice i pravila. Bez toga, čekanje da se “opameti” često odvede cijelu obitelj u ponor, poručuje Romić za portal Jabuka.tv.

Doživio sam mnogo situacija u kojima je supruga ili majka rekla da nikada više, koliko god živjela, neće vjerovati niti jednu jedinu riječ svome mužu ili sinu. A onda je ta ista osoba, pred mnogo ljudi, rekla: “Ponosna sam na njega, vjerujem mu u potpunosti”, prisjeća se Romić, govoreći o snazi oporavka.

Prije nego što se dotaknemo teme ovisnosti o kockanju, recite nam nešto o sebi – gdje danas radite i kako ste se uopće počeli baviti ovom temom?

Radim u Domu zdravlja Mostar, u Centru za mentalno zdravlje. Ovisnošću o kockanju počeo sam se baviti prije 15 godina. Kladionice kakve danas poznajemo došle su u Mostar odmah po okončanju rata. Već par godina od njihova dolaska vidio sam ljude koji su prethodno bili normalni, časni, odgovorni, posvećeni obitelji, kako propadaju na svim područjima života.

Mnoge od tih ljudi poznavao sam osobno, a neki su bili stekli veliki ugled u mojim očima. I nije problem bio samo u tome da propadaju oni koji kockaju. Ti ljudi vukli su u ponor sve oko sebe.

Prošlo je petnaestak godina do početka moga sustavnog bavljenja ovisnošću o kockanju. Bio je to stjecaj okolnosti u kojem je pokojna Nada Matović, bivša socijalna radnica, došla u naš Dom zdravlja s namjerom da obuči nekoliko mojih kolegica da vode klubove liječenih alkoholičara. Gledao sam neko vrijeme kako vrlo predano i gorljivo pokušava prenijeti svoja znanja i iskustva. Ona je tada već imala 80 godina. Jedan dan rekao sam joj da joj se stavljam na raspolaganje, a ona je rekla: “Divno, vi ćete mi preuzeti ove što kockaju.”

Rekao sam da o tome ne znam ništa i da nemam potrebna znanja i iskustva. Odgovorila je da preuzmem osnovne principe rada s alkoholičarima, po metodi dr. Vladimira Hudolina. Principi rada s alkoholičarima mogu biti dobra osnova za rad s ovisnicima o kockanju. Ona je dovela pet ovisnika o kockanju iz zajednice Milosrdni Otac u Međugorju. Neki od njih ranije su bili vrlo ugledni i uspješni ljudi. Plakali su kad su pričali svoje životne priče. To me duboko dirnulo. Shvatio sam da tim ljudima treba pomoći i da moram barem pokušati. Eto, tako je počelo.

Koliko je ovisnost o kocki danas postala “normalizirana” u Hercegovini, s obzirom na broj kladionica i njihovu prisutnost u svakodnevici?

Nažalost, kockanje je nešto što se uvuklo u sve pore našega društva. Na svakom koraku, u svakom mediju, kockanje se promovira kao nešto što je normalno, pa čak i društveno korisno. Iako imamo tisuće stravičnih primjera posljedica kockanja, o tome se u javnosti uopće ne govori.

Nasuprot tome, kockarsko-kladionička industrija, novcem naših naivnih i, uglavnom, siromašnih ljudi, promovira kockanje i samu sebe kao nešto poželjno i dobro. U svemu tome, nažalost, sudjeluju i neke poznate i ugledne osobe iz svijeta sporta, glazbe, umjetnosti i sl.

Kada gledate strukturu ljudi koji dolaze u Klub, o kojoj se dobnoj skupini najčešće radi? Jesu li to uglavnom oženjeni muškarci s djecom, studenti, srednjoškolci…?

Tipičan predstavnik bosanskohercegovačkog ovisnika o kockanju je srednjovječni muškarac, u braku 15–20 godina, s dvoje djece. Dolazak u KLOK najčešće je posljednji pokušaj supruge ili roditelja da spase ono što se još može spasiti.

Foto: Freepik

Prethodno obično imaju višegodišnju povijest kockanja i propadanja na svim poljima. Kažem, to je tipičan primjer, ali patoloških kockara imamo u svim dobnim skupinama, svim socijalnim i obrazovnim slojevima, kao i među ženama.

Biste li rekli da je broj ljudi iz Hercegovine koji traže pomoć zbog kockanja u porastu posljednjih godina i, ako jest, što mislite da je razlog tome?

