Don Filip Pavlović: Kada se u župi počne govoriti ‘naši’ i ‘njihovi’, zajednica se hladi
Voditelj Župe Hrvatskih mučenika u Mississaugi don Filip Pavlović napisao je zanimljiv osvrt u Župnom vjesniku pod naslovom “Od Rima do naše župe: jedinstvo Crkve koje se gradi u hodu”.
Dijelove njegova osvrta prenosimo u nastavku…
U Dvorani Pavla VI. u Vatikanu ovih je dana bilo više crvenih zucchetta nego što ih se uobičajeno viđa na jednome mjestu: oko 170 kardinala pristiglo je sa svih kontinenata na izvanredni, dvodnevni konzistorij – prvi takav u pontifikatu pape Lava XIV.
To je, bez uljepšavanja, važna promjena stila upravljanja. Papa Lav XIV. želi kardinale ponovno uključiti kao zbor koji doista nosi dio odgovornosti. Najavio je i da će se ovakvi susreti održavati redovito.
Kardinali su odlučili da se u ovom trenutku prvenstveno govori o poslanju i načinu zajedničkog hoda, a ne o “frontama”.
“Jedinstvo privlači, podjele raspršuju” – i to vrijedi i u našoj dvorani nakon mise
U govoru na početku konzistorija papa je podsjetio na temeljnu činjenicu: “Nije Crkva ta koja privlači, nego Krist”, a zatim je izrekao rečenicu: “Dok jedinstvo privlači, podjele raspršuju”. To je istina koja se ne događa samo “tamo negdje” u Rimu. Događa se i u našim zajednicama – uključujući i hrvatsku katoličku župu u Mississaugi.
U praksi to izgleda ovako
- kada se u župi počne govoriti “naši” i “njihovi”, zajednica se hladi;
- kada netko dođe prvi put, a mi ga ne primijetimo, Crkva djeluje kao klub, ne kao dom;
- kada se volonteri “troše” bez zahvalnosti, a odluke se donose bez razgovora, zajedništvo postaje parola. Papa ne govori o jedinstvu kao o lijepoj emociji.
Govori o jedinstvu kao o načinu rada: “Raditi zajedno, zajedno razlučivati, tražiti ono na što Duh Sveti potiče”.
U jednoj od najzanimljivijih rečenica iz završetka prvog dana susreta papa je upozorio kardinale da se ne skrivaju iza stava da je “sve već učinjeno” ili da je dovoljno “raditi kao što su oduvijek radili”.
To treba čitati pošteno, bez karikiranja. Ovo nije napad na Predaju; to je napad na komociju. Tradicija Crkve nikada nije bila muzejski predmet, nego živa predaja vjere – ona koja se čuva upravo tako da se svaki naraštaj ponovno pita: Ima li života u našoj Crkvi? Ljubimo li i naviještamo Boga koji nas potiče na hod?
Za našu župu to znači nešto vrlo konkretno: možemo s pravom čuvati ono vrijedno što smo naslijedili (pobožnosti, liturgijsku ozbiljnost, hrvatski jezik, obiteljski duh), ali ne smijemo dopustiti da se “uvijek smo tako” pretvori u zid prema mladima, novim obiteljima, obraćenicima, povratnicima u vjeru ili onima koji su ranjeni.
Papa naglašava formaciju ukorijenjenu u župama: tu se vidi stvarna sinodalnost
Papa je posebno istaknuo važnost formacije – ne samo u sjemeništima, nego formacije svećenika, biskupa i laika suradnika – koja treba biti ukorijenjena u svakodnevnom i konkretnom životu lokalne Crkve: župa i mjesta gdje se ljudi susreću, posebno oni koji trpe.
To je ključna rečenica za nas. Jer sinodalnost se ne uči u teoriji, nego u praksi: u pastoralnom vijeću, u radu s ministrantima, u zboru, u katehezama, u karitativnim akcijama, u posjetima bolesnima, u tome kako rješavamo nesuglasice, kako razgovaramo nakon mise i kako donosimo odluke.
Što naša župa može učiniti već sada?
Ako u Godini zajedništva želimo da poruka iz Rima ne ostane “lijepa vijest iz daljine”, onda su nam potrebni mali, jasni koraci. Ne spektakl, nego disciplina evanđeoskog života.
- učiniti slušanje normalnim, a ne izvanrednim događajem
Slušanje nije gubljenje vremena – nego način da se prestanemo vrtjeti oko svojih pretpostavki. Papa je konzistorij započeo riječima “Ovdje sam da slušam”. Ako to vrijedi za Petrova nasljednika i kardinale, vrijedi i za župu: svećenik, vijeća, zajednice i vjernici. - razlikovati tradiciju od navike
Ono što čuvamo jer je sveto – čuvamo. Ono što ponavljamo samo jer je “tako” — preispitujemo. Papa je izravno upozorio na skrivanja iza “uvijek smo tako radili”. - vratiti fokus na poslanje
Kardinali su izabrali evangelizaciju i poslanje kao jednu od dvije glavne teme. Za našu župu to znači jednostavno pitanje: Kome smo poslani u Mississaugi? Samo “našima” ili i onima koji su daleko, izgubljeni, razočarani, ranjeni, siromašni, usamljeniji nego što se usude priznati? - ne bježati od rana
Papa je jasno rekao da je skandal kada su vrata zatvorena žrtvama i kada ih se ne sluša. Župa koja želi biti dom ne smije okretati glavu od patnje – bilo da je riječ o obiteljskim krizama, o mentalnom zdravlju, o zlostavljanju, o ovisnostima, o siromaštvu ili o iskustvu isključenosti. - ulagati u formaciju koja dodiruje stvaran život
Papa je formaciju izričito vezao uz župe i konkretna mjesta susreta. To je poziv da se kateheze, biblijske večeri, susreti roditelja, priprave i razgovori ne svode na “odraditi”, nego da postanu mjesto gdje vjera dobiva jezik za život u Kanadi, u našem gradu, u našim obiteljima.
Jedinstvo Crkve počinje ondje gdje je najteže i zato je najstvarnije
lzvanredni konzistorij u Rimu podsjetio nas je da jedinstvo Crkve nije projekt marketinga, nego plod obraćenja, rada i strpljivog slušanja. Papa Lav XIV. ne traži od Crkve da bude “zgodna”. Traži da bude živa – Crkva koja ne gleda samo na sebe, nego na Krista i na svijet kojemu je poslana.
A to, iskreno, počinje u malim stvarima: u načinu na koji se pozdravljamo, u načinu na koji razgovaramo kada se ne slažemo, u spremnosti da preuzmemo odgovornost, u vjernosti nedjeljnoj euharistiji, u tome da se prestanemo zatvarati u krugove.
Rim nam je ovih dana pokazao smjer. Mississauga je mjesto gdje se taj smjer provjerava.
don Filip Pavlović
Objava Don Filip Pavlović: Kada se u župi počne govoriti ‘naši’ i ‘njihovi’, zajednica se hladi pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.
