PUT U IMOTU

Ima Imota sedmera vrata. Vrata od Neretve. Vrata od Cetine. Vrata od Bosne. Vrata od mora. Vrata od neba. Vrata od zemlje. I vrata od matere. Na sedmera vrata dođe i prođe sve imotsko: Sunce i Mjesec, jata ptica selica i zvijezda, vjetri i oblaci, vuci i poskoci, munje i vile, zemaljske i podzemaljske vode. Dođu i prođu ljudi.

Ako si odlučio u nju doputovati, u njoj se roditi, u njoj umrijeti, kako ćeš naći Imotu? Kako su je tisućama godina nalazile divlje guske i ždrali? Na pola svoga nebeskoga puta, između modrog i bijelog polarnog leda i Modrog i Bijeloga Nila, ugledali bi Modro i Crljeno jezero, Prološko blato i zajezerano Imotsko polje, cijelo pretvoreno u blato i zvano Blatom, zalepršali velikim krilima između okopoljskih brda i sela, prosuli miris polarnih predjela, polarnih zvijezda. Na prostranim i mekim krilima donosili prostrane i meke polarne snjegove. U ta vremena divljih gusaka i ždrala, u Imoti zapadali duboki snijezi, pa su Imotsku krajinu mogle prelijetati samo divlje guske i ždrali. Mogli je pretrčavati samo vukovi-duhovi. Vile i vilenjaci. I mladi, viloviti Imoćani.

Kako ju je našao car-pisac, u porfiru rođeni Konstantin Porfirogenet, kad joj je u desetom stoljeću, kao jedanaestoj hrvatskoj župi, porfirom, prvi zapisao ime: Imota? Pero umakao u porfirno Crljeno jezero, u starohrvatsku krv. Ime starohrvatsko, staroilirsko, starozemaljsko, dublje od jezera i jama. Ne možeš mu se spustiti do dna niti ga do dna protumačiti. Niklo iz zemlje, kao što niču kaćuni. Napaja dušu, kao što tijela na Dva Oka i na Opačcu napaja Vrljika. Kao Ševar i Zvizda na Studencima. Kao živi bunari u Zagvozdu i na Lovreću.

Ako si poželio, odredio, ako ti je dan znak, možeš izabrati dan, vrata i put. Ući u Imotu između dva brda, dva stećka, dva duba. Zaigrati i doigrati kolo života: kako ti je pisano na stećku. Put kroz mater, kroz pramater. Putom koji nisi izabrao ti. Koji je izabrao tebe. Na tom putu srela te jarebica, zmija. Srela te divlja kruška. Pao iz matere, pod divlju krušku.

Sedam dana-tjedana, sedam ljeta-proljeća, sedam stoljeća ležao-odležao u ječmenoj slami, da bi medio-omedio, da bi se civilizirao, pitomio-pripitomio, postao pitomom kruškom. S mirisom neiskorjenjive divljine, Zavelima i Bijakove. S okusom divlje kruške.

Ako dolaziš s mora, otkud dolijeću lastavice, povodnji, munje, otkud dođoše prekomorci: Rimljani, Židovi, Grci, maslinova grana, križ i knjiga, zastani pod najvišom jadranskom planinom, Bijakovom, gdje su zastajali i oni. Otvorena su ti četvera morska vrata. Troja čelom probiše rijeke: Neretva, Cetina i Žrnovnica. Četvrta, Stazu, prsima probiše mazge. Na sva četvera u Imotu vode stari i novi puti. Na svaka si dobro došao.

Ako slaziš iz Bosne, otkud slaze snijezi, vuci i bura, otkud sađoše Avari, Turci, stećci i bosančica, već sa Stražbenice, između Ržanoga i Sviba, kroz modra vruljska vrata ugledat ćeš – ugledat će te more. Modri se i srebri i duboko u imotsko kopno šalje svoj glatki i slani znak. Ako si znalac voda, ako su ti vode sestre, posestrime ili ljubavnice, u Imotu će te dovesti vode. Nebeske, zemaljske, podzemaljske. Klance i pute osvjetljavat će ti munje.