Taj broj jest u blagom porastu, iako moram reći da se, prema mome mišljenju, liječi tek svaki stoti od onih koji bi se trebali liječiti. Razlozi zbog kojih je nešto veći broj onih koji traže pomoć leže u činjenici da je sve više onih koji su uništili sebe, svoju obitelj i sve oko sebe, pa više nemaju kuda.

Drugi razlog je činjenica da ipak polako raste svijest o štetnosti kockanja i potrebi traženja stručne pomoći.

Čini se da kocka više nije tabu, već društveno prihvaćena zabava. Kada i gdje se povlači granica između “igre” i bolesti?

U onom trenutku kada pojedinac počne zapostavljati svoje obveze, kao što su škola, fakultet, posao, obitelj, prijatelji, kada počne praviti “biznis planove” s novcem koji “će dobiti”, kada počne lagati i vidljivo propadati – tada je prešao tu granicu.

Nažalost, većina njih, ali i njihovih najbližih, ne vidi na vrijeme kada su tu granicu prešli.

Kakvu ulogu u svemu ovome imaju obitelj i lokalna zajednica: tko prvi primijeti, a tko najviše šuti?

Obitelj ima ključnu ulogu u razvoju osobnosti, pa prema tome i u odnosu prema devijantnim ponašanjima kao što je kockanje.

Tamo gdje imamo stabilne obitelji, dobre unutarobiteljske odnose, podržavajuću i toplu obiteljsku atmosferu, tamo ćemo naći puno manje devijacija u ponašanju članova obitelji, pa tako i puno manje kockara.

Lokalna zajednica, u našim uvjetima, ponaša se kao da je potpuno slijepa na sve probleme koje kockanje donosi i uglavnom ne čini ništa kako bi umanjila problem.

Koje su, prema Vašem iskustvu, najčešće unutarnje potrebe ili “praznine” koje ovisnici pokušavaju popuniti kockom i drugim ovisnostima? Što se dogodi kad te potrebe prvi put stvarno osvijeste u terapiji?

Odgovor na ovo pitanje zahtijevao bi dužu i širu priču, ali evo – reći ću neke od tih “potreba”. To su potreba da se osjećaju uspješnima i važnima, potreba za uzbuđenjima, potreba da zadovolje neke svoje materijalne zahtjeve i slično.

Osvješćenje je redovito razočaravajuće i bolno jer shvate da su način i put, kao i sam cilj koji su imali, sasvim pogrešno postavljeni te da su izgubili puno vremena, novca, prijatelja i slično pokušavajući ostvariti te svoje ciljeve.

Kada Vam dođe čovjek koji je zadužen “do vrata”, brak mu se raspada, djeca ga se boje – odakle krećete? Gdje je prva točka iz koje se opet može graditi život?

Moj najvažniji zadatak na tom prvom susretu s takvim osobama jest pružiti im nadu, uvjeriti ih da je spas moguć, da je moguće ponovno postati normalan čovjek, da je moguće da supruga, majka, otac ili prijatelj ponovno kažu: “Ponosni smo na njega.”

Može li se nakon godina kockanja ponovno sjesti za isti stol s obitelji, pogledati djecu u oči i reći: “Ovaj put vam neću lagati”? Jeste li vidjeli da je to moguće?

Naravno da je moguće. Zapravo, da nisam dočekao desetke ili čak stotine upravo takvih slučajeva, odavno se više ne bih bavio ovim poslom.

Uspjesi na tom planu upravo su ono što me motivira i daje mi snagu da ustrajem sve ove godine, unatoč tome što je rad s ovisnicima o kockanju i njihovim obiteljima izuzetno zahtjevan, često vrlo frustrirajući, a uvijek vrlo dugotrajan proces.

Što najviše boli patološkog kockara – novac koji je otišao ili spoznaja koliku je ranu ostavio na svojim najbližima?

Najviše ih boli činjenica da su kockajući izgubili sami sebe, izgubili dostojanstvo, da njihova riječ ne vrijedi ništa, da ih ljudi izbjegavaju i okreću im leđa. Novac nikada nije u prvom planu.

Kad pogledate u lice čovjeka koji je sve izgubio zbog kocke – što u tim očima vidite prvo: strah, sram, očaj ili nadu?

Očaj je ono što se vidi prvo i što je najvidljivije. Potom dolaze strah, stid, beznađe, ljutnja. Svi su slični ili gotovo isti kada dođu prvi put. Ja ponekad, u šali, kažem da se oni u tom terapijskom procesu “proljepšaju” jer, od teških emocija i maski na licu, s vremenom postaju ljudi s osmijehom.

