Fotografije snimljene oko 1980. godine u Masnoj Luci, Donjim Badnjima, na području Blidinja, donose svjedočanstvo o tradicionalnom načinu života u Hercegovini, prikazujući Janju Kožul i Ivu Kožul Cerinku iz Turčinovića, Široki Brijeg, kao pastirice. Ove rijetke snimke, dio digitalnog arhiva Široki Brijeg i privatnog arhiva fra Ante Marića, uhvatile su ih ispred karakteristične planinske kuće s ovcama na ispaši, simbolizirajući vjekovnu praksu sezonskog stočarstva.
Hercegovci su, dugo vremena pretežno orijentirani na stočarstvo, vjekovima prehranjivali stoku na planinskim pašnjacima tijekom ljetnih mjeseci. Potreba za ovakvim sezonskim migracijama bila je uvjetovana nestašicom stočne hrane i vode u nižim predjelima, što je planine poput Blidinja, između Vrana i Čvrsnice, činilo ključnim za opstanak i razvoj stočarstva. Ova područja su od davnina služila za napasanje stoke iz okolice Mostara, Lištice, Čitluka i Rakitna, a neka od sezonskih naselja su početkom 20. stoljeća čak prerasla u stalna.
U tim privremenim planinskim naseljima stanovalo se u primitivnim, jednodijelnim građevinama, gdje se odvijao svakodnevni život, prerađivalo mlijeko i čuvali mliječni proizvodi. Ove nastambe, građene od suhozidine s krovom od slame ili daske, bile su funkcionalno prilagođene teškim planinskim uvjetima i potrebama stočara. Kako navodi scenaristica Astrida Bugarski u filmu “Stara seoska stambena arhitektura u Hercegovini”, ove su se kuće često postupno spuštale niz pad terena, s tri strane ukopane u zemlju radi bolje izolacije.
Posebnost tih hercegovačkih nastambi, poznatih kao slamarice ili krovare, bio je slamnati krov. Za pokrivanje se najčešće koristila omlaćena ražova slama dugih, neizlomljenih stabljika, lokalno zvana krovom ili mlaćevinom, što je dokaz dugogodišnje i specijalizirane upotrebe ove žitarice u narodnom graditeljstvu. U gornjoj Hercegovini, zbog oštrije planinske klime, krovovi su bili viši i strmiji te posebno osigurani od jakih vjetrova. Ukoliko kamenito tlo nije dopuštalo ukopavanje zidova, pravio se umjetni nasip od zemlje i kamena, poznat kao “sopa”.
Fotografije Janje i Ive Kožul tako nisu samo portret dviju žena, već i vrijedan dokumentarac o nestajućem načinu života, tradicionalnoj arhitekturi i dubokoj povezanosti čovjeka s prirodom i stočarstvom u hercegovačkom kršu. One čuvaju uspomenu na vrijeme kada su planine bile žive, a pastirice poput Janje i Ive bile neizostavan dio krajolika i kulture Blidinja.
