Papa Benedikt XVI objašnjava da je Veliki petak dan spomena muke, razapinjanja i smrti Isusove, kada se kršćanska zajednica okuplja kako bi promišljala o velikom otajstvu zla i grijeha koje pritišće čovječanstvo. Toga dana liturgija Crkve ne predviđa slavljenje svete mise, već se vjernici okupljaju potpomognuti dojmljivim liturgijskim činovima i Božjom Riječju.
Sveti Ivan Zlatousti tumači značenje ovog dana: “Prije je križ označavao prezrenost, no danas je on nada spasenja. Postao je doista izvorom beskrajnih dobara; oslobodio nas je zablude, otjerao je naše tmine, pomirio nas je s Bogom.” Crkva na Veliki petak ne razdvaja otajstvo križa od uskrsnuća, što se vidi iz drevne antifone: “Tvome križu klanjamo se, Gospodine, te hvalimo i slavimo sveto uskrsnuće tvoje.”
Današnja liturgija Velikog petka sastoji se od tri dijela: službe riječi, klanjanja križu te svete pričesti. Liturgija započinje šutnjom, kada svećenik i službenici u tišini idu k oltaru bez pjevanja. Svećenik i službenici padnu ničice na lica – ova prostracija označava poniženje zemaljskog čovjeka te žalost i bol Crkve.
Služba riječi uključuje četiri čitanja: Knjigu proroka Izaije o Sluzi Gospodnjem, psalam pouzdanja u Boga, odlomak iz poslanice Hebrejima o Kristu kao velikom svećeniku te muku Gospodina Isusa Krista po Ivanu. Prvo čitanje prikazuje nasilnu smrt proroka kao sliku Isusa iz čije smrti Bog izvodi spasenjsku korist za sve ljude. Nakon homilije slijedi sveopća molitva s deset starih zaziva u kojima Crkva moli za sve ljude i čitav svijet.
Drugi dio liturgije je klanjanje križu koje započinje predstavljanjem križa zajednici uz riječi: “Evo drvo Križa, na kom je visio Spas svijeta!”, na što vjernici odgovaraju: “Dođite, poklonimo se!” Križ se svečano pokazuje narodu u tri stupnja, a tijekom klanjanja pjevaju se prigodne pjesme uključujući himan “Pange lingua” i usklici “Sveti Bože” koje je rimska liturgija preuzela od istočnih kršćana.
Posljednji dio je sveta pričest koja je pohranjena na Veliki četvrtak. Obred počinje Molitvom Gospodnjom, nema znaka mira, već se samo pristupa pričesti. Nakon kratke molitve u tišini, Crkva uranja u tišinu iščekivanja Gospodina.
Povijesno gledano, u prvim stoljećima kršćani na Veliki petak nisu imali posebno liturgijsko slavlje. U četvrtom stoljeću oblikuju se različita neeuharistijska slavlja s glavnim uzorom u jeruzalemskoj Crkvi. U Rimu se od sedmog stoljeća oblikuje procesija od Lateranske bazilike do crkve svetog Križa u Jeruzalemu gdje se častila relikvija Križa.
Papa Benedikt XVI ističe bogatu tradiciju pučkih pobožnosti vezanih uz Veliki petak, posebno procesije i pobožnu vježbu Križnog puta koja kroz cijelu godinu nudi mogućnost dubljih razmišljanja o otajstvu križa. Ove pobožne vježbe ne smiju se zanemariti iz pastoralnih razloga, ali moraju biti usklađene s glavnim liturgijskim slavljem.
Na Veliki petak obavezan je dan pokore u cijeloj Crkvi kroz nemrs i post. Post obvezuje katolike od 18 do 60 godina života, a nemrs one od 14 godina. Iznimke su trudnice, dojilje, bolesnici i oni koji se bave teškim fizičkim radom. Zabranjuje se slavljenje sakramenata osim pokore i bolesničkog pomazanja, a sprovod se slavi bez pjevanja, orgulja i zvonjenja zvona.
Slavlje Muke Gospodnje održava se u popodnevne sate oko petnaest sati, s mogućnošću prilagođavanja pastoralnim potrebama, ali ne preko dvadeset prvog sata. Red liturgijskog čina proizlazi iz stare predaje Crkve i nitko ga ne smije mijenjati na svoju ruku.