Foto: Pexels

Moja temeljna zadaća jest pobuditi im nadu i vjeru da je moguće pronaći izlaz. Srećom, i hvala Bogu, mogu reći da mi to najčešće polazi za rukom.

Što Vam je najteže čuti od supruga, majki i djece patoloških kockara – postoji li rečenica koja vam se “urezala” i koju ne možete zaboraviti?

Teško je sve to ispričati u par rečenica. Teško je gledati muškarca u zreloj dobi, oca kockara, koji plače jer je sin uništio obitelj koju je sam zasnovao, kao i svoju primarnu obitelj.

Teško je slušati mladu ženu koja je u braku tek nekoliko mjeseci, a koja se razvodi jer nije znala da njezin muž duguje stotine tisuća maraka.

Teško je i pomisliti na svu djecu čiji se roditelji razvode zbog kockanja, a takve djece ima na stotine.

Što biste preporučili roditeljima i obiteljima koji već godinama mole, plaču i “kleče”, a osoba koju vole i dalje odbija pomoć? Što je ispravno u takvoj situaciji – postaviti ultimatum, prijetiti gubitkom braka i obitelji ili postoji način kako pomoći, a da se ne raspadnemo skupa s njim/njom?

Ljudima ovisnima o kockanju nema koristi govoriti nikakve lijepe riječi. Od plača i “klečanja” nema nikakve koristi.

Patološki kockari žive u jednoj drugoj dimenziji, tako da sve riječi pozivanja na razum prolaze pokraj njih kao da ih nije ni bilo. Običan čovjek, onaj koji nema problem s kockanjem, uopće ne može razumjeti patološkog kockara.

Najviše ih boli činjenica da su kockajući izgubili sami sebe, izgubili dostojanstvo, da njihova riječ ne vrijedi ništa, da ih ljudi izbjegavaju i okreću im leđa. Novac nikada nije u prvom planu, ističe dr. sc. Marko Romić.

Jer, ovisnost o kockanju je takva vrsta bolesti da vas gleda, a ne vidi vas, da vas sluša, a ne čuje vas. Kockaru se trebaju postaviti jasne granice i pravila kojih se mora pridržavati – i to jasno i čvrsto uvjetovati vlastitim daljnjim odnosom prema njemu.

Inače, ako samo čekate da se on opameti, vjerojatno će to čekanje i njega i vas odvesti ravno u duboki ponor.

Što kažete na obitelji ili partnere koji kažu: “Ja nisam problem, da on nije ovisnik sve bi bilo dobro”? Što zapravo znače pojmovi identificirani pacijent i neidentificirani pacijent te kako članovima obitelji objasniti da je njima potrebna podrška i rad na sebi, a ne samo osobi koja ima ovisnost?

U mojoj dosadašnjoj praksi u radu s problemom ovisnosti o kockanju pokazalo se da pomoć radi ovisnosti o kockanju gotovo uvijek traži član obitelji. Najčešće je to supruga ili roditelj i najčešće je to osoba ženskoga spola.

Sami kockari traže pomoć u manje od 3 % slučajeva i to kada dožive neki veliki gubitak, npr. kada prokockaju velike sume novca, moraju ih vratiti, a više nemaju od koga posuditi ili ne mogu dobiti kredit, mikrokredit i sl., i u situacijama kada ih ostavi supruga i djeca.

Tek tada će patološki kockar tražiti pomoć. Ni tada neće tražiti stručnu pomoć zato što stvarno misli da mu pomoć treba, nego zato što misli da će tako lakše udobrovoljiti suprugu da se vrati ili članove obitelji da mu ponovno daju novac koji mora vratiti nekome.

Ja uvijek tražim da uz kockara već na prvom kontaktu bude član obitelji te da u terapijskom procesu obitelj obvezno sudjeluje. Ovisnost o kockanju je problem obitelji, a ne samo problem kockara. Taj se problem može kvalitetno rješavati jedino ako u terapijskom procesu sudjeluje i obitelj.

Na žalost, mnoge naše obitelji koje imaju patološkog kockara u svome okrilju i same značajno doprinose produbljenju problema i njegovu dugoročnom trajanju time što kriju taj problem od svojih bližnjih i od okoline.

To redovito dovede do propasti obitelji na širem planu, ne samo na materijalnom nego i na psihološkom, socijalnom i moralnom planu. Mnoge obitelji se raspadnu u svakom smislu.

Postoji li priča nekoga iz Kluba koju ponekad prepričate sebi kad Vam je teško, da i Vi sami ne izgubite vjeru u čovjeka?

