Veliki četvrtak otvara Vazmeno trodnevlje, jedinstveno liturgijsko slavlje Kristove muke, smrti i uskrsnuća koje predstavlja vrhunac čitave liturgijske godine. Ovim danom završava korizma i počinje trodnevlje koje će se zaključiti nedjelju na Uskrs, a Crkva ga ne promatra kao tri odvojena slavlja, već kao cjelovito slavlje pashalnog misterija.
Missom večere Gospodnje na Veliki četvrtak Crkva se spominje tri ključna otajstva – ustanovljenja euharistije, ministerijalnog svećeništva i nove zapovijedi ljubavi koju je Isus ostavio učenicima. Prema riječima sv. Augustina, riječ je o svetom trodnevlju “Krista raspetoga, pokopanoga i uskrsnuloga”, što potvrđuju i Nova opća načela o liturgijskoj godini.
Tradicija večernje svete mise na Veliki četvrtak relativno je mlada – potječe iz 13. stoljeća, s obzirom da Crkva prema drevnoj predaji toga i sljedećega dana nije slavila euharistiju. Ovaj se običaj razvio iz židovskog shvaćanja prema kojemu novi dan počinje u predvečerje prethodnoga, pa večer Velikog četvrtka liturgijski pripada Velikom petku.
Tijekom povijesti oblik slavlja Vazmenog trodnevlja značajno se mijenjao. U prvoj Crkvi Uskrs se slavio samo u noći između Velike subote i uskrsne nedjelje, dok je tijekom 4. stoljeća razvijeno današnje trodnevlje pod utjecajem jeruzalemske liturgije. U 7. stoljeću u Rimu su na Veliki četvrtak postojala tri slavlja – pomirenje pokornika, posveta ulja i spomen uspostave euharistije, od kojih su na kraju ostala dva jer je slavlje pomirenja nestalo s ukidanjem javne pokore.
Misa posvete ulja, koja se može shvatiti kao uvod u Vazmeno trodnevlje, prilika je kada dijecezanski biskup i prezbiteri obnovljaju svećenička obećanja te blagoslivljaju ulja za sakramente – katekumensko ulje, ulje za bolesničko pomazanje i svetu krizmu. Ovaj trenutak predstavlja snažno crkveno zajedništvo koje ističe dar ministerijalnog svećeništva.
Misna čitanja na Veliki četvrtak povezuju starozavjetnu i novozavjetnu perspektivu. Iz Knjige Izlaska čita se o klanju pashalnog janjeta čija je krv postala znak izbavljenja, dok Prva poslanica Korinćanima donosi izvještaj o ustanovi euharistije. Evanđelje po Ivanu opisuje pranje nogu, gestu koja simbolizira Isusovu bezgraničnu ljubav i služenje umjesto vladanja.
Obred pranja nogu, koji susrećemo na Zapadu već u 4. stoljeću, prvo se pojavljuje kao liturgijska gesta u Španjolskoj u 7. stoljeću. U Rimu je posvjedočen tek u 12. stoljeću. Nedavnom odlukom pape Franje u ovom obredu mogu sudjelovati i žene, što predstavlja značajnu promjenu predaje.
Na kraju liturgije Velikog četvrtka Crkva u svečanoj procesiji prenosi Presveti sakrament u svetohranište, što simbolizira Isusovu samoću u Getsemaniju. Slijedi ogoljenje oltara koje se tumači kao alegorijska slika ostavljenog Krista. Važno je napomenuti da se mjesto polaganja pretposvećenih darova ne smije nazivati Svetim grobom jer ne smije imati obilježja mjesta ukopa.
Veliki četvrtak poziva i na večernje klanjanje pred Presvetim sakramentom, kada se vjernici pozivaju da pristojno vrijeme noći provedu u molitvi, podsjećajući se na žalosni čas koji je Isus prošao u samoći prije uhićenja. Klanjanje nakon ponoći treba biti bez vanjske svečanosti jer je već započeo dan Muke Gospodinove.
Liturgijske odredbe propisuju da se Misa Gospodnje večere slavi u večernje sate kada može sudjelovati cijela mjesna zajednica, zabranjuju se sve mise bez naroda, a svetohranište mora biti potpuno prazno prije slavlja. Dok se pjeva “Slava Bogu na visini” zvone zvona, a potom šute sve do Vazmenog bdjenja.
