Moj stric Mijo

On potiho otvara vrata
na kojima piše Skupština općine Ljubuški
i nevješto rukama priča
da isuviše malo se kruha nađe,
a porez je, znate, dosta velik.

Moj stric Mijo
ispreda povijest kruha na motici,
moj stric Mijo priča muški, bez suvišnih riječi.

Moj stric Mijo je direktor na svojoj oranici,
on je i poslovođa na tom rodilištu kruha,
on je tu i orač i kopač.
On je tu sve!

To je moj stric Mijo.

Moj stric Mijo je lični prijatelj
njenog veličanstva – najljepše motike
na njegovoj njivi.

On ima ruke prepune nažuljane krvi,
ruke koje snivaju lice nježne žene,
on ima čelo od ožiljaka vremena,
čelo koje se znoju ispovijeda.

On je u naslijeđe od mog djeda
dobio ponešto škrtog kamenjara
u zemlji Hercegovoj
i kućicu malenu, na najkrajnjem kraju sela
i beskrajnu lepezu širine duše.

On kradom izlazi na njivu,
tiho i polako da ne probudi jutro.

On se lično poznaje sa Suncem
i svako jutro on mu kaže: Dobro jutro!

To je moj stric Mijo!

Krajem šezdesetih godina u Sarajevu, poezija je posljednji put bila u modi.

Miro Petrović (1954) bio je premlad da doživi pjesničke maratone s kraja šezdesetih, i napisao je samo jednu pjesmu koja duguje ponešto toj poetici lirskih masovika. Moj stric Mijo gromka je pjesma, pa dok je u sebi čita, čovjek miče usnama i samo što ne pusti glasa od sebe, jer se ti stihovi čuju, i pisani su da se čuju, a nikako da budu tihi. U ono je vrijeme Moj stric Mijo bio neka vrsta recitatorskog hita, na kojem je pjesnik, da mu je do toga bilo stalo, mogao sagraditi poetiku i načiniti karijeru, ali on više nikada nije napisao ništa slično.

Pjesmu otvaraju stihovi koji čitatelja ili slušatelja natjeraju da se barem nasmiješi: “On potiho otvara vrata/na kojima piše Skupština općine Ljubuški”. Zbog nečega, u Bosni i Hercegovini lirika nikada nije podnosila imena općinskih središta, u pjesmama se ne spominju Busovača, Tešanj, Rogatica i Donji Vakuf, a ako se mjestu pritom još pridoda i administrativno-birokratska odrednica Skupštine općine, tada ili se radi o satiri, ili o desetljećima zakašnjelom socijalističkom realizmu. Ta lahka dvojba izmami smiješak, i to je, čini mi se, ono čemu je Duško Trifunović uspijevao naučiti darovitije među bosanskohercegovačkim pjesnicima svoga doba. Umijeće korištenja banalnosti i administrativnog govora, uz gromoglasnu toponimiku i uzvisivanje riječi i mjesta koja u ranija doba pjesnici nisu spominjali, djeluje šokantno, a iz tog šoka rađa se cijela poetika (uzgred, nešto slično su kasnije činili i tekstopisci New Primitivsa).

Miro Petrović se, za razliku od mnogih, u toj programatskoj pjesmi – iz koje, istina, nije nastao nikakav program – znao nositi s izazovom banalnosti i lakog humora. Stric Mijo “nevješto rukama priča/da isuviše malo se kruha nađe,/a porez je, znate, dosta velik”, čime bi neki pjesnički nevježa najprije kliznuo u patetiku, pa bi se zatim uplašio i načinio lakrdiju, ali se pjesnik uspio snaći s dvije sjajno udjenute riječi. Najprije, namjerna gramatička rogobatnost, koja savršeno dočarava suspregnuti govor radnoga čovjeka pri doticaju s državom, sa Skupštinom općine Ljubuški. Isuviše malo veli pjesnik, a veli i stric Mijo. Da je premalo, to bi, možda, vlasti uvrijedilo, a ako je isuviše malo, to skoro da zvuči kao kompliment sistemu, jer zamislite, u nas je kruha isuviše. Pritom, istina, malo, ali kada se dvije riječi spoje, dobivamo istinu nalik onoj Davida Štrbca. Ako vam se ovaj Petrovićev zahvat u jezik čini malim, dakle nevrijednim spomena, budite oprezni: on je isuviše mali, dakle vrlo velik, jer je pjesnik „čuo“ onaj govorni sloj, koji većini ostaje zatajen, koji karakterizira određeno društveno razdoblje, da bi zatim nestao. Umjetnost pjesništva se sastoji i u tome da se “čuje” i da se čuveno pretvori u poeziju. U ovakvoj vrsti poezije, to ima i stanoviti historiografski značaj: pjesnik je sačuvao nešto o čemu bez njega više ne bi bilo traga, on je posvjedočio.