Prati let orla. Let orlice. Gnijezdo joj je na Bijakovi, lovina na Čvrsnici: sedam puta na dan valja preplivati nebo. Leti za orlom i orlicom. Jedan časak zastane nad Imotom: da joj se sjenka napije vode na Vrljici, da u Crljenomu jezeru poprska krila. Tamo zastani i ti. Ne čas, zastani cio život. Jer što je život? – Časak kad je orao zastao na nebu nad Imotom: da mu se sjenka napije vode, da sjenka poprska krilo.

Usred jadranskog, usred imotskog krša, kraj modrih krških očiju na Svibu, raste pelim. U se skupio svu gorčinu i svu gorku ljepotu krša i života u kršu. Imotska mjera gorčine: gorak ko pelim. Gorak kakav jeste. Gorak po sebi, gorak u sebi, gorak sebi. Zemljo krška, imotska, hrvatska, to si sobom izrekla sebe. To si sobom ti, to smo tobom i sobom mi.

Ako je u tebi kap pelima, kap imotske krvi, ne treba ti voda ni ptica, kompas ni mahovina: dovest će te u Imotu ta jedna jedina kap.

BIOGRAFIJA – PETAR GUDELJ

Petar Gudelj, pjesnik (Podosoje kraj Imotskog, 29. IX. 1933). Osnovnu školu završio u rodnom mjestu, gimnaziju u Imotskom, učiteljsku školu u Mostaru (1954). Diplomirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1959), u kojem je djelovao kao urednik u izdavačkoj kući (1959-72), a zatim do 1990. kao profesionalni književnik. Od 1990. živi u Baškoj Vodi. Već u prvim pjesmama, objavljenim 1953. u časopisu Mlada kultura, i u prvoj svojoj pjesničkoj knjizi Ruke, suze i čempresi (1956), govori zrelim pjesničkim glasom i sigurnom versifikacijom. Na toj čvrstoj podlozi, u kasnijem se njegovom pjesništvu događa polagana i postojana kristalizacija, kroz koju se prvobitni egzistencijalistički intoniran tragizam (pjesme o tijelu, o Isusu, o erosu, o samoći, o smrti) smiruje i pročišćuje u osobno pronađenom i oblikovanom pjesničkom svijetu. Mediteran, planina, neuništivi krug propadanja i obnavljanja, sjedinjavanje s elementima, misao o smrtnosti/neumrlosti kao organskom lancu predaka/potomaka; antička grčka i rimska književnost, filozofija, mitografija, historiografija, topografija, južnoslavenski mit i stih, epski i lirski; hrvatska pjesnička i graditeljska baština, pučka i artistička, stara i moderna; znanje vjetra, kamena, mora, znanje bilina i živina, znanje drevne ergonomije predmeta, poslova i pokreta – važni su elementi toga sustava, neotradicionalističkoga po misaonoj podlozi, a neponovljivo individualiziranoga u pjesničkoj formi. Ovaj proces korespondira s pojavljivanjem većih pjesničkih cjelina, karakterističnih Gudeljevih sekvencijski strukturiranih poema (Štit, Vlkoe, Hesperidske jabuke itd).

Nascentna svježina, kao trajno prisutno sjećanje na prastanje svijeta i čovjeka, obuhvaća cjelokupni Gudeljev senzibilitet, i proteže se na sve pa i na sam tekst, koji u Gudelja poprima vrijednost iste vrste i istoga reda kao ostala tri pjesnikova počela – tijelo, jezik, zemlja. U zagonetnom njegovom poetskom panpsihizmu bit će na poseban, sarkastički i satirički način, oživljen čak i tenk kao biće s transhistorijskom egzistencijom i misijom u knjizi snažne poetičke provokativnosti Europa na tenku (1987). U krugove njegove erudicije, tako, ulazi i znanje današnjega, urbanog svijeta, s njegovom tehničkom civilizacijom, i s njegovom strašnom političkom historijom (npr. poetska proza Komunistička poema, s podnaslovom Drugu Marxu u bradu, iz 1962, ili poema Jan Plamen, 1983).

