Antun Branko Šimić: Opomena
Opomena
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
Opomena – analiza pjesme
Struktura ove pjesme je u ekspresionističkom duhu. Krasi je slobodni i jednostavni stil. Pjesma je napisana u četiri strofe od kojih svaka ima tri stiha. Osim što kraj svake strofe završava uskličnikom, pjesma nema drugih interpunkcijskih znakova.
Motivima zvijezda pjesnik nam hoće reći da nam kraj života donosi onaj bezvremenski, nadstvaran dio. Pisac čak i samu smisao riječi “zvijezde” mijenja kroz pjesmu.
Tako one u prvoj strofi govore o nečemu uzvišenom, naočigled nedostižnom, ali ipak vidljivom. To je nešto čemu težimo i što bismo svakako trebali pokušati doseći, a ne bojati se i odustajati čak i prije nego smo probali.
U drugoj strofi zvijezde označavaju duhovnost koja mora obuzeti cijelo tijelo da bi čovjekov život imao smisao. One označavaju nešto nematerijalno, ali ipak izrazito vrijedno. Nešto poput ljubavi, sreće ili ispunjenja, bez kojeg ne vrijedi živjeti. Zvijezde u ovom slučaju označavaju one sitnice koje znače ljepotu života i njegov pravi smisao. Treća strofa govori nam o zvijezdama kao o nečemu što napuštamo na kraju života, ali samo nakratko. U ovom slučaju zvijezde su upravo nebeska tijela koja gledamo na noćnom nebu za vrijeme svog zemaljskog života. Jednom kad umremo, više ih nećemo moći gledati, bar ne ljudskim očima. Napustit ćemo ih, ali samo iz ove zemaljske perspektive. Nakon smrti, postat ćemo dio njih, ako to zaslužimo.
A da bismo to zaslužili, moramo ispuniti sve uvjete koji su nam dani u prijašnjim stihovima. Da bismo postali dio zvijezda, dio besmrtnosti, moramo se za života usuditi dosegnuti nemoguće, biti posebni, živjeti punim životom koji uključuje sve njegove ljepote i na kraju, napustiti noćno nebo i otići u smrt. A tada počinje vječnost. Na kraju pjesme zvijezde imaju najsnažnije značenje. Simboliziraju vječno duhovno stanje.
Pjesnik ovim stihovima tjera čovjek da se zapita što je to što ima poseban značaj u njegovom životu. Na to nas pjesnik navodi stihovima “Da ni za čim ne žališ…”
Pjesma pripada u misaonu poeziju, puna je emocija koje ostavljaju snažan dojam na čitatelja. To se može pogotovo uočiti izrazima tj. imperativom kao što su: “Pusti da…”, “Čovječe pazi…” Njima nam pisac na neki način govori što moramo učiniti i što je pravilno te takve njegove riječi djeluju kao upozorenje.
Stihovi pjesme nas navode da razmislimo o duhovnom životu, da ga odvojimo od materijalnog i da nađemo njegov smisao. Što su ideali čovjeka te u kojem je on odnosu prema nebu. Pjesnik nas tjera da se zapitamo kakvi smo i da pripazimo da nismo mali i obični, ništavi, da naš život ima neki smisao i da ostavimo trag na zemlji koji će se pamtiti po našim dobrim djelima.
Metaforička riječ “prah” dolazi još iz Biblije i ona nam govori da pripazimo kako ćemo se vladati za vrijeme zemaljskog života jer naš život bi se mogao pretvoriti u prah ako ćemo biti isključivo materijalni i ako nećemo njegovati i onaj unutarnji, duhovni dio.
U pjesmi se mogu vidjeti i gramatička odstupanja i to riječju “rastajo” umjesto rastajao.
Pošto je cijela pjesma nabijena emocijama, glavna poruka pisca je da ostanemo maleni, da ne gledamo samo na materijalne stvari, pa da naš život ima i duhovni smisao. On nas cijelo vrijeme upozorava i daje nam savjete kako bi naš život bio ispunjen ljubavlju, dobrim djelima, istinom i dobrotom. Jer jedino je to bitno na kraju zemaljskog života. Ako ćemo živjeti u skladu s time nećemo žaliti za ničim. Svrha našeg života je taj duhovni nadzemaljski život kojemu moramo težiti i radi kojeg moramo postojati i živjeti.
“Mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde!”
Na kraju pjesme pisac nas posebno upozorava da pripazimo kako smo živjeli. Da živimo onako kako to čovjek kao veliko biće i zaslužuje te da na kraju našeg puta, kada se budemo rastajali od zemaljskog života, ni za čim ne žalimo, piše portal.lektire.hr
Znameniti hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić rođen je 18. studenoga 1898. godine u Drinovcima u Hercegovini. Životni put A. B. Šimića ide od Drinovca, preko Širokoga Brijega, Mostara i Vinkovaca do Zagreba u kojem, uz kraća izbivanja u Beogradu i Dubrovniku, živi do smrti. Školovao se u rodnome mjestu, Širokom Brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu. U osmom razredu napustio je školovanje zbog izdavanja književnog časopisa jer ravnateljstvo Donjogradske gimnazije u Zagrebu nije dopuštalo, uz školovanje, istodobno izdavanje književnog časopisa. Onemogućen u školovanju, posvetio se samo književnom radu.
Antun Branko Šimić glavni je predstavnik i najznačajniji pjesnik ekspresionističke faze hrvatske književnosti. Počeo je pjesmama koje oponašaju A.G. Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, nastupivši kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom Der Sturm. Zalagao se za odbacivanje svega estetskog, dekorativnog i suvišnog, smatrajući da je jedini pravi put govoriti istinu. Njegova je riječ napisana odlučno, jezgrovito i razgovijetno. Tražio je viši i dublji smisao života. Nosio je u sebi sukobe, probleme i apsurd suvremenog čovjeka. Živio je vrlo teško i siromašno. Sve je žrtvovao za književnost. U jedinoj zbirci pjesama objavljenoj za života, Preobraženja (1920.), unio je u hrvatsku poeziju nove svjetove i otvorio nove vidike. To je prva zbirka slobodnih stihova u hrvatskoj književnosti (48 pjesama). U njoj je progovorio na posve jedinstven način, uvevši u hrvatsku poeziju pojmovno pjesništvo i slobodan stih, a izostavljajući interpunkciju, dao i vizualnu snagu svojim lirskim motivima. Neobično sažetim izrazom Šimić je progovorio o temama ljubavi i smrti, temeljnim motivima njegova pjesništva, pobunivši se protiv neizbježnosti prolaznosti koju shvaća kao nepravdu u najširem smislu. Ostale teme koje ga zaokupljaju su tema o ljudskome tijelu i socijalna tematika (ciklus o siromasima). Bio je i književni kritičar te urednik časopisa Vijavica, Juriš i Književnik. Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novome pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata te počeo roman Dvostruko lice. Brojni su mu izdavači poslije objavili izabrana djela, sabrana djela, prozu i poeziju kao Tijelo i mi, Croatica, Vinkovci, 1998. godine. Poznate su Šimićeve antologijske pjesme Pjesnici, Opomena, Smrt, Povratak, Siromasi koji jedu od podne do podne, Ručak siromaha, Hercegovina i dr.
Njemu u čast pokrenuta je kulturna manifestacija pod nazivom Šimićevi susreti, koja je prvi put održana 30. i 31. svibnja 1970. godine, u Grudama i Drinovcima.
Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu čuva vrijedan dio književne ostavštine Antuna Branka Šimića.
Mnogi su u Šimiću našli nešto za svoju dušu. Ostao je među nama kroz pjesme koje žive za njega. One trepću svojom trajnošću u ime pjesnika te ističu žudnju koju Šimić tijekom svog života nije imao, ali joj se nadao. Stvarajući zbirku Preobraženja, pjesme su mu bile utočište i način mirenja ne samo s bolešću nego i s negativnim povijesnim zbivanjima u okolini i vremenu u kojem je živio.
Antun Branko Šimić nije mogao birati između bolesti i zdravlja, između siromaštva i bogatstva, ali je izabrao najveće vrijednosti koje je mogao ponuditi ljudima – svoja djela. Tako je, iako naslućujući smrt, zauvijek dotaknuo onu rijetku iskru besmrtnosti kojom jedan umjetnik vječno živi.
Umro je 2. svibnja 1925. godine u Zagrebu, ne navršivši ni 27 godina.
e-hercegovina.com