Druga važna riječ u ovoj strofi je riječ “znate”, jer između iskaza kako je porez dosta velik i porez je, znate, dosta velik, nije razlika samo u ritmu, nego puno više u smislu. Sa “znate” stric Mijo udobrovoljava sugovornika. Ta je riječ poput slabijega psa koji se pri susretu s jačim izvrne na leđa. Njome jačega od sebe uvjeravamo da je već rekao ono što upravo govorimo, ona je sitno lukavstvo uma, koje nekad pomaže, a nekad i ne, i obično je izgovaramo a da toga nismo ni svjesni.

Druga strofa je junačka: u njoj je “povijest kruha na motici”. Ta fraza istovremeno je društveno-politički programatska i slikovita. Povijest kruha na motici bi, istrgnuta iz konteksta pjesme, mogla biti nadrealistička pjesnička slika, a u pjesmi funkcionira kao važan detalj u biografiji strica Mije. To je njegova lična karta i osobna karakteristika pred nadležnima u Skupštini općine Ljubuški.

Slijedi strofa koja je sva trifunovićevska. To je istovremeno parodija i reinterpretacija socijalističkoga realizma, kad čitatelj opet više i nije siguran šali li se pjesnik, ili je udarnički i bodro ozbiljan. Općenito, Miro Petrović sjajno se poigrava tom nevidljivom granicom sentimentalnosti i humora. Gradeći spomenik stricu Miji, on čitatelja ostavlja u dvojbi je li njegova bista od mramora ili je od blata. To poigravanje najveća je vrijednost ove pjesme, koja je, kao i tolike druge, izgubila svoj kontekst u posljednjih dvadesetak godina. Nestala je, dok je nismo ponovo našli, i radovali joj se, u knjizi Zemlja za cvijeće, što ju je Petrović 1999. objavio u Mostaru, u Nakladi društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i Zajednici izdanja ranjeni Labud, niskotiražnome izdanju, koje je nestalo kako se i pojavilo, a da nikada nije došlo do zagrebačkih knjižara.

Moj stric Mijo nije pjesma koja bi se jednako intenzivno držala od početka do kraja. Nakon izvanrednog početka, zapravo cijele prve polovine, nađe se u njoj neravnina i praznih mjesta – nečega što je, možda, pregazilo i vrijeme – ali je i dalje neodoljivo šarmantna. Za razliku od goleme većine hercegovačkih pjesnika, Miro Petrović nije pisao o vinu, nebu, grožđu ili kamenu, nije poopćavao, a ni nacionalizirao svoj zavičaj, niti je pisao o Bogu i ljudima, i nije ama baš ništa mistificirao. Sve to postoji, i neka postoji, dobro je što je tako, ali njega zanima stric Mijo pred vratima na kojima piše Skupština općine Ljubuški.

Taj lik hercegovačkog seljaka, ratara, jedan je od meni dražih i bližih likova poezije ovoga jezika. Pjesma Moj stric Mijo mogla je biti hercegovačka himna, a nije. To je zato što himnolozi našega doba nisu previše čitali, niti su razumijevali to što pročitaju.

Miro Petrović rođen je u Klobuku kraj Ljubuškoga, živio je u Tuzli, Sarajevu i Fojnici, i nije prestao živjeti ni u jednom od tih gradova. Danas živi u Mostaru. Iako je jedan od najdarovitijih, pa i najostvarenijih, pjesnika u Bosni i Hercegovini, njegovi stihovi rijetko bi se nalazili u antologijama. Možda je razlog što iza njega nikada nije stao nijedan jak autoritet, a možda je antologičarima smetalo što je Petrović često mijenjao svoj pjesnički jezik, stil i identitet. A objavljivao je malo i rijetko. U Hrvatskoj je nepoznat.

Moj stric Mijo nije njegova najbolja pjesma, ali jest antologijska, napisao je Miljenko Jerović, 10.12.2010.godine, prenosi stranica jergovic.com.