Njegov pjesnički opus zaslužuje atribut monumentalnoga, i u estetskom i u pojavnom smislu; doista se mora govoriti o cijelome jednom kozmološko-pjesničkom sustavu, neusporedivom i potpuno iznimnom u okviru modernoga hrvatskoga pjesništva.

Autor je više scenarija za dokumentarne filmove. Za poeziju je nagrađen nagradama »Goranov vijenac« (2010) i »Bosanski stećak« (2010).

DJELA: Ruke, suze i čempresi, Sarajevo 1956; Isus je sam, Kruševac 1961; Pas, psa, psu, Beograd 1967; Suhozidina, Beograd 1974; Tropi. Počela, Beograd 1976; Štit, Mostar 1979; Ilirika, Beograd 1980, Ljubljana, 1984; Vrulja, Beograd 1982; Mit i med, Beograd 1982; Osmoliš, Beograd 1982; Vlkoe, Beograd 1984; Hesperidske jabuke, Beograd 1986; Europa na tenku, Beograd 1987; Vuk u novinama, Zagreb 1988; Moja Imota, Zagreb 1991; Golubice nad jamama, 1-3. Split 1993; Put u Imotu, Baška Voda 1996; Hrvatska Odiseja, Baška Voda 1999; Po zraku i po vodi, Baška voda 2002; Pelazg na mazgi, Zagreb 2004; Zmija mladoženja, Zagreb 2007; Duša tilu, Zagreb 2010; Za njom je koracala maslina, Sarajevo 2010; Kad se sunce ženilo, Zagreb 2012.

PJESNIŠTVO PETRA GUDELJA

Iako uglavnom nastajalo izvan hrvatskoga kulturnog prostora, pjesništvo Petra Gudelja duboko je sraslo s duhovnom tradicijom i baštinom hrvatskih slova. Riječ je o pjesništvu autentičnih svojstava i izvornih nadahnuća, u kojemu su zavičajno i univerzalno, mitsko i simboličko tvorački princip pjesme u kojoj zmije, vukovi, ptice, koze, pčele nisu samo opsesivni motivi i simboli, nego i mjera nesvakidašnje snažne duhovne i književne identifikacije. Iz tih dubokih i gustih (kreativnih) uporišta, u brojnim omjerima pjesničke prepoznatljivosti tijekom polustoljetne pjesničke avanture odjekuju začudna pjesnička suglasja i tonovi kojima je teško naći srodne u hrvatskoj kulturi, u kojima biografija Gudeljeva (duhovnog) zavičaja, neiscrpiva jezikom pojmova i slika, označnica i odrednica dobiva začudno reljefan okvir.

U književnosti, koja baš i nije primjereno vrednovala njegov književni priraštaj, Gudeljeva pjesnička zavičajnost prepoznata je kao svijet mita i meda, mora i kamena, zemlje u kojoj se rađalo i množilo (»jezično i krvavo«), kao svijet pjesme (pučke i hajdučke) »iznikle iz panja: dubova, maslinova i lovorova« koji je plodio njegovu kreativnu samosvijest iskustvima nepotrošene pjesničke i duhovne supstance. Unatoč prepoznatljivim prostornim reperima, njegov je zavičaj ponajmanje skup geografsko-socijalnih i povijesnih odrednica krajolika tijekom njegova povijesnog iskustva, već je začudna pozornica univerzalne čovjekove drame sa slikama i oblicima, mitemima i stilemima, lokalnim i univerzalnim, a uvijek duboko egzistencijalnih sudbinskih bitnosti i upitanosti. Razlistavajući se u mnogim smjerovima zavodljive duhovne igre obvezujućih svojstava, temelji Gudeljeva pjesničkog svijeta sežu u dubinu vremena i dosežu univerzalno i simbolično; u njegovoj zemlji-crljenici »vjetrovi su posijali svoje ljudsko sjeme«, u »davno vrijeme gromova«; iz nje se rađalo i množilo »jezično i krvno«, a voda, ona mitska i ona ljekovita, iz bunara i lokava, kamenica, plitica i čatrnja, obnavljala je njegovu otpornost i žilavost kroz stoljetnu dijalektičku igru živog i neživog, postojećeg i mogućeg.