Ja imam sreću da sam, radeći s njima, zajedno s njima prolazio put od dubokog ponora, iz kojeg su mnogi vjerovali da nikada neće izaći, do potpunog oporavka.

Doživio sam mnogo situacija u kojima je supruga ili majka rekla da nikada više, koliko god živjela, neće vjerovati niti jednu jedinu riječ svome mužu ili sinu. A onda je ta ista osoba, pred mnogo ljudi, rekla: “Da, znam što sam govorila, znam što sam pred svima vama tvrdila i u što sam se klela, ali sada vam kažem – ponosna sam na njega, vjerujem mu u potpunosti.“

Takve priče i slučajevi u kojima su potpuno raspadnute obitelji ponovno bile funkcionalne, normalne i sretne, ono su što mi daje snagu i motivira me da radim dalje.

Što biste rekli mladiću iz Hercegovine koji danas prvi put uđe u kladionicu “radi fore”? Što biste rekli njegovoj majci da čuje upravo sada?

Onima koji prvi put ulaze u kladionicu, misleći naivno da u tome nema nikakva zla, rekao bih: u novcu “dobivenom” u kladionici nikada nitko nije vidio sreću niti će je ikada itko vidjeti.

Jer, novac koji se tamo “dobije” jest novac koji su drugi izgubili. To nije novac koji su vlasnici kladionica stavili u opticaj nakon što su nešto proizveli i prodali. To je novac natopljen suzama majki i očeva, supruga i djece – onih koji su ga izgubili.

Majci bih rekao da odmah postavi vrlo jasna i čvrsta pravila svome sinu ili kćeri i da njihovo poštovanje jasno i čvrsto uvjetuje – sve do potpunog uskraćivanja svega što taj sin ili kćer koji kockaju imaju od te majke i oca. Ako taj sin ili kćer žele kockati, neka kockaju “sa svojih leđa”, neka propadaju sami.

Foto: Freepik

Roditelji ne trebaju biti oni koji će svojim “razumijevanjem i pomaganjem” propadati zajedno sa svojim djetetom. Također, rekao bih toj majci da nikada i nipošto ne vraća kockarski dug sina ili kćeri, jer će ih sve to odvesti u dubok ponor.

Kad biste mogli poslati jednu poruku donositeljima odluka, onima koji dopuštaju da kladionice niču uz škole i crkve – što biste im rekli, onako ljudski, bez “rukavica”?

Rekao bih im da prestanu biti licemjeri koji se predstavljaju kao veliki vjernici, kao zaštitnici naroda, kao veliki pravednici, a zapravo izravno sudjeluju u kreiranju i podržavanju velikoga zla.

Rekao bih im da je novac koji im dolazi iz kladionica i kockarnica novac natopljen suzama majki i očeva, supruga i djece kockara, da je to novac natopljen znojem onih koji su ga izgubili i onih koji će ga vraćati godinama ili desetljećima.

Rekao bih im da je šteta koju čine te kladionice stotinama i tisućama puta veća od koristi o kojoj oni govore. Također, rekao bih im da čine strašno zlo i grijeh svojim ponašanjem u kojem se “prave” da ne vide o čemu se tu zapravo radi.

To je novac natopljen suzama majki i očeva, supruga i djece – onih koji su ga izgubili. Roditelji ne trebaju biti oni koji će svojim “razumijevanjem i pomaganjem” propadati zajedno sa svojim djetetom, upozorava Romić, poručujući kako granice moraju postaviti oni koji ih vole.

Na kraju dana, nakon svih ispovijesti koje čujete, kako Vi sami “ispirete” tu tuđu bol iz sebe da možete sutra opet sjesti pred nove ljude?

Moram reći da me često teško zabole sudbine ljudi s kojima radim. Nekad me dovedu do suza. Ali, znam da radim nešto što je dobro, nešto što ljudima daje nadu, nešto zbog čega često doživim duboku zahvalnost.

Spoznaja da sam na strani dobra u toj borbi protiv zla daje mi snagu. Osim toga, svi koji me znaju, znaju da svaki svoj slobodan trenutak provodim u prirodi. U prirodi najlakše, najbrže i najjasnije vidim savršenstvo Božjeg djela.

To mi uvijek iznova daje novu energiju i snagu da idem dalje.

Tiha epidemija: Svako četvrto dijete u BiH već se susrelo s problemom kockanja

(www.jabuka.tv | Foto: Freepik/Facebook)

The post Romić za Jabuka.tv: Ovisnost o kockanju uništava živote, ali put do oporavka postoji first appeared on Jabuka.tv.