BIOGRAFIJA – MIRO PETROVIĆ

Miro Petrović, pjesnik (Klobuk kraj Ljubuškog, BiH, 5. I. 1954). Diplomirao na Pedagoškoj akademiji u Tuzli 1977. Kratko radio u školama u Fojnici, Vitini i Sarajevu; od kraja sedamdesetih profesionalni književnik. Javio se pjesmama u časopisima Život, Lica, Odjek i Oko. Član Društva pisaca Bosne i Hercegovine, DHK i bos.herc. P.E.N.-a. Glavni urednik književnoga časopisa MH Motrišta, te pokretač i urednik (s Krešimirom Šegom) Cvitka i Školarca, prvih bos.her. dječjih listova s hrvatskim kulturnim identitetom. Prvu zbirku (Pjesme) objavio je u Sarajevu 1977. Ujednačena ritma i upečatljiva eufonijskog učinka, u slobodnome stihu i uglavnom rimovane, rane su mu pjesme obilježene temama Hercegovine, obitelji, slikama seoskoga života i krajolika, te mjestimice prožete humorom. U drugoj je zbirci (Čestica, 1983) lirski subjekt izrazito refleksivan, prevladavaju kontemplativna i melankolična raspoloženja, slobodni nizovi asocijacija o prolaznosti, prirodi i ljubavi. Jake su intertekstualne i citatne veze s poezijom T. Ujevića (Noć u prozoru, na stolu Ujevićevi stihovi, možda sviće) te utjecaj A. B. Šimića, koji se očituje u ekspresivnom izrazu ispovjednoga tona, što je još izraženije u pjesnikovoj zbirci Zemlja za cvijeće (1999), u kojoj prevladavaju religiozno nadahnuće, reminiscencije na ratno doba u Sarajevu (Requiem), te teme vezane za krajolike i povijest Bosne. U tu su zbirku uvrštene i neke pjesme iz ranijih dviju zbirki, te mnogobrojne pjesme posvećene suvremenicima. 
DJELA: Pjesme, Sarajevo 1977; Čestica, Sarajevo 1983; Ljetopis, Mostar 1997; Zemlja za cvijeće, Mostar 1999; Dvojica / Die Zwei, Mostar-Oberhonnefeld 2005., napisala je Tea Rogić Musa na na portalu.dhk.hr.

Miro Petrović, čovjek kojem je Matokit pao na leđa – piše Glorija Lujanović/bljesak.info 12.3.2022.godine

Nitko ne zna gdje živi i što zapravo radi Miro Petrović. Navodno je, pričaju ljudi, ljeti u Fojnici. U bašti Angeline rodne kuće skuplja krumpirove zlatice u teglu, pa onda s njome trijebi mahune.

Iza Gospojine, kad je već u Fojnici navečer hladno, boravi u Klobuku. Svijet je pričao da sjedne na kamen pa broji koliko je neba ‘u metrima’ između Hercegovine i Zagore. Dok je živio u Sarajevu, navodno je, jeo samo grah i to onaj iz konzerve sa saveznim književnikom Ilijom Ladinom. Kada je živio u Tuzli, Miro Petrović ništa drugo nije radio, nego tražio sol u zemlji na brdu Gradovrh.

Zadnjih godina, najviše vremena, priča narod, večeri provodi sjedeći ispod Starog mosta i pokušava izmjeriti koliko vode zaista proteče između Carinskog i Lukačkog. Jednom ga je, neki čovjek, vidio da se ljestvama penja na Forticu i odatle baca ogromnu ribarsku mrežu na brdo Hum.

Malo je poznato i ovo: kada je Miro Petrović bio dječak, na njegova se leđa, sručio vrgorački Matokit i taj teret nosi kamo god da krene. Zato, valjda, i ne piše pjesme tako često i intenzivno.

Nije Miri Petroviću lako: ima on i olovku i obje ruke, prave, zdrave, ali ne može ih izvući od tog kamenog bloka na ramenima i leđima. Miro Petrović je čovjek koji nikada nije osjetio da mu zrak puše za vratom. A i kako će? Pa na vratu mu je veliki Matokit. Zato se on nikad i ne može do kraja ispraviti i gledati u nebo. Zato gleda u zemlju, u cviće, u travu, u tu krumpirovu zlaticu.

Kad su mu pjesme hvalili Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, Mile Stojić, Vesna Parun, Luko Paljetak, Petar Gudelj, on to nije mogao pročitati. Sve te njihove pisanije bile su na najvišim policama u kući i šta će, Miro Petrović, to nije mogao dohvatiti, a ni pročitati.

Jest njemu svijet govorio da mu hvale pjesme i pišu da je dobar, ali Miro Petrović nije vjerovao. Ne vjeruje ni danas. Nikome nije palo na pamet da spusti te njihove pohvale na pod da bi ih Petrović mogao pročitati.

I tako je skoro već 50 godina: i nedavno mu objave novu knjigu pjesama „Spomenar“ i piše Petar Gudelj recenziju, i zovu ga novinari da im da intervju, da kaže nešto više o tome, da se organizira predstavljanje knjiga. Miro Petrović ne može u Kosaču jer tamo ima puno stepenica, a kad nosiš toliki kamen za vratom i leđima, normalno je da ne možeš. Ne može ni na televiziju jer ne može s tim kamenom u studio, a ne može ni dati intervju za novine i portale jer nema smisla objavljivati bez njegove portretne fotografije. A Miro Petrović se ne vidi od tog kamena. I zato je on, navodno, rekao da se ne može hvaliti, a ni kuditi.

Miro Petrović je povučen čovjek. Onaj mu se kamen s leđa, povukao u utrobu, u dušu. Iz tog kamena on piše.

e-hercegovina.com