Istih je i sličnih svojstava i Gudeljeva šuma: ona je svijet čudesnog bilinarija i bestijarija, u čiju je zbiljnost unesena svekolika historija narodnih vjerovanja, ali i prostor neponovljive mirisologije. U njoj je jasen, muško drvo, u njoj živi vuk: mitski vlkoe, ali i Vuk u novinama i onaj tvorački »tvoj pradjed vuk«; u njoj se gnijezdi golub (i golubica), ali i jastreb (u rukopisu), u njoj se rađa jabuka (ona divlja i ona hesperidska), malina i kupina, drenjina i divlja jagoda. Gudeljev zavičaj prepoznat je i po lozi, koja rađa pićem božanskim i pićem pjesničkim, ali i po orahu, bademu, po poskok – tici i zmiji, jer: biti zmijom, biti zmija, i biti bijen zmijom, isto je što i biti… Ne manje je to i zavičaj ikavskog genitiva (pjesme »vučke i hajdučke«) i hrvatskog biskupa sa svim nepotrošivim atribucijama Povijesti koja hrani budućnost »svim vjetrima, zviježđima i narodima«; riječju – zavičaj mita i meda, mora i kamena u kojem je pjesnik našao svoj (pjesnički) kamen mudrosti i poezije, uzvraćajući mu svojom pjesmom kao najljepšom laudom.

U ovom nabrajanju temelja Gudeljeva svijeta i svjetonazora svakako se ne smije zaboraviti njegovo Biokovo (Bijakova), sa značenjem bića s kojim se pjesnikov subjekt stapa, kako kaže Lovrenović, »u jedno tijelo«, koji ima snagu »središnjeg motiva pjesničkog imaginarija i vertikale svijeta i smisla«, koji je kralježnica »njegova mediteranskog svijeta i svezavičaja kozmogonijskih uporišta« u kojima »tvoj narode ne diše zrak./Tvoj narod diše med«.

Već svojim prvim zbirkama Gudelj je upozorio na čvrste temelje samorodne pjesničke refleksije. »Sačuvana vitalna jezgra i svijest o ulančanosti u hrvatsku tradiciju« (Maroević) već se u prvim stihovima mogla čitati u začudnom nasljeđu mediteranske zavičajnosti koja, i u tradicionalnoj pjesničkoj opremi, nije umanjila autentičnu intonaciju njegovih pjesama. Pjesnikovo traganje za skrivenim i trajnim značenjima čovjekove sudbine nije se utopilo u idilični kolorit prepoznatljivih mediteranskih toposa i ishodišta, a još manje u poetsku dogmu književnog vremena. Štoviše, osluškujući u temeljima zavičaja odjeke univerzalnoga govora ljudske sudbine, neovisno u kojim se licima, oblicima i slikama, kojim intenzitetom i kolorotiom očituje njezina egzistencijalna drama, Gudelj je jezikom sudbine, bez ornatusa i prava na posljednje istine, mjerio njezin odjek i od otisaka, počela i arhetipova gradio pozornicu univerzalne drame u kojoj se, u neprekinutoj igri nestajanja i nastajanja, obnavlja velika Tajna, misterij čovjekova života i trajanja. Nije stoga čudno da će Ladan – u obilju »kozmogonijskih počela koja se javljaju u učestalim slikama terioformne i antropomorfne naravi, kojima se predočava prvotni i vječni splet živog i neživog, ljudskog i neljudskog« – prepoznati vrijednost i specifičnost Gudeljeva pjesništva i njegove pojave.

Slijedom priraštaja, Gudelj će iznova bogatiti, širiti i čvrstiti svoja pjesnička ishodišta. Tako će u Štitu, posežući za Anaksimandrovom mišlju (»Ono iz čega sve stvari nastaju jest ono gdje one moraju nestati, po nužnosti«), pjesničku prepoznatljivost učiniti još razvidnijom i definitivno učvrstiti njezin egzistencijalni temelj (»Ko će te istjerati iz krša, iz koša, iz jezika/ Ko li te za rep izvući/ iz historije?/ Tvoj tekst/ izlizale munje i mravi/ Kroz tvoj tekst/ skaču vukovi«), ali i svijest o jedinstvu čovjeka i prirode, u čijim dimenzijama, mijenama i akordima, gori zapaljiva iskra življenja, bez koje je čovjek osuđen na poraz.

