Osmrtnice – Kako se pišu i gdje ljudi najčešće griješe?
Osmrtnica u Dalmaciji i Hercegovini nikada nije bila tek obavijest o smrti. Ona je javni zapis o pripadanju. Kratak, tvrd, gotovo škrt dokument koji ne govori toliko o tome tko je netko bio, koliko o tome kamo je pripadao i kako se ta pripadnost nastavlja nakon njega. Zato se osmrtnice ovdje ne čitaju usput. Čitaju se pažljivo, odozgo prema dolje, jer se zna da nijedan redak nije slučajan i da svaka riječ ima svoju težinu. Ono što piše, ali i ono što izostane, govori jednako glasno.
Najčešća pogreška nastaje onda kada se ne razumije da osmrtnica ima dva jasno odvojena sloja. Gornji dio je društveni i emotivni. Tu se navode supružnici, djeca, unuci, braća i sestre, “s obiteljima”, kumovi, prijatelji i sva ostala tugujuća rodbina. Taj dio govori o odnosima, bliskosti i životu kakav je bio. On dopušta slobodu izraza i prilagodbu stvarnim vezama među ljudima. To je prostor u kojem se vidi s kim je pokojnik dijelio život, kuću, stol i teret svakodnevice.
Na Zapadu je taj dio često posvećen karakteru pokojnika, njegovim osobinama, postignućima ili kratkim biografskim crticama. Kod nas to dugo nije vrijedilo. Ovdje se nije pisalo kakav si bio, nego što si ostavio iza sebe. Ne mjeri se osobnost, nego potomstvo. Djeca, unuci, kuća i loza. Što je popis ožalošćenih dulji, to se pokojnika čita kao uspješnijeg u jedinoj kategoriji koja je stoljećima nešto značila – nastavku. Više ožalošćenih znači da si imao kome biti važan. I tu nema romantike ni epitafa. Samo red, krv i trajanje. I točka.
Razlog tomu nije nedostatak osjećaja, nego povijest. U krajevima u kojima je život bio kratak, težak i nesiguran, pojedinac se nije mogao shvaćati kao izdvojena priča. Bio je karika u lancu, dio kuće, roda i zemlje. Identitet se gradio prema onome što se prenosi, a ne prema onome što se proživljava iznutra. Čovjek nije bio autor vlastite biografije, nego nositelj loze. Vrijednost se nije mjerila riječima, nego opstankom. Zato je osmrtnica bilježila ono što ostaje u tijelima drugih, a ne ono što je ostalo neizgovoreno.
Donji dio osmrtnice, onaj u kojem stoji “Ožalošćene obitelji”, nema ni trunku te emotivne slobode. On nije pisan za današnji dan, nego za sutra, za prekosutra, za one koji će doći kad više ne bude živih svjedoka. Tu se ne piše tko tuguje, nego koje su loze pokojnika. To je genealogija u nekoliko riječi, hladno kodirani zapis porijekla.
U toj logici vrijedi jednostavno i staro pravilo: gore se pišu grane, dolje korijeni. Kod žene pokojnica u donjem se dijelu navodi prezime u koje se udala te četiri prezimena njezine loze – prezimena dvaju djedova i dviju baka. Kod muškarca pokojnika navode se četiri prezimena – loze četiriju djedova i baka. Ni više ni manje. Sve ostalo već je sadržano u tim korijenima. Tetke, ujaci, stričevi, bratići i sestrične svi su već tu, iako neimenovani, jer svi izlaze iz istih kuća.
Tu se najčešće griješi. U donji se dio dodaju prezimena snaha, zetova ili obitelji nevjeste, iz poštovanja, bliskosti ili dobre namjere. Ali donji dio osmrtnice ne trpi dobre namjere. On trpi samo točnost. Te obitelji mogu biti voljene i važne, ali one nisu loza pokojnika. Njihovo mjesto, ako se želi naglasiti odnos, jest gore – u tekstu ožalošćenih. Iznimno se ta prezimena mogu navesti i dolje, ali tek nakon što su jasno i potpuno navedene sve loze, i tada se čitaju kao dodatak, a ne kao temelj identiteta. Ipak, i tada vrijedi isto nepisano pravilo: bliskost se piše gore, porijeklo dolje.
Posebno osjetljivo pitanje su ista prezimena. Ako pokojnik u lozi ima dvije kuće istog prezimena koje nisu u srodstvu, ostaviti samo prezime znači izbrisati kuću. Zato se u takvim slučajevima koristi kućni nadimak ili jasna odrednica. Jer prezime može biti isto, ali kuća nikada nije.
Sve to nije puka tradicija ni folklor. Osmrtnice se pohranjuju u župnim uredima, uz matice umrlih. One ostaju kao pomoćni arhiv porijekla. Kad se pojavi sumnja u srodstvo ženidbenih drugova, onaj poznati trenutak kad neka baka kaže “oni su u rodu”, ne ide se na pamćenje, nego na papire. Otvaraju se matice, a zatim se kopaju osmrtnice. I upravo donji dio osmrtnice često prvi pokaže postoji li presjek loza, zajednički korijen ili ponavljanje kuće.
Zapad je ranije razvio drukčiji pogled na život. Ondje se čovjek shvatio kao narativ, kao autor vlastitog romana. Osmrtnica je postala posljednja korica tog romana, pokušaj da se jedan život sažme u nekoliko rečenica kako se ne bi raspao u tišini. Ono što nije zapisano, kao da nije ni postojalo.
Taj se pomak sada, polako i neizbježno, događa i u Dalmaciji i u Hercegovini. Obitelji su manje, loze tanje, a nastavak se više ne podrazumijeva. Popis ožalošćenih više ne može nositi sav teret značenja. Kuća ostaje važna, ali više nije jedina mjera vrijednosti. U takvom svijetu čovjek prestaje biti samo stroj za reprodukciju i postaje ono što je oduvijek bio, ali to nitko nije zapisivao: priča.
Svaki je čovjek, u tom smislu, snažno književno djelo. Samo što je dugo ostajao neukoričen. Nova osmrtnica, kakva se sve češće pojavljuje, postaje posljednji pokušaj da se taj život barem na kraju prizna i sažme. Nekoliko rečenica o tome kakav je netko bio, što je volio, čega se bojao, kome je bio važan. Ne da bi se potisnula loza, nego da bi uz nju prvi put stajala i osoba.
Zato se osmrtnice mijenjaju. Ne zato što se tradicija gubi, nego zato što se mijenja omjer tišine i riječi. Kuća i dalje ostaje. Loza i dalje vrijedi. Ali uz njih, polako, dolazi i čovjek. A osmrtnica, od pukog popisa, postaje posljednji pokušaj da se jedan život ukoriči prije nego što se zauvijek zatvori.
Objava Osmrtnice – Kako se pišu i gdje ljudi najčešće griješe? pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.
