Fra Marin Mikulić, župni vikar župe sv. Jakova apostola u Međugorju, uputio je oštar poziv moćnicima i svim vjernicima, jasno poručujući da iskrena ispovijed krađe ili primanja mita nije dovoljna za oproštenje grijeha pred Bogom ukoliko se ukradeno ne vrati ili šteta ne nadoknadi. Naglasio je da, bez volje za povratom tuđega, ispovijed ostaje nevaljana, a osoba u stanju grijeha, upozoravajući da se to odnosi i na političare i druge moćnike koji su se obogatili na nepravdi.
Fra Marin ističe kako sakrament ispovijedi donosi oproštenje onome tko se iskreno kaje, no naglašava da “oproštenje ne znači da nestaju i sve posljedice učinjenog zla”. Prema Katekizmu Katoličke crkve, onaj tko je počinio nepravdu dužan je, koliko je moguće, popraviti učinjenu štetu i vratiti ukradeno. U suprotnom, ispovijed može biti nevaljana, a kao primjer navodi biblijsku priču o Zakeju, koji je odlučio vratiti četverostruko sve što je prevarom uzeo, nakon čega mu je Isus poručio da je “danas došlo spasenje ovoj kući”.
Često se, kaže fra Marin, događa da se krađa ispovijedi više puta, ali se tuđe ne vraća, niti se nadoknađuje šteta. On upozorava da bez želje i volje za povratom tuđega – bila to i najmanja sitnica poput ukradene čokoladice – nema valjane ispovijedi ni oproštenja. Takva osoba ostaje u stanju grijeha, budući da joj nedostaje istinska volja za obraćenjem i iskreno kajanje. Za one koji odbijaju vratiti ukradeno, poruka je jasna: “Onaj tko ne želi vratiti ukradeno, znači ne želi se obratiti. I dok god to stanje traje, on živi u grijehu, bez obzira što govori, kako se predstavlja ili kakvu moć ima.”
Posebno se osvrnuo na političare i moćnike, čije su krađe i pogodovanja doveli do propasti mnogih firmi i gubitka radnih mjesta. “Ovdje je težina grijeha mnogo veća, jer razlika je ukrasti čokoladicu ili ukrasti milijune. Jasno, i jedno i drugo treba vratiti,” ističe fra Marin, dodajući da je “možda mnogo lakše vratiti čokoladicu, ali se i milijuni moraju vratiti.” Strogo odbacuje relativizaciju grijeha, poput opravdavanja manjih krađa time što “neki drugi uzimaju milijune”, nazivajući takvo razmišljanje “potpuno krivim” i “sotonskim činom”.
Isti princip, naglašava, vrijedi i za primanje mita. Nije dovoljno samo ispovjediti; šteta se mora popraviti, a nanesena nepravda nadoknaditi. Primjerice, ako je netko primio mito i nekome dao prednost, ta se nepravda mora ispraviti, a odgovornost je jednaka i za onoga tko je mito dao. Ipak, fra Marin nudi i tračak nade za one koji iskreno žele vratiti ukradeno, ali im to trenutno nije moguće zbog okolnosti, neznanja ili materijalnih ograničenja. U takvim slučajevima, iskrena volja za dobrom ključna je za valjanost ispovijedi, a šteta se može ispraviti i kroz neko dobro djelo.
Zaključno, fra Marin upozorava da je sav ukradeni novac i novac primljen kroz mito “proklet novac” koji ne donosi ni blagoslov ni sreću, već “zlo koje će na kraju odvući u vječnu propast.” Put izlaska i spasenja, ponavlja, zahtijeva iskreno priznanje, pokajanje i konkretnu odluku za nadoknadu štete. “Ovdje nema prostora za relativizaciju. Onaj tko ne želi vratiti ukradeno ne želi pravdu, ne želi istinsko obraćenje i ostaje u grijehu bez obzira na sve izgovorene riječi. I tu nema spasenja, tu smo osuđeni na vječnu propast,” zaključuje fra Marin Mikulić.