Motivi, ideje, slike i arhetipovi, jezična i stilska rješenja i forme naznačene početnim stihovljem svakom novom pjesmom i svakom novom knjigom dobivat će, suglasna je kritika, makar ona koja je pratila Gudeljev pjesnički razvoj, reljefne obrise individualne prepoznatljivosti i autentičnosti, o čemu na svoj način govore i Osmoliš, Suhozidina, Tropi. Počela, Ilirika, Vrulja, Mit i med, ali i u čudesna Europa na tenku (1987.). Osvrćući se na njezin nesvakidašnji pjesnički teret, napisao sam da je alegorijska mitska slika Europe, koja je jednom zgodom na leđa zajašila bika i završila na Kreti, doznavši da je njezin otmičar glavom Zeus, koji se u bika preobrazio kako bi umakao ljubomornim pogledima vlastite žene, okvirna slika njezine začudne pjesničke erupcije. Oslobođena potrošenih pjesničkih rekvizita, ona u sebi sažima brojne pjesničke otiske i »provocira« mnogo više značenja no što ih je iščitati iz mitskog sloga sadržana u naslovu. U Gudeljevu pjesničkom svjetonazoru tenk je iskustvo raspamećenog humaniteta koji se nasukao na hridima vlastite moći, postavši žrtvom i grobarom vlastite civilizacije. Poput Krleže, i Gudelj se u ovoj poemi/epopeji ironijski i sarkastično podsmjehnuo i pljunuo u lice »staroj dami« (Europi) koja udobno uljuljkana u vlastitu veličinu samo govorom nasljeđa/mita pravda svoju prazninu, pustoš, beznađe i ponor. Pri tome je, često mijenjajući registre, tonalitet i intenzitet pjesničke refleksije, ali ne i njezinu ubojitost i učinkovitost, artikulirao pjesnički prepoznatljiv prosvjed protiv sveopćeg ludila i surovog bezumlja suvremene civilizacije. Okoristivši se slogom narodne mudrosti Gudelj je i mogao reći: »Nije bogat ko ima volova, već je bogat ko ima tenkova«, čime je naglavačke obrnuo sliku cijele europske memorije i doveo do apsurda i paradoksa, učinkom konotiranja denotiranjem, njezin poredak i njezin smisao.

Sverazornom logikom svoje refeleksije Gudeljeva je poezija kucala na vrata usnule Europe i njezine svijesti, ispisavši joj tenkovskim jezikom oporuku: Sumrak tenkova. Ili: tenkovi u sumrak! Jezikom koji ne pozna prazan hod, koji gađa ubojito i bitno, Gudelj je ispisao izvanserijsku knjigu. Moglo bi se reći – prevratničku: neponovljivu po intenzitetu, jedinstvenu po tvorbi i sadržaju; knjigu-briljantnu nisku varijacija na temu bezumlja europskog svijeta koji vlastitu pamet nije iskoristio za pobjedu humanosti nego mitom o vlastitoj veličini hrani kiklopska usta ratom instrumentalizirane stvarnosti i suvremenosti. Poput starih raspoda Gudelj gorko konstatira: »Europsko državno blagostanje počiva na tenku…Kad nemadu tenkovskih štala,/ tenkove drže u srcu./ Zato europsko srce/ ima oblik tenka«, čime slutnja »ostvarenog rata« knjizi priskrbljuje proročanske dimenzije. Istovremeno je riječ o posljednjoj Gudeljevoj knjizi tiskanoj izvan Hrvatske.

Gudeljev »povratak« u Hrvatsku, iz koje ni fizički ni duhovno nikad nije ni izišao, dogodio se izborom Vuk u novinama. S gorčinom apostrofirajući Matoševu misao da u se u Hrvatskoj mora najprije umrijeti da bi se dobilo primjereno priznanje i zasluženo mjesto, Gudelj iznova krijepi misao da u Hrvatskoj smrt ima više ukusa od Hrvata samih. Tri pjesnička desetljeća, koliko izbor iz njegove pjesničke prakse obuhvaća, pokazuje zapravo koliko je u pravu. On bjelodani svu raskoš njegova glasa, čije se koordinate – poput svake istinske vrijednosti – ne mogu ukalupiti u šablone književnih priručnika i herbarija. Trosveščani izbor Golubice nad jamama to će samo dodatno osnažiti, a Zmija mladoženja i Pelazg na mazgi učiniti uistinu neprijepornim i nedvojbenim. Jergović će samo glasno potvrditi: »Zmija mladoženja senzacionalna je knjiga, jedan od nesumnjivih kulturnih događaja godine, prozno djelo iz samoga vrha hrvatske književnosti«. Ocjena je to koja ima snagu književno-povijesnog orijentira, koji najnovija knjiga Duša tilu – snagom svoje »neprijeporne vrsnoće i iznimne zrelosti« – učvršćuje i obogaćuje novim pjesničkim argumentima. Ona iznova potvrđuje misli izrečene na koricama jedne od knjiga da je »Gudelj prototip za pjesničku veličinu u našem vremenu, kad ona izgleda toliko teško ostvariva, gotovo nedostižna«.

Ovih nekoliko usputnih refleksija, zajedno s posve slobodnim izborom iz Gudeljeva pjesništva, pisane su sa željom da se podsjeti na ime koje je u hrvatsku književnost ugradilo mnoštvo pjesmotvora iznimne vrijednosti. Ono je njezino istinsko obogaćenje i, može se s pravom reći, »neprispodobiva figura u suvremenom hrvatskom pjesništvu« i jedan od »njezinih najvažnijih i najvećih pjesničkih opusa« (Lovrenović), prenosi matica.hr.

JERGOVIĆ O GUDELJU

Sjedimo na pozornici jednoga pulskog londonskog puba, u dvorištu propale Arenatrikotaže, u fantastičnom ambijentu austrougarske industrijske arhitekture, Petar Gudelj i ja. Njemu je, bez ijedne bore na licu, skoro osamdeset i osam. Tu smo nakon što je kao uzoran član književne komune otvorio Sajam knjiga u Puli, na slavi u čast njegova pjesništva. U toj stvari ja sam ponizni koncelebrant. Godi mi ta uloga, premda me u njoj ometaju, i svako malo me izbace iz koncentracije, žamorenje čeljadi bez sluha za poeziju i sudbinu, i nadlijetanje dviju lastavica, izbezumljenih, vjerojatno, našim prisustvom u njihovom svijetu. A onda u jednom trenutku, nečim uznemiren, lastavicama, ljudima ili mojim neumjesnim pitanjem, Petar uzviknu: “Ja sam hrvatski jezik!” Neki su to čuli i glasno uzdahnuli, drugi su nastavili žamoriti, lastavice su se naglo umirile. Doista, istina je.

Svijet je u tom trenutku, tog dana, mjeseca lipnja, još uvijek bio u raskoraku. Državne granice pred turističku sezonu još uvijek čvrsto zabravljene, putujući svjetski pisci u svojim rezidencijama čekaju da glavni epidemiolozi proglase kraj morije, hrvatski nacionalni klasici bi se još malo strpili da im, nadahnuti Duhom Svetim, moderna i pfizer počnu djelovati, tako da je pravo vrijeme za Petra Gudelja. Pitam ga je li sretan. Odgovara da je najnesretniji netko na svijetu, i da bi volio da je pas, pa da ne zna da je smrtan. Zamorni žamore, lastavice miruju, Zemlja se okreće, sunce izlazi i zalazi. U pjesmi napisanoj u Baškoj Vodi, 11. rujna 1980, naslova “Jedno jutro ne će izaći Sunce”, ovako piše: “Jedno jutro ne će izaći sunce./// Umjesto Sunca izaći će/ odsječena ljudska glava.”

Žali se, s neutihlim bijesom, na to da je u hrvatskoj književnosti nitko i ništa. Spominje akademiju i hrvatske akademike, kanone i kanonizatore. I još kaže da je u Beogradu, unutar srpske književnosti, dok je živio tamo, kao hrvatski pisac, i uvijek samo hrvatski pisac, bio mnogo poštovaniji. Da, odgovaram, ali što ste vi očekivali ovdje, i od koga ste, zapravo, išta očekivali, pitam ga. Tu se Petar skruši, smanji se, očekivao sam neko svevideće oko, odgovara. I ne zna se više je li to ironičan prema sebi i svojim očekivanjima, ili bi zaista u hrvatskoj književnosti mogla i trebala postojati jasna estetska hijerarhija, kakva postoji u drugim književnostima, u njemačkoj, talijanskoj, europskoj, ili konačno, u srpskoj književnosti. Govorim mu da je hijerarhija doista i postojala čak i u Hrvata, ali je prestala postojati nakon što su se razvjenčali od Srba i razvrgli Jugoslaviju. Nakon toga im poezija i književnost više nisu bili potrebni. Nakon toga loši su pisci preuzeli dućan. I možda je tako pravedno: mora postojati na svijetu jedna književnost koja slavi loše pisce. Ne mogu sve književnosti slaviti dobre pisce.

I tako se, po prilici, svršilo pulsko slavlje Petra Gudelja. Zatim je bilo nekih odjeka u novinama, u onim graničkim rubrikama između kulture i spektakla, između soneta i djeteta s dvije muške glave i trećom ženskom. Nešto je, kažu, objavio i HTV, ali to ne znam, jer ne gledam. Škodi mi ukusu. Ali sam događaj je, kao i sam Petar Gudelj, ostao između nas nekoliko i lastavica.

Dvadesetak godina nakon pjesme “Jedno jutro ne će izaći Sunce” Petar napisao je drugu pjesmu, također u Baškoj Vodi, dana 26. prosinca 2000. Pjesma je duža, nije je lako rasprostrti po novinama i po papiru od proze, ali brižan čitatelj, plah kao lastavica, umije je pročitati, pjesmu “Ti i tvoji galebi”: “Pod tvrdim jadranskim nebom/ i biakovskim zidom,/ gdje se sastaju Baško polje i more,/ u majčinoj dušici i divljoj ruži,/ dječakov grob:/// MILOM JEDINCU IVI FRANCESCHIU, 24.9.1910. – 30.4.1920. TUŽNI RODITELJI/// To si ti, poznao sam te:/ letiš iznad svoga groba./// Iz morske pjene u moju pjesmu./ Široka su ti krila./// Vječni dječače./// Koji bi mi mogao biti unuk./ Kojemu bih mogao biti sin./// Kako te je na ovom mjestu/ našla smrt?/// Je li te udušilo more,/ ujela zmija, ubio grom?/// Dva galeba uzela dušu/ i uznijela je pred gospodina./// Dječače, unuče, oče./// Kad budem uzlijetao,/ poluslijep, umoran, star,/// ti i tvoji galebi,/// letite preda mnom,/ pokazujte mi put.”

Onaj koji ne čita, ili slabo čita, ili mu je do vlastite časti više stalo nego do onog što pročitaju, dakle nesretan čovjek, ili samo površan, mnogo bi toga dao da je ova pjesma njegova. Makar mu bila i jedina koju je u životu napisao. Ja, međutim, Gudeljev pulski sugovornik, i suremetitelj mira onih lastavica, ne bih dao ništa. Ili bih dao sve da ta pjesma ostane Petrova, da ne bude moja. Jer da je, ne daj Bože, moja, ne bih je morao čista oka i duše, kao njegovu čitati. To je ta važna razlika između Petra Gudelja i loših, a kanoniziranih hrvatskih pjesnika. Njihove pjesme slab čitatelj ne bi poželio za svoje, a meni je, dobrom čitatelju, svejedno što su njihove. Mene što se tiče, mogle bi, nesretnice, biti i ničije. Kao što ni najvećem dijelu na zor antologizirane hrvatske poezije ništa ne bi falilo, a ne bi joj ni pomoglo, da je ničija, umjesto toga što je hrvatska. Književnost nije stvar samoupravnog dogovora, u estetici nema demokracije, u poeziji vlada vječna diktatura. Diktatura jezika. U našem slučaju hrvatskog jezika. Konkretno, diktatura Petra Gudelja.

Petar je, sa stanovišta domoljubnog imperativa, još jedan savršen Hrvat. Imoćanin, izrazite zavičajne inspiracije – premda je odbacio moju primjedbu da je zavičajni pisac, na način na koji je i William Faulkner zavičajni pisac – koji se 1990. na prvi zvuk ratnih truba i tutanj tenkova iz Beograda, gdje je provodio život i gdje se, kaže, formirao kao hrvatski književnik, disciplinirano vratio u Hrvatsku. Ništa u vezi s njim ni oko njega nije suspektno. Ni po čemu Petar nije sumnjiv. Osim po toj jednoj, doista neoprostivoj stvari, zbog koje je sve do danas dočekivan uz prijezir, te uz gromoglasnu šutnju. Prešućivanje temeljni je obrambeni refleks suvremene hrvatske kobajagi književnosti i tobož poezije. Prešućivanje temelj je teorijske i književnokritičke škole koja prevladava na svim zagrebačkim i hrvatskim kroatistikama i komparativistikama. Ono o čemu oni šute, toga uglavnom nema. Kao što nema svijeta za pticu noj kad glavu zabije u poslovični pijesak hrvatske nacionalne metafore.

Svijeta onoliko ima koliko je napisan. Ono što nije napisano, to i ne postoji. Moji noćni snovi i moj unutarnji emocionalni i ini format podrijetlo svoje vuku iz dva kraja, gornjeg i donjeg. Gornji kraj, svu Bosnu, napisao je za mene, uz nekolicinu supisara i dopisaca, Ivo Andrić. Donji kraj, srednju Dalmaciju i Makarsko primorje, s Biokovom, tom nadplaninom mog djetinjstva, napisao je Petar Gudelj. Obojica pisaca bili su detaljni, akribični i vrlo brižni prema toponomastici. Gudelj opisao je, tako mi se čini, svaki moj kamen, tamo dolje. I pjesama je, među njegovim pjesmama, mnogo za koje vjerujem da su napisane samo meni i zbog mene. Napisane su zato što sam ih, da nije Gudelja, mogao do kraja vijeka, i do jutra kad će svijetu umjesto Sunca izaći odsječena ljudska glava, samo sebi sam uzalud pisati. Grdna bi to nesreća bila i dvostruka moja nemoć: tem ne bih mogao biti Gudelj, tem ne bih mogao pisati sebi kao da pišem drugom. Takve su, evo ih, pisane za mene, pjesme “Kostanića greb”, “Zaostroška gospa”, “Stina iz Živogošća”, “Zalina kula”, “Tučepske ovce”.

Kao da prstom po geografskoj karti pratim magistralu uz koju sam rastao i smanjivao se. “Kostanića greb” o mom je mitskom Drveniku: “A se leži mlad vitez,/ Kostanića knez,/// na svojoj bašćini/ na plemenitoj./// Pogiboh braneći Drvenik./// strilom ustriljen pod livu sisu,/ dugo padah s kule./// U vrime godišća kad su cvitali/ bajami.” A ništa, svih mi mojih godina, na svijetu ne cvate tako kao što su meni cvali, i još mi u snu ponekad cvjetaju, bajami u Drveniku. I onda da netko kaže da pjesma nije meni napisana! A ona druga mu počinje stihom “Ja sam pismena stina iz Živogošća”, u onoj trećoj se kaže: “Zaostrošku gospu darivali/ bosanski kralji/ i dubrovačka gospoda.” Sve je meni u tim riječima. A ništa je izvan njih.

Treba biti pažljiv prema Petru Gudelju. Jer riječ je, uglavnom, o izboru između onog što je sve i onog što je ništa. Grdna je sirotinja izvan jezika. Izvan hrvatskog jezika. On je junak našeg doba, on će nas, jadne, zaštititi, napisao je o Gudelju Miljenko Jergović 15.6.2021.godine, a objavio portal Jergovic.com.

e-hercegovina.com